Prije nekoliko sedmica, francuski predsjednik Fransoa Oland održao je govor u bašti francuske ambasade u Rimu. Tog popodneva se sastao sa španskim premijerom Marijanom Rahojem, njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i italijanskim premijerom Marijom Montijem i, još jednom, se usprotivio zahtjevima Njemačke za reformama.
A zatim je iste večeri održao podugačak govor u kojem je oplakivao smrt francuskog kao jednog od međunarodnih jezika. Zvučalo je to neobično nostalgično, kao da se na neki način nadao da će zaustaviti globalni trijumf engleskog jezika.
Oba pojavljivanja u Rimu imala su više toga zajedničkog nego što se čini u prvi mah, navodi se u članku njemačkog nedjeljnika „Špigl“. Jedan od razloga zašto je Francuska trenutno težak partner u Evropi je taj što je zemlja koju Oland predstavlja staromodna – i beznadežno zaljubljena u samu ideju svoje staromodnosti. Ona živi u prošlosti, ali čak i kada zna da se nalazi u problemima, odbija da se promijeni.
Francuska je peta po veličini ekonomija na svijetu, i u ovom trenutku investitori čak plaćaju da bi joj pozajmili novac. Međutim, Francuska se takođe smatra jednom od ekonomski oslabljenih zemalja Evrope. Njena konkurentnost umjereno opada od 1990-ih, nezaposlenost je dostigla 10 odsto a dug vlade iznosi 89% BDP-a.
Premda je Francuska daleko od toga da postane još jedna Španija ili Italija, ali ukoliko ubrzo nešto ne učini veoma lagano bi mogla upasti u tešku situaciju kao njeni susjedi na jugu. Zbog toga Francuska igra ključnu ulogu u spasavanju eura.
Međutim, problem Francuske je što se ona ne može odlučiti da li želi da bude dio sjevera ili juga.
U jednu ruku, kada su u pitanju ekonomska snaga i politički uticaj, ova se zemlja gotovo opsesivno upoređuje sa susjednom Njemačkom. Njeni političari su uvjereni da predstvljaju najvažniju zemlju Evrope.
Međutim, u isto vrijeme, ono što Francuska cijeni kod sebe je njeno južnjačko srce. Sebe smatra mediteranskom zemljom i ponosna je na svoj stil života, što je oblast u kojoj se osjeća superiornije od Njemaca – a i od ostatka svijeta.
Dvije strane francuske psihe
Obje strane francuske psihe se mogu lako potvrditi u Parizu, gdje su, čini se, dugački ručkovi suštinski dio sklapanja poslova. Pojedini francuski radnici imaju pravo i na do 40 dana godišnjeg odmora. Suprotno tome, mnogi radnici imaju duže radne sedmice od njihovih kolega u Njemačkoj, ističe „Špigl“.
Međutim, u ruralnoj Francuskoj, na primjer u selima u departmanu Korez - bivšem izbornom okrugu Fransoa Olanda – čini se da se vrijeme decenijama nije pomjeralo. Staromodnost Francuske je istovremeno fascinantna i razlog za očajanje. Ova zemlja ne vidi zašto bi se prilagodila ostatku svijeta, i postala je tvrdoglava kada ostatak svijeta od nje traži upravo da to uradi.
Francuska želi da ima ulogu u svijetu, ali samo ukoliiko može da diktira ton i uslove - kao što je i radila u prošlosti kada je bila prava svjetska sila. Francuska može voditi rat u Libiji, ali nijedna francuska vlada niije sposobna da smanji plate državnim službenicima.
To govori zašto Oland nikad ne koristi riječ „reforma“ kada govori o tome da će francusku ekonomiju ponovo učiniti uspješnom. Umjesto toga, on i dalje govori o redressement, što se može prevesti kao „oporavak“. To ne priziva sliku uloženih napora, već prije bolesne osobe kojoj je neophodna prava injekcija da bi joj bilo bolje.
Od kako je na vlasti, Oland je poništio dio strukturalnih reformi koje su usvojene proteklih godina. Granica za starosnu penziju je smanjena za pojedine vrste radnika, a oni koji žele da rade duže od obaveznih 35 sati nedjeljno moraće ubuduće da plaćaju dodatne takse. Oland nužno ne želi da smanji državnu potrošnju(56%) ili troškove osiguranja radnicima (za 50%). Očigledno na taj problem ne gleda kao na prekomjerne troškove vlade, već prije kao na nedovoljne prihode vlade.
Za vrijeme izborne kampanje, Oland je obećao da će biti „normalni predsjednik“. Sada se čini kao da je time mislio vraćanje na stari način.
Šarmantno konzervativna
Francuska je, u suštini, duboko konzervativna zemlja. To je dio njenog šarma. To je, takođe, omogućilo da neke stvari koje više ne postoje nigdje drugo u Evropi, opstanu u Francuskoj.
Na primjer, francusku politiku karakteriše staromodni antagonizam između ljevice i desnice, nešto što ostatak Starog kontinenta nije vidio od 1989. Zna se na čijoj su strani građani, političari ali i mediji. Ova dva tabora slave svoje ideološke razlike u Francuskoj, dok podjela između ova dva pravca više nije toliko jasna u drugim zemljama.
U isto vrijeme, oba tabora dijele ubjeđenje u regulatornu ulogu vlade i da ona može, i mora, da usmjerava ekonomiju. Kada je PSA Pežo Sitroen grupa nedavno saopštila da namjerava da ukine 8.000 radnih mjesta u Francuskoj, predsjednik je istog trenutka zatražio „pregovore“ iako vlada ne posjeduje nijednu jedinu akciju u toj kompaniji. Takozvani „ministar produktivnog oporavka“ Arno Montebur, protivnik globalizacije, sastao se sa nasljednikom imperije Pežo, Tjerijem Pežoom, i uputio mu javnu pridiku.
Želja za protekcionizmom je, takođe, duboko ukorijenjena, od ljevice do desnice. A nekih 60% Francuza se plaši globalizacije. To je nacionalni fenomen.
Da se pitaju, cijela Francuska bi bila jedno malo galsko selo kao u stripu o Asteriksu, koje se kosi sa ostatkom svijeta. Međutim, za razliku od sela u čuvenom francuskom stripu, Francuska nema magični napitak. U isto vrijeme, ankete su pokazale da su Francuzi najpesimističniji narod u svijetu - u slučaju smaka svijeta, oni ne bi imali volje da išta učine povodom toga, baš poput lidera galskog sela Vitalstatistiksa.
Zaista, Francuska, u vrijeme krize, insistira više nego ikada na tome da bude Francuska. Prošlo je 220 godina od kako je zemlja odrubila kralju glavu, a i dalje se prema predsjedniku ophodi kao prema monarhu. Uz takav mentalitet, kako se može očekivati da će se jednostavno promijeniti?
Okupirani sami sobom
Slavlja povodom obilježavanja Dana republike 14. jula nude nagovještaj preokupacije ove zemlje samom sobom. Moglo se vidjeti kako je jedna umišljena svjetska sila na taj dan transformisala svoju fantomsku patnju u demonstraciju snage.
Figura šefa države takođe zaslužuje pažnju, bez obzira ko se nalazi na vlasti. Kada je Oland otišao u prvu zvaničnu posjetu njemačkoj prijestonici, berlinske novinare je to podsjetilo na prvu posjetu njegovog prethodnika Nikole Sarkozija. Primijetili su blago nadmene manire koje je socijalistički lider naučio od kako je postao predsjednik, kao da je on lider zemlje od 265 a ne 65 miliona stanovnika, navodi nedjeljnik. Međutim, to nije bila promjena ponašanja, već prije uloga koja se od njega očekuje.
Tokom izborne kampanje, često se mogao čuti kako ponavlja jednu određenu frazu: „Francuska je velika država“, za koju je uvijek dobijao gromoglasan aplauz.
U Njemačkoj se Francuska, premda podrugljivo, pominje kao „le grand nasion“. U samoj Francuskoj, niko nikada nije ulagao napore da bi to naglasio. Za Francuze, očigledno je da je Francuska jedna od najvažnijih zemalja na svijetu. Međutim, Olandove stalne primjedbe mogle bi biti shvaćene kao znak da Francuska to više ne uzima zdravo za gotovo.
Činjenica da se njegova kampanja često pozivala na prošlost pokazuje koliko je Oland upoznat sa raspoloženjem Francuza.
Kada Njemačka postane kul
Čini se gotovo poput nerealnog sna da su neki u Francuskoj, na nekoliko sedmica prije kraja prošle godine, govorili da ta zemlja mora da postane više kao Njemačka i izbjegne „tropizam juga“.
Jedan kratki period, izraz „njemački model“ bio je magična riječ. Koncept je potekao da predsjednika Sarkozija, i za vrijeme tog perioda, moglo se čuti kako taksisti, vlasnici malih preduzeća i intelektualci širom zemlje govore o tome koliko su Njemaci efikasniji u svemu. Njemačka je, činilo se, postala kul.
Neko bi mogao pomisliti da su Francuzi opsjednuti sa Njemačkom
Na nekoliko sedmica, Francuska je pomislila kako bi bilo to biti drugačiji, da bi shvatila da je uvijek željela da bude sve samo ne Njemačka. Istorijski entuzijazam ubrzo je splasnuo i vratio se na rivalitet. Od kako je izabran za predsjednika, čini se da štampu uglavnom brine to hoće li Oland uspjeti ili ne da navede njemačku kancelarku da se „povinuje“.
Njemačka ostaje „model“ sa kojom se Francuska sve više upoređuje. Neko bi mogao pomisliti da su Francuzi opsjednuti sa Njemačkom.
Uvijek su imali problema da razumiju susjede preko Rajne, za koje tvrde da su mnogo ozbiljniji, direktniji i krutiji nego što zaista jesu. Međutim, od kako su se zbog krize eura ove dvije zemlje zbližile više nego ikada ranije, Francuzi su stalno opsjednuti sa velikim susjedom. Francuski mediji stalno pozivaju u goste njemačke novinare da govore o svojoj zemlji.
To, zauzvrat, govori puno o Francuskoj. To je jedna nostalgična i narcisoidna zemlja koja je takođe – baš iz istih razloga – dopadljiva. To je zemlja koja bi željela da bude dio sjevera, ali čije srce pripada jugu. Francuska ne želi da se prilagođava ikome, i stoga još jednom čeka na dan kada će se Evropa prilagoditi Francuskoj. Drugim riječima, kao što je uvijek.
Galerija
Bonus video:
