Bosna je neuspjela zato što mnogi Bosanci ne vjeruju u nju

Podjela bi mogla biti lijek za BiH

Beskonačna kriza Bosne i Hercegovine mogla bi biti riješena time da joj se dozvoli mirno razdvajanje

19487 pregleda 16 komentar(a)
Sa potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995., Foto: Rojters
Sa potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995., Foto: Rojters

Bosna srlja u krizu, ponovo. Milorad Dodik, srpski član Predsjedništva BiH, prijeti da će polovinu zemlje sa srpskom većinom povući iz državnih institucija. Njegov cilj je secesija.

To je opasan trenutak za Bosnu, Ali nije prvi i, ukoliko Sjedinjene Države ne promijene svoju politiku prema Bosni, neće biti ni posljednji. Amerika je pomogla u stvaranju Bosne i ima jedinstvenu poziciju da interveniše. Međutim, secesija je simptom, a bolest je Bosna.

Stvaranje trajne krize

Nakon Drugog svjetskog rata, Bosna je bila republika u komunističkoj Jugoslaviji, i jedina bez etničke većine. Tri grupe - Bošnjaci, Srbi i Hrvati - živjeli su u složenom, izmiješanom društvu.

Kada se Jugoslavija raspala početkom 1990-ih, Bošnjaci i Hrvati su glasali za otcjepljenje, ali su se Srbi oduprli i izbio je rat. Srpske snage su počinile najviše ratnih zločina. U njihovom napadu na Srebrenicu ubijeno je oko 8.000 Bošnjaka i dva međunarodna suda su ga proglasila genocidom. Do kraja rata, sve tri teritorije su bile etnički homogene.

Klintonova administracija je vojno intervenisala i primorala sve tri strane na pregovore. Nije iznenađujuće, imajući u vidu duboke podjele koje je stvorio rat, da je Dejtonski mirovni sporazum stvorio visoko decentralizovanu državu sa dva velika samoupravna “entiteta”: Republikom Srpskom i bošnjačko-hrvatskom Federacijom. Predstavnici te tri zajednice u bosanskom parlamentu imaju pravo veta na postupke centralnih institucija i izmjene ustava.

Originalni dizajn onoga što se često naziva “dejtonska Bosna” podrazumijevao je minimalna centralna ovlašćenja, ali je takođe dao SAD i drugim državama značajnu moć da intervenišu u upravljanju.

U deceniji nakon Dejtona, SAD su organizovale stvaranje centralizovane armije, poreske i carinske uprave, što su upravo one institucije iz kojih Dodik sada želi da se povuče. Do danas, SAD i druge države su nastavile sa nadzorom, uključujući veto na promjene ustava.

Međunarodni visoki predstavnik može da nemeće zakone, što je ovlašćenje koje je rijetko korišteno nakon prve decenije (iako je u julu usvojen zakon kojim se kriminalizuje poricanje genocida).

Klinton
Klintonfoto: Shutterstock

Sa prvobitnog prisustva 60.000 vojnika SAD i NATO, ostalo je samo nekoliko stotina evropskih mirovnjaka i mali štab NATO. Nedavna američka politika zasnivala se na obećanju o eventualnom članstvu BiH u Evropskoj uniji kako bi se ohrabrila saradnja među etničkim grupama, ali Bosanci znaju da ih EU neće primiti.

Za to postoji dobar razlog. Od Dejtona, postoji mir, ali malo šta drugo: umiruća ekonomija, propalo pomirenje, potpuno raspolućena zemlja. Dejton se često okrivljuje za nefunkcionalnost Bosne, ali to je poluistina: “Dejtonska Bosna je nefunkcionalna - ali koji dio ne funkcioniše?

To nije Dejton: On je osmišljen da spriječi efikasno upravljanje i da osigura da nijedna od tri bosanske grupe ne može da dominira drugima. Dejtonski kompromisi bili su logična kulminacija bosanskog rata - danak koji je razum platio moći.

Ne, disfunkcionalna je Bosna - ideja da ta teritorija, čija tri naroda nemaju zajednički identitet, čini razumnu cjelinu. Četvrt vijeka na aparatima za održavanje života ukazuje da nije.

Put kojim niko nije krenuo

Kreatori politike interpretiraju trenutnu krizu kao test riješenosti Zapada: ponovo pojačati pritisak, uvesti nove sankcije ili rasporediti dodatne trupe. Ali s kojim ciljem? Amerika i dalje pokušava da popravi Dejton ali tretira Bosnu kao datost a onda se pita zašto terapija ne djeluje. Ne postoji izlazna strategija. Samo stabilizovanje pacijenta, iznova.

U međuvremenu, polovina stanovništva BiH bi podržala secesiju a polovina njene omladine želi da emigrira. Zašto ne posmatrati dilemu Bosne kroz činjenice? Politika Amerike ne funkcioniše zato što Bosna ne funkcioniše. SAD su intervenisale da okončaju rat, ali je izazov sada drugačiji. Tadašnji senator Džo Bajden je podržao tu intervenciju. Predsjedniku Bajdenu je potrebna alternativa.

Bajden
Bajdenfoto: Reuters

Ona postoji. Secesija nije samo simptom. Ona bi mogla biti lijek.

Postoje izvodljivi ishodi: manja Bosna koja bi mogla efikasno upravljati sobom, spajanje hrvatskih i srpskih oblasti sa Hrvatskom i Srbijom, tranzitni aranžmani za enklave. SAD bi mogle da trampe priznanje nezavisnosti za srpske ustupke po pitanjima reparacije, formalnih izvinjenja, garancija za manjine. Teška pitanja koja bi diplomatija morala da riješi - i mogla bi. Ali Amerika ne bi morala da nameće podjelu - dovoljno je da joj se ne suprotstavlja.

Rizici i šansa

Secesija nije bila na stolu jer ju je Amerika isključila kao opciju zasnovanu na tri neispitane strateške i moralne pretpostavke. Prvo, kreatori politike pretpostavljaju da secesija znači rat - a isto tako bi mogla nastaviti paralizu. A američka politika ignoriše vjerovatni izvor nasilja. Bosna je toliko podijeljena da bi se razdvajanje moglo postići mirnim putem, ukoliko Bošnjaci ne započnu sukobe.

Drugo, osiromašena geopolitika pretpostavlja da bi zato što Rusija podržava Srbe, Amerika trebalo da im se suprotstavi. Ali, krhkost Bosne stvara nestabilnost. SAD prepuštaju Rusiji balkansko uporište - zbog čega? Zašto ne zaobići Rusiju i nove stabilne države približiti NATO-u, kao što smo uradili sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Slovenijom? Bezbjednost i integracija regionala zapravo bi bila lakša sa cjelinama koje nisu tako krhke iznutra.

Treće, postoji pretpostavka koja izgleda daje odgovor na svaku sumnju u vezi sa nastavkom vođenja propale politike: secesija bi potvrdila genocid. Priredio sam knjigu o suđenju Slobodanu Miloševiću i pomogao u podizanju optužnice protiv pet Srba za ratne zločine, tako da nemam iluzija. Ali zločini imaju kontekst. Nezavisna Republika Srpska bi imala malo razloga da vrši nasilje, ali prisiljavanje nevoljnih zajednica na političku uniju je destabilizujuće - kao što sada vidimo. To nije mudro i ne donosi pravdu za mrtve. Memorijali, reparacije i suđenja su smisleni odgovori - ali država? Samo ako je živi žele.

Bosna nije moralni imperativ. Ona je zemlja, i to neuspjela - ne zato što je siromašna, korumpirana i disfunkcionalna, nego zato što mnogi Bosanci ne vjeruju u Bosnu. Politika Amerike je da insistira da promijene mišljenje.

Dodik
Dodikfoto: Reuters

Proučavam secesiju: Ponekad je to razuman odgovor na nerješiv politički problem - bolje nego samo forsiranje onoga što ne funkcioniše. Podrška secesiji u drugoj zemlji može izgledati kao miješanje - ali i nasilno držanje te zemlje na okupu predstavlja miješanje. SAD upravljaju izgradnjom Bosne od 1995. Ponovno angažovanje sada, uključujući predloge za ukidanje Republike Srpske - kao da to ne bi rizikovalo rat - znači još više upravljanja. Pitanje je u koju svrhu?

Ako je razlog da se izbjegne secesija, pitanje je zašto. Ako je odgovor da se “izbjegne rat”, pitanje je kuda ide naša trenutna politika i koliko je vojnika potrebno. A kada trenutna kriza prođe, smognimo hrabrost da pitamo da li insistiranje na Bosni ima smisla. Koliko dugo će Amerika držati Bosnu u krizi? Dok to djeluje? Dok njen narod prestane da želi nešto drugo? Trenutno to zvuče kao eufemizmi. Trenutno, odgovor na naše nepostavljeno pitanje je “zauvijek”.

Autor je profesor prava na Univerzitetu u Indijani

Prevela i priredila: Angelina Šofranac