Kina maršira ka Evropi „tiho, ali nipošto tajno“

Srbija: Između kineske dužničke klopke i zelenih protesta

Nikolić je od policije čuo kako u rudarskom gradu, u kojem je ostalo oko 5.000 ljudi, živi oko 300 do 400 prijavljenih i 'preko hiljadu' neprijavljenih radnika iz Kine. ’Ali niko ne zna koliko ih je tačno’. U jednom trenutku će domaći postati manjina, boji se Nikolić. ’Pola grada već pripada Kinezima’

15745 pregleda 32 reakcija 33 komentar(a)
Vučić i Si Điping, Foto: Screenshot/Youtube
Vučić i Si Điping, Foto: Screenshot/Youtube

"Rukavci novog kineskog Puta svile sežu do odumrlog zlatnog eldorada Srbije. Crveni lampioni sa kineskim natpisima njišu se pred ulazom uprave rudnika bakra i zlata Majdanpek, gradića na istoku Srbije. Iz daljine se čuju tupi gromovi eksplozija. Inženjeri u narandžastim sigurnosnim prslucima puše jutarnje cigarete nad ambisom moćnog rudničkog kratera. Ćaskaju na kineskom“, piše njemački dnevnik Velt u reportaži pod naslovom „Tiha kineska invazija“.

„U centru gradića ređaju se neugledni stambeni blokovi. Janko Nikolić je nezaposleni bravar i šef stranke Vlaha, jedne nacionalne manjine na istoku Srbije. U hotelu Gold In nam priča da je od policije čuo kako u rudarskom gradu, u kojem je ostalo oko 5.000 ljudi, živi oko 300 do 400 prijavljenih i 'preko hiljadu' neprijavljenih radnika iz Kine. ’Ali niko ne zna koliko ih je tačno’. U jednom trenutku će domaći postati manjina, boji se Nikolić. ’Pola grada već pripada Kinezima’.'“

Dopisnik Velta ocjenjuje da Kina maršira ka Evropi „tiho, ali nipošto tajno“. Dio Puta svile su novi autoputevi, mostovi, željezničke linije i luje, modernizuju se i elektrane. „Oslabljene balkanske države su pri tome postale mostobran Pekinga.“

Podsjeća se da Kinezi investiraju u luke u Trstu i Pireju, kao i izgradnju brze pruge Beograd-Budimpešta. Godinama se održavaju samiti 17+1 čiji je cilj „unaprijeđenje ekonomskih odnosa sa državama predvorja EU, kao i mekog istočnog krila EU“. Navode se riječi predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da Kina „uvijek sa poštovanjem“ tretira partnere.

„Doduše, Peking ne nudi tek tako milijarde eura kredita i investicija. Veliki projekti se mahom finansiraju kreditima državne EXIM banke, a istovremeno se prodaju usluge kineskih državnih građevinskih koncerna. Korist za lokalna preduzeća je ograničena. Jer, sa Dalekog istoka se dovozi ne samo materijal, već često i radnici“, piše Velt.

Kineski krediti su atraktivni na Balkanu, dodaje list, jer se dobijaju bez komplikovanih studija izvodljivosti ili ispunjavanja standarda životne sredine kao kod projekata iz EU.

„Naličje priče je što, bez uslova koje valja ispuniti, primaocima kredita prijeti da sve dublje tonu u dugove i time u zavisnost od Pekinga“, dodaje se u tekstu.

Doduše, prema analizi italijanske UniKredit grupe, Kina je još uvijek u zemljama Balkana treći ili četvrti inostrani povjerilac po veličini. No udio će rasti. Već prošle godine, kako citira Velt, kineski krediti su činili 3,4 odsto BDP-a u BiH, a još više u Srbiji (7%), Sjevernoj Makedoniji (7,5%) i posebno Crnoj Gori (20,7%).

„Rastućem značaju Kine kao povjerioca na Zapadnom Balkanu bi Evropska unija mogla da se suprotstavi pojačanim finansiranjem infrastrukturnih projekata, vjeruju tvorci ove studije“, piše Velt.

„EU je doduše i dalje daleko najveći direktni investitor i trgovinski partner Zapadnog Balkana. No, rastuće zaduženje tamošnjih država kod Kine ide zajedno sa puzajućom političkom zavisnošću“, zaključuje njemački list.

Zeleni politički talas u Srbiji?

Ugledni Frankfurter algemajne cajtung piše da su upravo neka kineska ulaganja u Srbiji izazvala proteste ekoloških aktivista, i razmatra pitanje da li takvi protestni pokreti mogu biti zametak zelenih političkih partija:

„Zeleno do sada nije bilo politički uspješna boja na istoku Evrope. U većini bivših socijalističkih zemalja zelene stranke su na margini – ako uopšte i postoje. To je tako posebno na Balkanu. Kao objašnjenje se često navodi da ljudi imaju druge brige osim klimatske politike u državama gdje znatan dio stanovništva živi na granici siromaštva ili ispod nje. Ipak, već neko vreme se stvari mijenjaju“, piše frankfurtski list.

Navodi se primjer Zagreba gdje je nedavno Tomislav Tomašević ubjedljivo izabran za gradonačelnika. Tomašević je bio programski direktor zagrebačke kancelarije Fondacije „Hajnrih Bel“, bliske njemačkim Zelenima, a pobijedio je kao kandidat građanske koalicije „Možemo“.

„U susjednoj Srbije je dotle još dalek put“, piše Frankfurter algemajne. „Doduše, u najvećoj državi nastaloj na tlu bivše Jugoslavije već nekoliko godina niču lokalne ekološke inicijative kakve su ranije bile sasvim nepoznate. U industrijskom gradu Smederevu dio stanovništva glasno se žali zbog željezare jer, kako kažu, kineski investitori ni najmanje ne vode računa o osnovnim ekološkim standardima i zagađuju vazduh. Slične pritužbe čuju se i dalje jugoistočno, u Boru, gdje Kinezi investiraju u rudnik.“

List piše da je najuticajnija inicijativa ipak nastala u Beogradu: Ne davimo Beograd se pojavila 2015. kao reakcija na jedan građevinski poduhvat.

„Na ušću Save u Dunav nastaje jedna od najvećih novogradnji Balkana: Beograd na vodi, jedan od omiljenih projekata srpskog šefa države Aleksandra Vučića, biće kompletno nova gradska četvrt. Na području nekadašnje željezničke stanice i okolne lučke četvrti grade se hoteli, tržni centri i soliteri do 42 sprata visine, što trajno mijenja siluetu prijestonice.“

„Takvim ponašanjem, često rođenim iz očaja, želi da se pozabavi Ne davimo Beograd iako niko nema iluzija: promjene bi koštale više milijardi evra“, piše list.

„Da li će u Srbiji uspjeti ujedinjenje brojnih lokalnih inicijativa u jednu nacionalnu značajnu snagu neizvesno je i jer su mnogi ekološki aktivisti u provinciji duboko konzervativni i teško mogu da započnu zajedničku stvar sa levo-liberalnim hipi-velegradskim zelenima. Uprošćeno rečeno: u provinciji ljudi hoće čiste rijeke i tlo, a ne homoseksualne brakove i rodno osjetljiv jezik. Još je neizvjesno da li i kako mogu da se premoste te protivrječnosti“, dodaje Frankfurter algemajne cajtung i zaključuje:

„Za sada upada u oko to što su ekološke teme uopšte zauzele centralnu ulogu u političkim sučeljavanjima i što vlasti više ne mogu da ih ignorišu.“

priredio Nemanja Rujević

Preporučujemo za Vas