Godina je 1978. Drug Kapitonov, sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog saveza, pozvao je u Moskvu grupu mladih komunista iz Zapadnog Berlina. Ili je on bar mislio da su komunisti…
"Rekli su mi da u Moskvu dolazi grupa mladih komunista iz zapadnonemačke organizacije HAW, da su to mladi ljudi koji podržavaju našu zemlju i da žele da uspostave kontakte sa svojim vršnjacima u Sovjetskom savezu“, sjeća se Larisa Belcer Lisjutkina, penzionisana profesorka kulturologije sa Slobodnog univerziteta u Berlinu.
Te 1978. radila je u moskovskom Institutu za međunarodni radnički pokret. Nju i njene kolege koji su govorili strane jezike redovno su angažovali da dočekuju i prate goste iz inostranstva koji su u posjeti SSSR-u.
Ljude iz organizacije HAW upoznao je prethodno, tokom svog boravka u Zapadnoj Njemačkoj, sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog saveza (CK KPSS) Ivan Kapitonov. On ih je tada i pozvao u Moskvu.
Ali Larisa nikako nije uspjevala da u imeniku pronađe kakva je to organizacija i da se o njoj informiše. Zato je kontaktirala svoje poznanike u Zapadnoj Njemačkoj i, sjeća se, kada je dobila odgovor, skamenila se: HAW je skraćenica za organizaciju "Homoseksualna akcija Zapadni Berlin" (Homosexuelle Aktion Westberlin).
Integracija homoseksualaca na sovjetski način
Ali već je bila podigla kupone uz pomoć kojih se u to vrijeme plaćalo za goste iz inostranstva u restoranima, hotelima, bioskopima… Otišla je na aerodrom, podigla tablu sa natpisom HAW i – konačno upoznala tu čudnu grupu: dva hipika, jedna devojka za koju se odmah ispostavilo da je Engleskinja i jedan buldog.
"Otišli smo do kola i dok smo se vozili ka hotelu ’Metropol’, momci su me pitali: ’Gdje su ovdje klubovi za mlade?’ Odgovorila sam im da postoje omladinski klubovi u Centralnom komitetu i u okružnim odborima Komsomola (Svesavezni lenjinistički komunistički savez omladine), kao i na univerzitetu. ’Ne’, rekli su joj dvojica Njemaca, ’pitamo za klubove u kojima se – prosto tako – okupljaju mladi, diskoteke…’ Naravno da postoji diskoteka i pri CK Komsomola, odgovorila sam im.“
"Sledećeg dana bili su konkretniji: ’Gdje su kod vas gej-klubovi?’ Odgovorila sam im da smo mi svi zajedno, da nema posebnih gej-klubova i da su homoseksualci ravnomjerno raspoređeni među omladinom. To ih je imresioniralo. ’Vidiš, ovdje su svi integrisani.’ Ja sam ćutala. Nisam im rekla gdje i kako su tačno homoseksualci ’integrisani’.“
Veseli smijeh iz muškog toaleta
Javno iskazivanje homoseksualnosti u Sovjetskom savezu je bilo zabranjeno i za to se mogao dobiti zatvor do pet godina ili prinudni rad. Larisa je to svojim gostima priznala tek četvrtog dana posjete, nakon što su u Moskvi obišli operu, restorane, znamenitosti… Kada im je objasnila da je u SSSR-u kažnjivo biti homoseksualac i da poznaje neke ljude koji su zbog toga u zatvoru, Njemci su joj rekli: "Zato smo dužni da pronađemo ljude iz gej-zajednice i informišemo se o tome šta se ovdje dešava".
Niko, međutim, od Larisinih poznanika-homoseksualaca nije se usudio da stupi u kontakt sa aktivistima gej-pokreta iz Zapadne Nemačke. Ali Njemci nisu odustajali: "Gde se ovdje srijeću gej-muškarci?“ Ovoga puta Larisa je bila iskrena. Rekla im je da se na zidovima javnih toaleta mogu pronaći brojevi telefona onih koji žele kontakt sa osobom istog pola.
"Tih godina, javni toaleti u Moskvi bili su mjesta na kojima su ljudi rizikovali da dožive prilično neprijatne, pa i opasne stvari. Srećom, sjetila sam se toaleta koji je bio prilično pristojan. Rekla sam im da ćemo ih moj muž i ja odvesti tamo. Muž je pristao jer su mu obećali jedne njihove pantalone koje su mu se mnogo dopale."
"Otišli smo već sjutradan, i moj muž ih je otpratio do muškog toaleta. Engleskinja je ostala sa buldogom na obližnjoj klupi, jer sam joj rekla da neće moći da ga opere ako tamo bude ušla s njim, a ja sam za to vrijeme otišla do ženskog toaleta. I dok sam fotografisala i zapisivala razne erotske grafite na zidovima, mogla sam da čujem prave salve smijeha koji dopire iz muškog toaleta. Jedva sam ih izvukla kada sam primijetila da se na ulici pojavljuje milicija. U stvari, moji gejevi su samo bili šarmantni – dragi, zapadni humanisti.“
Izvještaj drugu Kapitonovu
A kako je na sve to reagovao nadležni službenik u Centralnom komitetu?
"Kad sam mu rekla, uhvatio se za glavu“, sjeća se Larisa. "Pitala sam ga da li misli da bi možda trebalo da o tome obavijestimo druga Kapitonova. Odmah je prešao na ti: ’Šta pričaš, jesi li sišla s uma? Istjeraćemo to do kraja, odvešćemo ih na avion, mahaćemo im i poslije ćemo da dobijemo još i bonus. Ja ću ti lično potpisati za bonus, evo ovim rukama"."
Otada je i on bio stalno s njima, tokom objeda u hotelu. "Očigledno da je radio za KGB, ali krajem sedamdesetih sve je već bilo korumpirano. I KGB je bio korumpiran. Njihove službenike samo su interesovali odjeća ili devize. Ali njemački gejevi su nešto tu osjetili i nisu mu mnogo vjerovali. Pitali su me: ’Jesi li sigurna da ovaj čovjek zaista ima simpatije za gej-pokret?’. Rekla sam im: ’Da ne misli dobro, odavno bi nas prijavio. A on to ne radi’.“
Na rastanku, na aerodromu "Šeremetjevo“, zagrlili su se, izljubili, čak malo i zaplakali. Larisa je zaista dobila bonus, a njen muž obećane pantalone. I kada je nekad kasnije slučajno srela onog službenika iz Centralnog komiteta, šapatom joj je rekao: "Kako si? Ništa, a? Oni odoše… A baš smo dobro prošli".
"Ne znam kakav je izvještaj podnio drugu Kapitonovu“, kaže Larisa Belcer Lisjutkina, "ali sigurno da u njemu nije pisalo da je sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog saveza u Moskvu pozvao – njemačke gejeve".
Bonus video:
