GODINU DANA NAKON SPORAZUMA MINSK 2

Ukrajina između rata i mira: Kako izgleda kada se konflikt "zamrzne"

Prema podacima Ujedinjenih nacija, samo u okrugu Lugansk živi 244.000 prognanika. To je više od četvrtine osoba koje su u Ukrajini morale da napuste svoje domove. Sukob u Ukrajini na međunarodnom nivou polako tone u zaborav, ali ni kijevska vlada se gotovo uopšte ne brine o prognanicima
10 komentar(a)
Ažurirano: 11.02.2019. 14:43h

Godinu dana nakon sporazuma Minsk 2, na sjevernom dijelu ukrajinskog fronta, u okrugu Lugansk, vlada mir. Tamo može da se nasluti kako izgleda kada se neki konflikt „zamrzne“.

Tamo gdje su nekada bili prozori, danas su samo čađave rupe. Granate su uništile većinu stanova u betonskim zgradama u gradu Lisičansku. U njima više ne može da se stanuje. Svejedno, tu još uvijek živi dvoje penzionera – Fjudor Aleksandrovič i Nina Hutujhova. Sudbina je na neobičan način spojila dvoje 66-godišnjaka. „Muž mi je umro 2014. nakon teške bolesti“, kaže Nina. Baš kao i Fjudorova supruga. Nina danas živi sprat iznad Fjudora.

Vode odavno nema, vodovod je uništen. Zgrada je pogođena tokom ljeta 2014. kada su ukrajinske trupe protjerale proruske separatiste iz grada u kojem je živjelo oko 100.000 ljudi. „Bar opet imamo struju“, kažu njih dvoje. Za grijanje. Gradska uprava ponudila je penzionerima alternativni smještaj. „Ali to je u stvari bilo namijenjeno beskućnicima“, kaže Nina i dodaje da će radije da ostane u polusrušenoj zgradi sa svojim komšijom. I jedno i drugo nadaju se državnoj pomoći – „kompenzaciji“ za uništene stanove. Tim novcem mogli bi da kupe nove stanove. „Hoću da budem siguran da mi stan zaista pripada“, kaže Fjudor. „Pisali smo našem gradonačelniku i premijeru Jacenjuku“. Odgovor nije stigao. Na obnovu i dalje čekaju.

Šanse za obnovu?

Tako izgleda u većini gradova duž linije razdvajanja u okrugu Lugansk. Dvije trećine teritorije je pod kontrolom vlade u Kijevu, a glavni grad istoimenog okruga drže proruski separatisti. Gradska uprava preselila se u industrijski grad Severodonjeck, sjevernije od linije razdvajanja. Kanađanin Džef Vilkinson tamo vodi regionalnu kancelariju UNHCR-a. Nešto južnije, u regionu Donjecka, primirje se krši svakodnevno, ali u Severodonjecku, smatra Vilkinson, ima šanse za obnovu. „Hiljade porodica su pogođene ovim konfliktom. Možda će se sada bar nešto pomaknuti kako bi ljudima moglo da se pomogne.“ Do prije godinu dana to ni ovdje na sjeveroistoku Ukrajine nije bilo moguće zbog žestokih borbi.

Prema podacima Ujedinjenih nacija, samo u okrugu Lugansk živi 244.000 prognanika. To je više od četvrtine osoba koje su u Ukrajini morale da napuste svoje domove. Sukob u Ukrajini na međunarodnom nivou polako tone u zaborav, ali ni kijevska vlada se gotovo uopšte ne brine o prognanicima.

Rusija će ostati

U organizaciji UNHCR-a i nevladine organizacije Norveški savjet za izbeglice (NRC), nešto južnije od Sjeverodonjecka pokrenut je program obnove. Do sada su izgrađene dvije nove kuće. „Počinjemo s pilot-projektom“, kaže Tatjana Stepikina. „Novca ima za 30 kuća“. Ona je i sama prognana iz pobunjeničkog utvrđenja Lugansk. Tamo je radila na univerzitetu.

Odmah na početku konflikta prije dvije godine, ona i njene koleginice i kolege našli su se na meti šefova proruskih pobunjeničkih snaga. „Bojim se da je Rusija došla u našu zemlju kako bi tu ostala“, kaže ona bez ikakvih iluzija. „Ako bi Ukrajina to htjela, ona bi možda i mogla da povratiti zauzeta područja – ali to nije politički cilj.“ To bi vjerovatno bilo moguće samo uz nove, stravične borbe – kao prije godinu dana, prije Minska, kada se pod njemačkim i francuskim posredovanjem pregovaralo o mirovnom sporazumu. Ostaje, dakle, privići se na to da će linija razdvajanja na duže vrijeme ostati unutar-ukrajinska granica, u najboljem slučaju sa tačkama na kojima će s jedne na drugu stranu civilno stanovništvo moći da prelazi.

Čekanje, čekanje…

Jedan takav prolaz postoji na krajnjem sjeveroistoku. Ljudi tamo i po tri sata čekaju na temperaturama ispod nule. „Srećom, postoji šator u kojem možemo da se ugrijemo“, kaže vojnik na strani koju kontrolišu Ukrajinci. Kroz prolaz se pušta samo po troje, četvoro ljudi. Kontrolišu se pasoši, pa onda i kese sa stvarima koje su ljudi kupili na drugoj strani. „Uzeo sam hranu i odjeću. U Lugansku ima svega, ali je skuplje nego na drugoj strani“, kaže jedan muškarac. Nakon izbijanja rata 2014. sve je poskupjelo. Mnogi na drugu stranu idu i po penziju, a neki primaju čak dvije – jednu „rusku“ i jednu „ukrajinsku“.

Kritike na račun pobunjenika

Ljubov Avertenko tvrdi da su pobunjenici „sve pokrali prije nego što su početkom rata prekinuti bankarski transferi“. Penzionerka kaže da su u Lugansku uništili sve – i banke i bankomate. Ljubov je hrabra, ne libi se da otvoreno kritikuje pobunjenički režim, iako danas živi na obije strane nove „granice“ – u Lugansku joj je porodični stan, ali djeca su joj već odavno na strani koju kontrolišu ukrajinske snage.

Život nekako mora da ide dalje – tako razmišlja ispred bombardovane zgrade u Lisičansku i Nina Hutujhova. Kao i njen komšija Fjudor, i ona se nada pomoći od države kako bi kupila novi stan. A onda tiho priča o jednoj ideji koja bi mogla da donese novi zaokret u sudbini: „Kad bi spojili naše dvije penzije, možda bi mogli da iznajmimo jedan stan.“

Galerija

Preporučujemo za Vas