Proteklih dana, ruski predsjednik Dmitrij Medvedev je krenuo u akciju protiv nekih od najmoćnijih ljudi u Kremlju, uključujući Igora Sečina, zamjenika premijera, koji je možda najbliži saradnik premijera Vladimira Putina - i koji je bio na čelu Roznjefta, najveće ruske naftne firme.
Dekret koji je potpisao Medvedev, sa deklarisanom svrhom unapređenja investicione klime u državi, lišiće funkcija čelnike nekih od najvećih ruskih državnih kompanija.
Međutim, ta čistka možda odražava druge, važnije ciljeve.
Medvedev je u prošlosti priznao i potrebu za privlačenjem ruskih i stranih investicija i lošu investicionu klimu u državi. Međutim, ovoga puta su njegove riječi zaista praćene djelima, nakon što je predstavio mjere koje bi trebalo preduzeti i postavio rok za njihovu primjenu. A, s obzirom na to da će neke od tih mjera naići na čvrsto protivljenje moćnih interesnih grupa, reforme će biti veliki test za stvarnu Medvedevljevu snagu – i njegove planove da se kandiduje za još jedan predsjednički mandat.
Čak bi i djelimični uspjeh omogućio Medvedevu da njegova kampanja za reizbor bude zasnovana na temama antikorupcije i transparentnosti.
Korupcija i odgovornost vlade su vjerovatno najvažnija pitanja za Medvedevljevu izbornu bazu među rastućim ruskim srednjim slojem i „protestnim“ biračima. Slab učinak vladajuće Jedinstvene Rusije na regionalnim izborima pokazuje da je biračima dosta statusa kvo i da su spremni da glasaju za alternativu.
Svima će biti jasno da li se primjenjuju ova poboljšanja u upravljanju kompanijama. Znaćemo uskoro (vjerovatno prije 1. jula) može li ruski predsjednik primijeniti makar dio svoje agende – i da li je voljan i sposoban da izgradi sopstvenu bazu moći u tom procesu
Uspjeh vodećeg antikorupcijskog aktiviste Alekseja Navaljnog je još jedan poziv Medvedevu na buđenje. Važno je da su mnoge mjere koje je predložio predsjednik slične onima koje sugeriše Navaljni: uklanjanje vladnih zvaničnika iz upravnih odbora državnih kompanija: da se manjinskim akcionarima obezbijedi pristup dokumentima kompanija; i pronalaženje načina da se uzađe u suret onima koji prijavljuju korupciju.
Medvedev je iznio jasan i ubjedljiv argument: oni koji se boje transparentnosti nešto kriju. To nije apstraktna optužba. Stalni zahtjevi Navaljnog za zapisnicima sa zasjedanja odbora kompanija naišli su na ogroman otpor – dvije kompanije su pokušale čak, mada neuspješno, da promijene zakon kako bi odbile zahtjeve akcionara za informacijama.
Najkontroverznija Medvedevljeva mjera je uklanjanje ključnih birokrata iz odbora kompanija. U njegovoj naredbi je navedeno 17 državnih kompanija i moćnih ministara i njihovih zamjenika koje bi trebalo ukloniti sa vodećih pozicija u odborima do 1. jula (obećao je duži spisak do 1.oktobra).
Predsjednikova logika je jasna: vladin zvaničnik koji upravlja naftnom kompanijom ili bankom suočen je sa sukobom interesa. Upravnik borda mora služiti interesima kompanije – često na štetu njenih rivala. Ali, jedan vladin zvaničnik mora slijediti državni interes, a to uključuje očuvanje konkurentnog okruženja u naftnom i bankarskom sektoru.
Uklanjanje zvaničnika iz odbora državnih kompanija Medvedevu je nekoliko godina bio važan cilj. On je iznio tu ideju u govoru tokom predsjedničke kampanje u Krasnojarsku 2008, i osigurao je da desetine nezavisnih direktora budu imenovane u odborima državnih kompanija.
Ipak, upravljanje odborima je ostao domen birokratije. Nijedna državna kompanija nema nezavisnog upravnika. A to je pozicija od vitalnog značaja jer onaj koji je obavlja određuje agendu i kontroliše rasprave.
Teško je govoriti o „standardima“ korporativnog upravljanja u ruskim državnim kompanijama jer većina njih nema čak ni redovno zakazane sjednice odbora zbog nepredvidivosti rasporeda vladinih zvaničnika. To možda djeluje kao obična smetnja, ali ima jednu ključnu implikaciju: kada se ne zakazuju redovni sastanci odbora, mnogi nezavisni direktori (posebno stranci) često ne mogu prisustvovati. Ako upravnik odbora nije vladin zvaničnik i ne može se obavezati na godišnji raspored, to bi moglo privući visoko stručne nezavisne direktore iz cijelog svijeta.
Kao što obično biva sa takvim inicijativama, bitna je primjena. Prvo, ne zna se ko će zamijeniti birokrate na čel odbora. Imajući u vidu njihovu važnost, novi čelnici moraju imati potrebne vještine i integritet. Često se kaže da Medvedev nema sopstveni tim; ljudi koje imenuje na te pozicije pokazaće da li je to tačno.
Drugo, nije izvjesno da li će ti novi upravnici odbora zapravo predvoditi kompanije. Ruski pravni sistem je manjkav i teško je kazniti čak i ozbiljno kršenje procesa upravljanja kompanijom. Nije nemoguće zamisliti da će menadžment jednostavno ignorisati bordove.
Konačno, dok su neki članovi odbora stvarno nezavisni, drugi dobijaju „direktive“ od vlade oko nekih pitanja. Stoga je bitno da li novi čelnici upravljaju svojim bordovima nezavisno ili prema naredbama Kremlja. U ovom posljednjem slučaju, novi (i prilično skupi) upravnici biće tretirani kao produžena ruka vlade i tako obesmisliti čitav proces. Dobra vijest je da je glavni Medvedevljev ekonomski savjetnik Arkadij Dvorkovič rekao da će i vladine direktive „biti reformisane“.
Svima će biti jasno da li se primjenjuju ova poboljšanja u upravljanju kompanijama. Znaćemo uskoro (vjerovatno prije 1. jula) može li ruski predsjednik primijeniti makar dio svoje agende – i da li je voljan i sposoban da izgradi sopstvenu bazu moći u tom procesu.
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
