niz pitanja bez odgovora

Slika novopazarske bolnice: Strah, tišina i pitanja bez odgovora

Kroz odškrinut prozor čuje se nečiji jecaj i glas utjehe s druge strane. "Ne plači, ovdje će ti biti bolje nego kući. Bar imaš kiseonik da dišeš"

19932 pregleda 30 reakcija 29 komentar(a)
Medicinski radnici ispred bolnice u Novom Pazaru, Foto: Amela Bajrovic/Beta
Medicinski radnici ispred bolnice u Novom Pazaru, Foto: Amela Bajrovic/Beta

Opšta bolnica u Novom Pazaru, početak jula.

Nadrealna slika ljekara i tehničara u skafanderima koji kao siluete klize iza prozora Infektivnog odeljenja. Prethodno je nedjeljama bila opsjedana stotinama bolesnih, uplašenih ljudi.

Novinari lokalnog radija Sto plus ušli su u krug bolnice u kojoj se liječe inficirani koronavirusom, tragajući za odgovorima na brojna pitanja koja prethodnih dana postavlja veliki broj Novopazaraca.

Dvoje u skafanderima, za koje samo pretpostavljamo da su medicinske sestre, molimo da nam kažu kako su, kako se osjećaju, da li se plaše za svoje zdravlje.

"Izvinite, žurimo..", kažu, odlazeći uz šuškanje crnih najlon kesa obmotanih i lepljivom trakom pričvršćenih kao dodatna zaštita za noge. Sigurno će ih na ulasku negdje odlijepiti, a onda staviti nove.

U vidokrugu je još barem 20 ljudi. Ne znamo da li čekaju vijesti o svojima unutar bolnice ili čekaju pregled. Šta god bilo, tišina je neuobičajena, nadrealna, čudna.

Kroz odškrinut prozor čuje se nečiji jecaj i glas utjehe s druge strane. "Ne plači, ovdje će ti biti bolje nego kući. Bar imaš kiseonik da dišeš".

Bolnička vrata se otvaraju i pojavljuje se spremačica sa povećom kesom medicinskog otpada. Oči su joj vidno natečene i jasno je da se negdje prethodno dobro isplakala.

"Ovako nešto nikad nisam vidjela. Jednostavno, nije normalno", bio je njen komentar na pitanje kako se snalazi u teškoj situaciji.

U tom trenutku žurno prolazi vozač hitne pomoći, koji nema ni 30 godina, a koji kako kaže, već dve godine vozi ambulantno vozilo.

"Svašta bih imao da vam kažem, ali ne mogu, neka priča neko od mojih starijih kolega. Imaću tremu...Za koje je to novine", pita uz stidljiv smiješak i ulazi u ambulantno vozilo.

Pribjegavamo klasičnim špijunskim tehnikama i "nezainteresovano" na dovoljnoj distanci slušamo ispovest medicinske sestre najboljoj drugarici. Kaže, da je na ivici snage, željna kuće, gledanja televizije i roditelja koje nije vidjela već neko vrijeme.

Naše kruženje unaokolo već je "upalilo alarm" policajaca na dužnosti. Pokazujemo legitimacije. Pošto je sve u redu, možemo i da porazgovaramo.

Objašnjavamo da želimo da ljudima predstavimo i njih-policajce sa zadatkom da održe red i mir u emocijama i strahom nabijenoj situaciji.

"Došli smo iz Kraljeva na ispomoć. Nije problem da pričamo za medije, ali tražite odobrenje od naših šefova", kažu policajci.

Savjetuju da se ne zadržavamo previše "jer bi mogli da pokupimo koronu". Zaključujemo i bez savjeta da je vrijeme za povratak u svakodnevicu koja teče poslije bolničke rampe.

Dok se rampa diže i spušta za nama, niz pitanja ostaje bez odgovora.