POTREBA ZA LJUDSKIM KONTAKTOM

Jedan od najvećih falsifikatora ikada: Lovio ga i FBI, ali mu ništa nije mogao

Bio je u čitavoj toj priči zato što su ga dobro tretirali kada bi donio slike i jer bi neko s njim porazgovarao
446 pregleda 7 komentar(a)
Mark Landis, Foto: Cdn2-b.examiner.com/
Mark Landis, Foto: Cdn2-b.examiner.com/
Ažurirano: 25.02.2015. 13:49h

Za razliku od mnogih falsifikatora, Mark Landis u tom poslu nije bio zbog novca. Svoje je falsifikate poklanjao. Njegovi su motivi bili kompleksni, no jedna od temeljnih motivacija jednostavna je i univerzalna: želio je prihvaćanje i poštovanje”, tvrde Dženifer Grosman i Sem Kulman, autori dokumentarca “Umjetnost i obrt”.

Mark Landis, koji boluje od šizofrenije, jedan je od poznatijih falsifikatora umjetničkih djela na svijetu. Ujedno jedan i najzanimljivijih. Lovio ga je svojevremeno i FBI, no kada su mu ušli u trag, nisu mu mogli ništa budući da je lažna umjetnička djela samo poklanjao, i ništa materijalno nije tražio zauzvrat.

Jedino što bi prihvatio bila je neka sitnica iz muzejske radnje ili, eventualno, ručak. Bio je u čitavoj toj priči zato što su ga dobro tretirali kada bi donio slike i jer bi neko s njim porazgovarao. Priča je to o potrebi za ljudskim kontaktom, piše Jutarnji List.

Mnogi identiteti

Dolazio je u muzeje, predstavljao se kao sveštenik, ili nasljednik koji izvršava posljednju volju nekog člana familije, ili naprosto filantrop. Dovezao bi se u crvenom kadilaku, svjedoče u filmu oni koji su ga susreli, sa svešteničkim okovratnikom, odjeven u crno od glave do pete.

Čak je i blagosiljao prolaznike. Jedno od imena kojima se predstavljao bio je otac Artur Skot. Povjerovali su mu. Izvrsno je poznavao istoriju umjetnosti, vrlo je načitan, znao je dobro što radi, ništa nije izgledalo namješteno: slika je obično bila neuramljena i omotana u celofan, s već izblijedjelom etiketom. Nikome ništa nije bilo previše sumnjivo. Uostalom, filantropi, tvrde kustosi, često i jesu neobični.

“Kada je New York Times objavio članak o Marku Landisu, talentovanom prevarantu čija motivacija nije bio novac, odmah smo se navukli na čitavu priču. Landis je svoja djela donirao institucijama u Americi pune tri decenije. No, u to se doba odbijao u potpunosti izložiti, pa je njegova priča ispričana kroz iskustva upravnika muzeja, kustosa i svih onih koji su primili neku od njegovih mnogih umjetničkih djela tokom godina. Ušli smo u priču započevši razgovor sa Metom Leningerom iz muzeja u Oklahomi koji je razotkrio Landisa. Priča je imala veliki potencijal, Met je bio vrlo uvjerljiv, no čovjek koji je u centru priče ostajao je i dalje misterija, i mi smo umirali od želje da saznamo više o tome ko je, u stvari, Mark Landis. Morali smo se naći s njim. Jednom, kad smo se upoznali, odmah smo znali da nas očekuje dobar dokumentarac”, kažu Graosman i Kulman.

Kopira Pikassa i Diznija

Mark Landis je doista fascinantna osoba. Jako je mršav, ima obrijanu glavu, visoko čelo, nalikuje pomalo Đakometijevim skulpturama. Dok autori dokumentarca razgovaraju s njim, u pozadini se vide kopije Pikasa ili ikona iz 15. vijeka, a on sam kaže: Ništa na svijetu nije originalno, sve se temelji na nečemu.

Landis nije išao na goleme priče. Povremeno se potpisivao kao Pikaso, Onoré Domije, Rene Magrit, no sve su to bili manji radovi, češće crteži, povremeno kao neki manje poznati, lokalni slikar. Ili kao Volt Dizni i Čarls Šulc.

Obišao je, sve zajedno, 40 muzeja u 19 američkih država, među njima i Nacionalnu galerija portreta u Vašngtonu ili School of the Art Institute u Čikagu, ali i manje muzeje.

Tehnički, bio je jedan od najvještijih falsifikatora ikada. No, FBI mu nije mogao ništa. “Metju Leninger prvi je shvatio da su Landisova djela kopije i kontaktirao je Roberta K. Vitmana, koji je na čelu FBI-eva Nacionalnog tima za zločine u umjetnosti. Vitman se odmah prihvatio slučaja, no zaključio je da nema materijalne štete, da bi istraga koštala mnogo novca porezne obveznike. Zaključio je da je najbolje da Landisovu fotografiju, a uistinu je upečatljiv, pošalje na sve adrese svih muzeja, tako da ga svi upoznaju”, prepričavaju autori dokumentarca. Doduše, neke je muzeje ipak nešto koštao jer bi slike davali na restauraciju, na istraživanja, neki bi ih stavljali i u stalnu postavku

Prvu je donaciju dao u Umjetnički muzej Nju Orleans 1985. Rođen je 1955. u Norfolku, u Virdžiniji.

Otac mu je bio vojno lice, i mnogo su se selili. No, kad mu je otac umro, a Marku Landisu tada je bilo 17 godina, doživio je prvi u nizu nervnih slomova i bio je hospitalizovan mjesecima. Karijeru je započeo tako da je falsifikavao poštanske žigove za svoje prijatelje. Često je mijenjao adrese. Pokušao je studirati umjetnost u San Francisku sedamdesetih, no tada je na cijeni bila apstraktna umjetnost, što ga je nerviralo, pa je odustao.

Ne voli apstrakciju

Njegova je majka bila ljubiteljka umjetnosti. No, oni koji ih poznaju uvjereni su u to da nije znala što se zbiva. Koliko je autorima dokumentarnog filma poznato, Landis je prestao “donirati” umjetnička djela. Naime, osim što bi to sada bilo teško izvedivo, ima drugih stvari koje ga okupiraju.

Naime, Grosman i Kulman su, kako bi mu pomogli, organizirali web stranicu, koja “omogućava ljudima da naruče djela Marka Landisa, na primjer, da naslika njihove portrete, ali i da bude u kontaktu s obožavateljima“. Landis u filmu zaključuje: “Nisam učinio ništa loše, samo sam odlučio biti filantrop.”