U Kijevu sam budna u najmračnijem satu - dok padaju Putinove bombe

Nijesam mogla da prihvatim ideju o invaziji punih razmjera na Ukrajinu, a sada slušam zvuk eksplozija dok nas Rusija napada

14001 pregleda 55 reakcija 9 komentar(a)
Centar Kijeva juče, Foto: REUTERS
Centar Kijeva juče, Foto: REUTERS

Jedna poznata ruska nezavisna novinarka pozvala me je i tražila izjavu nakon što je Rusija pokrenula vazdušne napade širom Ukrajine. Nikada se nijesmo srele, ali je ona razgovor počela moleći za oproštaj zbog onoga što njena zemlja radi i može uraditi mojoj. Obje smo iskusne novinarke i navikle smo da izvještavamo o teškim pričama i konfliktima.

Razgovarale smo, i plakale smo.

Dakle počinje: Pet sati ujutru Kijev, Harkov, Odesa i sve duž 2000 kilometara duge ruske-ukrajinske granice.

U kontaktu sam sa prijateljima i kolegama iz cijele zemlje koji su budni i slušaju eksplozije. Mogući napad 24. februara vlada je ranije pomenula. Nekoliko sati prije toga, u sred noći, moj suprug - takođe novinar, ali ne ratni dopisnik - odlučio je da ode u kancelariju prijatelja koji je na dužnosti kako bi uzeo neprobojne prsluke „prije nego počne”.

Šta, gdje? Izvještavala sam o ratu ranije, stoga sam navikla na zvuk granata. Znam da se glasna buka, rakete, vojna eksplozija mogu čuti sa velike udaljenosti.

Pokušavajući da utvrdim mjesta i pravce, izgledalo je kao da Rusija gađa vojne mete i vojne aerodrome, što je ukrajinski predsjednik kasnije potvrdio. Takođe je kazao da ukrajinska vazduhoplovna odbrana djeluje. Uoči jutrošnjeg punog napada, čula sam od vojske za jedan konkretni objekat koji će biti gađan u Kramatorsku i blizu Kijeva. Ta informacija me je smirila. To mi je ulilo vjeru da vojska zna što da očekuje.

Ja sam jedna od onih koji do posljednjeg trenutka nijesu mogli da prihvate ideju o invaziji punih razmjera sa vazdušnim napadima na naše velike gradove. Putinov govor je bio bolestan, ali ipak i dalje je postojalo nekakvo logično, mada izmišljeno, objašnjenje za ograničenu rusku operaciju. Napad punih razmjera na Ukrajinu uništava čak i to.

Razgovaram sa ljudima, dajem intervjue, a između toga pakujem i sipam vodu u kante - za svaki slučaj. Rekla sam mužu, koji nikad nije bio u ratu, da ne izlazi na balkon. Našalio se: konačno ćemo moći da pušimo u zatvorenom.

Ja upravljam jednom medijskom organizacijom, i nije moje da izvještavam o vanrednim vijestima. Ali sada moram. To je moj izbor, ali djeluje i kao obaveza. Primila sam poruke od prijatelja iz inostranstva, čak iz dalekog Čilea, koji su me pitali da li baš treba da izvještavam. Svega dan ranije otkazala sam prestižnu stipendiju u Beču kako bih umjesto toga otišla na istočni front. O tamošnjem konfliktu izvještavala sam osam godina. Za mene, postoji samo jedno mjesto gdje treba da budem.

Dobijam poruke i vijesti da su drugi gradovi napadnuti, i polako sve postaje jasnije. Za neke od vijesti o ruskim marincima u Odesi ispostavilo se da su netačne. Ukrajinski predsjednik, Volodimir Zelenski, koji je nekoliko sati ranije snimio emotivni govor ruskim građanima pozivajući ih da zaustave rat, objavio je novo saopštenje. Pomenuo je poznatu antivojnu pjesmu iz Drugog svjetskog rata. „Da li Rusi žele rat?”, i dodao „Na vama je da odgovorite”.

U novom jednominutnom obraćanju pozvao nas je da ostanemo u svojim domovima, da ne paničimo, da budemo snažni.

U šest i po ujutru, u sred dešavanja, šaljem poruku ljudima sa kojima je trebalo da prisustvujem jednom današnjem događaju - aktivistima za zaštitu ljudskih prava, nekim poslanicima i zvaničnicima. Poruka se sastoji od samo jedne riječi: „otkazano”. Svako od njih je budan i mi dajemo i nudimo podršku. Veoma sam emotivna.

Čujemo poruke o mogućim vazdušnim napadima. Ipak, ostatak grada ostaje smiren. Čujemo zvuke policijskih, ali ne i vojnih sirena.

Kratkovidost se nastavlja. Novinari pišu da metro i dalje radi, dok mnogi odlučuju da odu u zapadni dio zemlje. Ukrajinska željeznica nas obavještava da vozovi i dalje idu na zapad.

Ispričala sam mojoj ruskoj koleginici kako se osjećamo. Godinama sam imala otpor prema tome da bilo kojeg diktatora uporedim sa Hitlerom, ili bilo koji rat sa Drugim svjetskim ratom. To poređenje mi je djelovalo pretjerano, čak vulgarno.

Međutim kakvo drugo poređenje postoji? Bez razloga, u činu čistog ludila, iz vazduha je napadnuta jedna susjedna zemlja.

Rekla sam to mojoj ruskoj koleginici, i uložila veliki napor kako se ne bi vidjelo da mi glas podrhtava. Ponovo je zatražila oproštaj.

Postoji poznata fraza, „U četiri ujutru Kijev je bombardovan”. Svako ukrajinsko i rusko dijete zna za nju. Tako je zvučalo saopštenje o njemačkom bombardovanju Kijeva 1941.

I evo nas danas: 24. februara, u pet ujutru Kijev je bombardovala Rusija.

Srećna sam što je razgovor završen. Ne želim da me kolege iz inostranstva čuju kako plačem. Onda me zove sestra. Znala sam da će zvati, jer se moja porodica i majka meni obraćaju kada je neka nevolja ili kada žele da znaju šta se dešava.

Dva i po sata od početka invazije, oni su spavali. Nijesam se usuđivala da ih pozovem. Zaista nijesam željela. Željela sam da im produžim mir, makar na nekoliko sati.

Natalija Gumenjuk je ukrajinska novinarka, a njeno pismo je objavljeno u "Gardijanu".

Njeno pismo je objavljeno u „Gardijanu”

Prevod: N.Bogetić

Bonus video: