"veliki sam zagovornik vakcinacije i imunizacije stanovništva"

Hrizostom: SPC potcijenila koronavirus koji je ubio poglavara, Amfilohija, sveštenstvo...

Mitropolit dabrobosanski i mjestobjustitelj SPC o koronavirusu, vakcinaciji, izboru patrijarha, Krivokapiću, Bečiću...

18956 pregleda 37 reakcija 20 komentar(a)
Hrizostom služi božićnu liturgiju u hramu Svetog Save na Vračaru, Foto: BETAPHOTO
Hrizostom služi božićnu liturgiju u hramu Svetog Save na Vračaru, Foto: BETAPHOTO

U Crkvi su oduvijek postojale različite struje, odnosno ljudi koji drugačije misle. Smatram da nije dobro da postoji jednoumlje, ali da je važno da radimo kao jedno. Koronavirus nas je naučio da moramo ozbiljnije shvatati iskušenja i ponašati se u skladu sa njima, jer dok je u Evropi ili Kanadi bili dozvoljeno da samo šestoro ili desetoro vjernika uđe u crkvu, kod nas je bilo na desetine i stotine ljudi, ali to je naš mentalitet i opet smo dobro prošli kako smo mogli. U tom smislu, koliko sjutra bih, ukoliko bi me pozvali, prihvatio da primim vakcinu, rekao je u intervjuu za Nova.rs mitropolit dabrobosanski i mjestobjustitelj (čuvar patrijarškog trona) Srpske pravoslavne crkve Hrizostom Jević.

Možete li za početak da nam sumirate godinu iza nas. Kako je ona izgledala iz ugla SPC?

Iza nas je veoma težak period. Prošla, 2020. godina, je poharala čitav svijet, a ne samo nas na ovim prostorima. I ako sagledamo duži vremenski period, možemo da vidimo da su i prethodne godine bile veoma teške, jer su prilike bile i te kako složene za našu instituciju, ali i za društvo u cjelini. Crkva se kroz svoju istoriju stalno borila sa različitim izazovima i nije se nikada uplašila teških društvenih prilika – tako je bilo i u Drugom svjetskom ratu i u poslijeratnom vremenu. Život SPC je oduvijek bio težak, ja sam njen dio od 1968. godine, a mitropolit sam već 30 godina i mogao sam da sagledam kako se ona nosila sa društvenim promjenama koje su na ovim prostorima veoma česte. Vremena jesu bila teška, ali sve što se dešava mi moramo prihvatiti i rješavati. Zadnjih godina smo imali sreću i blagoslov, jer smo na čelu SPC imali ljude poput patrijarha Pavla i Irineja, koji su, svako na svoj način, obilježili godine koje su iza nas.

Imajući u vidu društvene promjene o kojima govorite, kao i činjenicu da je SPC jedna od institucija u koju građani imaju najviše povjerenja, jeste li u svom dugogodišnjem arhijerejskom stažu primijetili njenu spremnost da prati promjene u društvu?

Crkva se ne može usklađivati ni sa kim, izuzev sa Bogom. To možda u savremenom svijetu djeluje malo čudno, ali mi imamo svoja pravila i kanone koji moraju da se poštuju i da se po njima vlada. Zato i jesmo ostali institucija od povjerenja među narodom, jer imamo vrijednosti koje su neprolazne. Mnogi bi vjerovatno voljeli da mi prihvatimo lažne vrijednosti ovog vremena, ali mi to ne možemo da učinimo, jer se držimo naših moralnih principa koji su Crkvu sačuvali da ne bude promjenjiva kao i ovaj svijet. Crkva se mora iznutra mijenjati Duhom svetim. Ona se mora jačati i razrađivati, ali to je stvar njene unutrašnje organizacije – na koji način će postupati prema mladima, školama, starima, bolesnima, odnosno svim kategorijama ljudi. Socijalna služba Crkve sigurno nije na visokom nivou, zato što nismo imali ni uslova, ali sad smo već došli u priliku da bismo mogli imati i tu socijalnu dimenziju djelovanja Crkve kao institucije. SPC je svoju kredibilnost i vjerodostojnost sačuvala upravo zbog toga što nije dozvoljavala da se u nju uvlače različite promjene i mode. Naravno, Crkva će uvijek vrlo rado da prihvati ono što je dobro, a toga sigurno ima u današnjem vremenu.

Da li se prihvatanje dobrih stvari iz savremenog doba zapravo oslanja na priču o modernizaciji Crkve? I šta uopšte znači taj termin?

Taj termin ne znači ništa i mi o tome uopšte ne želimo da razgovaramo, zato što imamo instituciju koju iznutra obnavljamo duhom vjere, ljubavi i nade. Crkva treba da ima sopstvenu ‘modernizaciju’ koja će joj omogućiti da uvijek bude nova, mlada i prihvatljiva. Sigurno da je potrebno da ona bude moćna iznutra kako bi mogla da se mijenja na način koji neće ugroziti njene stare i dobre vrijednosti koje smo naslijedili od naših predaka.

Preuzeli ste tron SPC u momentima kad ona prolazi kroz veoma delikatan period praćen epidemijom koronavirusa. Kakvi su vam utisci poslije gotovo dva mjeseca na čelu Crkve?

Kad izgubite glavu porodice to uopšte nije lako. Smrt patrijarha Irineja za nas je bila veliko iznenađenje, jer on je bio u veoma dobroj kondiciji, iako je, kad govorimo o koronavirusu, spadao u rizičnu grupu ljudi. Kad se to desilo, mi smo morali da pokažemo spremnost. Zato se Sinod odmah sastao i preuzeli smo upravljanje Crkvom. Po zakonima i Ustavu Crkve, ja sam kao najstariji mitropolit preuzeo vođenje Sinoda i postao mjestobjustitelj patrijaraškog trona do izbora novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Nije lako voditi Crkvu, to je istina. Mi kad smo na eparhijima nismo svjesni sa kojim se sve problemima poglavar nosi. Ja sam to sam osjetio za ova nepuna dva mjeseca koliko sam na čelu Crkve, ali nemamo pravo da se žalimo – naše je da radimo, da prihvatimo odgovornost i da nosimo ono što nam je Bog dao. Na svu sreću, SPC je organizovana i ima poredak koji se poštuje, stoga mogu da kažem da dobro funkcionišemo u ovom trenutku.

Kako ocjenjujete ponašanje SPC u vrijeme pandemije? Da li je bilo grešaka i da li je u nekim situacijama mogla da postupa bolje?

Bilo je grešaka. Moram da priznam da smo potcijenili koronavirus i da nismo shvatili njegovu opasnost. Nismo shvatili šta korona nosi sa sobom i da je riječ o ubica virusu, koji nam je ubio poglavara, mitropolita Amfilohija, vladiku Milutina i desetine sveštenika, monaha i monahinja. Možda je sve to što se dogodilo bila cijena našeg nepoštovanja propisa koje su odredile epidemiološke službe. Dok je u Evropi ili Kanadi bili dozvoljeno da samo šestoro ili desetoro vjernika uđe u crkvu, kod nas je bilo na desetine i stotine ljudi. To je naš mentalitet, ali opet smo dobro prošli kako smo mogli. Lično sam prošao to iskušenje koronavirusa, ali nisam mogao da ne budem zaražen, s obzirom na to da sam bio u žarištu virusa kad je bila sahrana. Kovid je poharao čitav svijet, ali nadamo se boljem, sad je najvažnije da je došla vakcina.

Hoćete li primiti vakcinu?

Koliko sjutra, ukoliko mogu. Ja sam veliki zagovornik vakcinacije i imunizacije stanovništva, jer smatram da je to veoma važno. Mi smo svi kao djeca morali da primamo vakcine i nismo mogli da idemo u školu ukoliko nismo vakcinisani, stoga ću se vrlo rado odazvati pozivu da primim vakcinu. Treba svima da poručimo da se ne plaše i da imaju povjerenja u naš zdravstveni sistem. Oni sigurno prate kvalitet vakcina i zdravstveno stanje onih koji se vakcinišu, ukoliko, ne daj Bože, imaju neku alergiju. U pitanju su alergijske reakcije koje su uvijek moguće.

Ostavljena je mogućnost da se ljudi izjašnjavaju koju će vakcinu primiti. Da li imate neku posebnu želju?

Meni je samo važna vakcina, odnosno bitno mi je da je dobra i da je sigurna. Ja vjerujem institucijama koje tvrde da su vakcine do 95 odsto sigurne, a neke čak i više. Nije važno čija je vakcina, već da je ona dobra i da nam omogući imunitet protiv opasnog virusa koji se ponovo vraća kroz taj novi soj. Mi trebamo biti svjesni te opasnosti i ne smijemo biti neodgovorni kao kad smo se suočavali sa kineskom varijacijom virusa. Važno je da se uozbiljimo i zabrinemo šta će biti ukoliko ovaj novi soj, koji dolazi iz Južne Afrike, bude još opasniji.

Bog je dopustio iskušenje u vidu koronavirusa

Kroz svete hrišćanske knjige često se pominjalo da je Bog slao iskušenja ljudima, da li je u tom smislu i koronavirus njegova poruka?

Može se to tako protumačiti i ja sam spreman da to prihvatim. Pošto nisu puštali Jevreje da idu na slobodu, Bog je puštao velika kušanja na Egipćane – stradanja, smrti i nevolje. Takođe, kušao je i jevrejski narod. On je dopuštao to kako bi ljudi u susretu sa problemima razmislili o svojim postupcima. Bog hoće da spasi, ali moramo prvo sami sebi pomoći kako bi bili spašeni. Ako ti Bog pruža ruku, pa moraš i ti njemu pružiti ruku. Ponavljam, on ne može slati zlo, ali može dopustiti kušanje i stradanje kao što je bio slučaj sa koronavirusom.

U narednom periodu će se sve više govoriti o Saboru na kojem će se birati novi patrijarh. Vi se nerijetko pominjete kao ozbiljan kandidat za novog poglavara SPC. Da li vam laska to što se vaše ime pominje i kakve kriterijume bi trebalo da ispunjava budući patrijarh?

Svaki episkop koji je bio deset godina na eparhiji je kandidat. Sigurno da laska kad čujete da je neko predložen ili da se računa da bi mogao biti patrijarh, ali to ništa još ne znači. Na primjerima patrijarha Pavla i Irineja se pokazalo da ljudska mjerila nikada nisu bila odlučujuća, već da su presudna božanska. Zato je naš izborni način takav kakav jeste. Mi dajemo ljudima priliku da glasaju, ali posle toga kandidate predajemo Bogu, kako bi se kroz molitvu izvukao onaj koji je dostojan da vodi našu Crkvu. To je taj dobar, apostolski način izbora. Novi patrijarh mora biti spreman da bude dobar svjedok Božji i da bude veliki duhovnik, mudar, taktičan, vješt i hrabar. Biti pastir i predvodnik uopšte nije lako, posebno kad su prisutna iskušenja poput ovog trenutnog u vidu koronavirusa.

Očekujete li da episkopi pokažu jedinstvo prilikom izbora, s obzirom na to da se u javnosti često govori da postoje tzv. dve struje unutar Crkve?

U Crkvi su uvijek postojale struje. Smatram da nije dobro da govorimo o jednoumlju, već da je dobro da radimo kao jedno. Mi moramo različito da mislimo i potpuno je normalno da imamo različite sudove. Crkva se ne plaši različitosti, naprotiv. Riječ je o jednoj zdravoj različitosti koja “iskleše” ono što je najbolje i to predstavlja dobru osnovu za diskusiju i priču. Uvijek treba da se čuje jedna, druga i treća strana, jer jednoumlje nije dobro. Postoje sigurno ljudi koji različito misle, možda su to veće ili manje grupice arhijereja, ali kad je u pitanju jedinstvo Crkve, njena sabornost i svetost – tu nema diskusije. Svi su naši oci Sabora na tom stanovištu. Kad se završe priča i diskusija, mi smo opet jedno u Hristu i tako je oduvijek bilo. Kad se to nije desilo, a imamo primjere kroz istoriju da je bilo i takvih slučajeva, onda se onaj koji ispada iz tog zajedništva proglašava jeretikom ili otpadnikom.

Pomenuli ste maloprije patrijarha Irineja, koji je preminuo uslijed zaraze koronavirusom. Koliko je njegovo desetogodišnje upravljanje SPC promenilo ovu instituciju?

On je bio jedan smiren čovek, monah, profesor, iskusan rektor i arhijerej. Irinej je bio potpuno spreman da vodi Crkvu, jer je naslijedio duhovnu kulturu i tradiciju patrijarha Pavla. Na kraju krajeva, on je bio i njegov učenik. Zbog toga je, između ostalog, svojevremeno predložen kao kandidat za poglavara i zbog toga ga je Bog izabrao da bude patrijarh. Irinej se, pre svega, trudio da Crkvu reši nekih problema koji su otežavali njen položaj i ugrožavali njen ugled u javnosti. On je pokrenuo pitanja koja su se odnosila na razrešenje nekih episkopa i arhijereja, jer su svojim neprimjerenim ponašanjem doprinijeli sablazni, a sablazan je najveći grijeh. On je bio veliki borac kad je u pitanju unutrašnja čistota Crkve i trudio se da je u tom segmentu poboljša, iako je to veoma teško išlo. To što je on radio i nije baš bilo popularno u nekim krugovima, ali je Irinej ostao nepokolebljiv. Stoga, njegov desetogodišnji mandat jeste obilježen nekim stvarima koje predstavljaju pomak i koje nisu ranije viđene u Crkvi. Možda su se ta pitanja koja je on pokrenuo ranije tolerisala i prikrivala, ali su se rešila zahvaljujući njegovoj dosljednosti i po tome će patrijarh Irinej ostati zapamćen u istoriji.

Nešto ranije preminuo je i mitropolit Amfilohije i to u momentima kad je djelovalo da će se oporaviti od posledica zraze koronom. Kako će se Crkva sjećati njega?

Riječ je o velikom mitropolitu, velikom čovjeku, filozofu, pjesniku, naučniku. Kad se govori o Amfilohiju, uvijek se mora govoriti u superlativu. On je bio poseban u svakom pogledu. Zato je i meni lično, kao i cijeloj Crkvi teško pala vijest o njegovom upokojenju. Njegova smrt je zaista odjeknula širom svijeta, jer je on bio i te kako poznat i poštovan, ne samo od strane pravoslavaca, već i od pripadnika drugih vjera. Mi ćemo uvijek sa najvećim ponosom i čašću govoriti o mitropolitu Amfilohiju, a ako bude volja Božja, možda i više od toga. On je, kao niko pre njega, kamenitu Crnu Goru uzorao i od nje napravio jednu duhovno bogatu žitnicu, a to je za istoriju. Posle Svetog Save i Svetog Petra Cetinjskog, možda niko nije više uradio od mitropolita Amfilohija Radovića. Ono što je on učinio za 30 godina je za svako poštovanje, a plodovi njegovog rada će tek doći vremenom. O njemu uvijek možemo sa ponosom govoriti i zahvaljivati Bogu što smo ga imali.

Naveli ste šta je sve Amfilohije učinio za Crnu Goru. Jedna od poslednjih stvari bile su litije, koje je organizovao zbog Zakona o slobodi vjeroispovesti, a koje su na kraju rezultirale i promjenom sistema i režima koji je vladao u toj zemlji prethodnih 30 godina. Kako ocjenjujete trenutnu situaciju u Crnoj Gori?

On je do samog kraja orao tu zemlju. Ako ste gledali fotografije na kojima on vodi litije, mogli ste da primijetite da Amfilohije svojom fizionomijom podsjeća na čoveka koji vuče jedan veliki plug iza sebe i ore. On je to činio zato što je volio svoju Crnu Goru i zato što je želio da u njoj vlada zakon i pravda, a ne bezakonje i nepravda. Njega je na to podstaklo nametanje jednog nepravednog zakona koji diskriminiše SPC u Crnoj Gori. Kako je moguće da se jedan režim tako okrene protiv Crkve, koja je tu državu vjekovima gradila? Ne zaboravite da je do prije malo više od sto godina to bila teokratija i da je mitropolit bio i gospodar zemlje. Crna Gora je bila u aspolutnoj simfoniji sa SPC, odnosno sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom, da bi se posle toliko godina neko drznuo da napadne svoju majku Crkvu. Oni su pokušali da je diskriminišu i oduzmu svu imovinu. Zamislite, pokušali su da postave pitanje čiji je manastir Ostrog. Pa, zar je to moguće? Zato su se mitropolit Amfilohije, ali ne samo on, već i svi pravdoljubivi ljudi, čak i iz svijeta koji ne pripada SPC, čudili kako je to moguće. Niko u istoriji nije uradio ono što je taj režim pokušao. Hvala Bogu, to je prošlo i sad imamo priliku da se u Crnoj Gori stvari normalizuju. Volio bih da, umjesto one Bećkovićeve poeme “Ćeraćemo se još”, sada zavlada “Razgovaraćemo kao braća”. Ja sam vladiki Joanikiju i ostalim episkopima rekao da moraju da razgovaraju sa svima – s lijevima, desnima, sa onima koji su bili na njihovoj strani i onima koji su bili protiv njih. Ljudi sve mogu razgovorima da riješe, a ako nismo ljudi, onda sve ide teško. Vjerujem da će se u Crnoj Gori prevazići svi nesporazumi koji su do sada postojali, jer za to imaju dobru priliku, a imaju i podršku i povjerenje Crkve.

Da li vam premijer Crne Gore Zdravko Krivokapić uliva povjerenje?

Ja sam ga lično dočekao u Patrijaršiji kad je došao na sahranu patrijarha Irineja. U pitanju je divan čovjek, profesor, intelektualac, ali i vjernik. Krivokapić u svojim džepovima nema nikakvih “oraha” i može svima da kaže sve. Mislim da on može da bude inspiracija svim mladim ljudima u Crnoj Gori. Pored njega, vidim i da se predsjednik Skupštine ( Aleksa Bečić) lijepo ophodi i govori, što me je veoma oduševilo. Vidim i da su ministri veoma dobri i da je u Crnoj Gori zavladala drugačija kultura razgovora. Primjećujem i da je argumentacija koja se iznosi potpuno uravnotežena, odnosno da nije euforična i nasilna. Ne ide se više “utuk na utuk”, već ljudi koriste adekvatna obrazloženja, što je dobra poruka i primjer i za Srbiju i Bosnu i Hercegovinu.

Preporučujemo za Vas