FATALNE GREŠKE

Masakr u Srebrenici se mogao spriječiti

Dobs navodi da bi mnogo više ljudi danas bilo živo da je neka od sljedećih odluka bila drugačija
145 pregleda 32 komentar(a)
Ažurirano: 17.05.2012. 18:30h

Iako glavnu odgovornost za srebrenički masakr snose snage bosanskih Srba pod komandom Ratka Mladića, značajnu ulogu je odigrala i međunarodna zajednica serijom diplomatskih propusta, piše Majkl Dobs koji za časopis „Forin polisi“ vodi blog „Mladić u Hagu“.

Pozivajući se na podatke Dejvida Herlanda, jednog od glavnih autora izvještaja Ujedinjenih nacija o Srebrenici iz 1999, Dobs navodi da bi mnogo više ljudi danas bilo živo da je neka od sljedećih odluka bila drugačija.

Prvi ključni momenat - posjeta Džejmsa Bejkera Beogradu - jun 1991.

Američki državni sekretar je propustio da izloži jasne smjernice za raspad Jugoslavije i kasnije je saradnicima kazao da „SAD nema interesa u ovom ratu“.

Kritičari smatraju da je takav distancirani pristup (Vašington je tada bio zaokupljen padom komunizma u SSSR-u), dao makar „žuto“ svjetlo Slobodanu Miloševiću da upotrijebi silu kako bi Sloveniju i Hrvatsku spriječio da proglase nezavisnost.

Drugi ključni momenat - osnivanje Badinterove komisije - avgust 1991.

EU je organizovala grupu eksperata za pravne savjete u vezi sa raspadom SFRJ.

Komisija je presudila da su „granice BiH, Hrvatske i drugih republika nepovredive i da se ne mogu mijenjati samo zato što manjine žele da se otcijepe“.

Ova odluka je pogodila „dva miliona dobro naoružanih Srba koji su živjeli u tim republikama“ i izazvala je pobunu srpskog stanovništva u Bosni i Hrvatskoj.

Treći ključni momenat - najava Alije Izetbegovića da pristaje na podjelu BiH

Predsjednik Predsjedništva BiH je 18. marta 1992. dao u Lisabonu podršku dogovoru za podjelu zemlje na muslimansku, srpsku i hrvatsku autonomnu oblast.

Deset dana kasnije, nakon sastanka s američkim ambasadorom Vorenom Cimermanom, povukao je potpis sa dogovora i pozvao građane na referendum o nezavisnosti.

Neki istoričari smatraju da je tada izgubljena prilika da se pregovorima dođe do mirnog rješenja, sličnog Dejtonskom sporazumu i da se izbjegne trogodišnji rat i više od 100.000 mrtvih.

Četvrti ključni momenat - odluka da se blokira evakuacija Srebrenice

Drugog aprila 1993. visoki komesar UN za izbjeglice izvijestio je Savjet bezbjednosti da civili „očajnički žele da pobjegnu na sigurno jer, ukoliko ostanu, nemaju alternative, osim smrti“.

Prema instrukcijama bosanske vlade, muslimanski komandant u Sarajevu, Naser Orić, spriječio je evakuaciju izbjeglica jer bi to utrlo put da Srbi preuzmu Srebrenicu i podstaklo politiku „etničkog čišćenja“.

Konvoj UN-a bio je prisiljen napustiti enklavu bez ijednog izbjeglice sa sobom. Da ironija bude veća, Orić je i sam napustio Srebrenicu u aprilu 1995, tri mjeseca prije njenog pada.

Peti ključni momenat - proglašenje Srebrenice „zaštićenom zonom“

SB UN je 16. aprila 1993. donio Rezoluciju 917 o proglašenju Srebrenice „zaštićenom zonom“. Donesena je i odluka o slanju lako naoružanog bataljona mirovnih snaga, koji nije bio spreman da se odupre srpskim snagama.

Jedan od UN-ovih zapovjednika, belgijski general Fransis Brikemon, komentarisao je da je „prestao da čita rezolucije UN zbog ogromnog jaza između retorike i realnosti“.

Članice SB, na čelu sa SAD, nikada nisu razriješile ovu fatalnu kontradiktornost.

Šesti ključni momenat – pravila o angažovanju vazdušnih snaga

U avgustu 1994. usvojena su pravila o angažmanu za blisku podršku iz vazduha mirovnim snagama UN-a.

Zapovjednici snaga UN su se, zbog povrede režima zaštićene zone, protivili usvajanju sporazuma kojim bi se uveli vazdušni napadi, odlučivši se za doktrinu „strateške dvosmislenosti“.

Tvrdili su da bi jasne smjernice podstakle Srbe da pokreću napade manjeg obima koji ne bi morali automatski izazivati vazdušne napade.

Takva situacija dozvoljavala je zvaničnicima UN-a da odlažu vazdušne napade dok ne bi bilo prekasno.

Galerija

Preporučujemo za Vas