Uznemirujuće je prisjetiti se dirljive ceremonije na plažama Normandije, održane prije 11 mjeseci povodom 80. godišnjice Dana D, proslave čvrstog savezništva između Sjedinjenih Država i Evrope i njihove zajedničke odlučnosti da odgovore na “test vjekova” i odbrane Ukrajinu.
Ta izjava bivšeg predsjednika Sjedinjenih Država Džozefa Bajdena, dok je stajao rame uz rame sa francuskim predsjednikom Emanuelom Makronom, bio je dio obraćanja u kojem je proglasio NATO “ujedinjenijim nego ikad” i obećao da “nećemo odustati, jer ako to učinimo, Ukrajina će biti pokorena, i tu neće biti kraj”.
Stajao sam na suncu u Normandiji, razmišljajući o mladićima iz Kanzas Sitija, Sent Pola i drugih krajeva, koji su se 6. juna 1944. iskrcavali pod kišom nacističkih metaka sa litica iznad Normandije, i slušao riječi koje su povlačile jasnu paralelu između njihove izuzetne hrabrosti u odbrani slobode i današnje borbe za poraz još jednog “tiranina opsjednutog dominacijom”.
Taj “tiranin”, za Bajdena, bio je predsjednik Rusije Vladimir Putin, kojeg je predsjednik SAD Donald Tramp oslobodio odgovornosti za rat koji je pokrenuo u Ukrajini. Tramp, lider koji zagovara politiku “Amerika na prvom mjestu”, odavno je poznat kao zaštitnik autokrata, omalovažavalac NATO-a i protivnik Evropske unije, za koju je rekao da je osnovana kako bi “zeznula SAD”.
Nisam mogao ni zamisliti prije manje od godinu, da se toliko toga, tako dragocjenog za toliko mnogo ljudi, može tako brzo raspasti. Niti da će 80. godišnjica Dana pobjede u Evropi doći u trenutku kada mnogi Evropljani više nisu sigurni da li Trampovu Ameriku treba smatrati saveznikom ili protivnikom.
“To je kao dan i noć”, rekla je Rima Abdul-Malak, bivša francuska ministarka kulture. “Tramp nam je potpuno okupirao misli, a svijet izgleda alarmantno drugačije”.
Šta god drugo da je donio ispod lavine izvršnih uredbi, burni početak Trampovog drugog predsjedničkog mandata obilježen je velikim urušavanjem transatlantskih veza koje su, po istorijskim mjerilima, donijele mir i blagostanje nesvakidašnjih razmjera i trajanja. On je kao kuglom za rušenje udario u posljeratni poredak i nije jasno kakvo će uređenje proizaći iz tog haosa.
Nagle revolucije ili kontrarevolucije su česta tema istorije. Samo četiri godine prije herojskog savezničkog iskrcavanja u Normandiji, razmišljajući o debaklu gotovo preko noći poražene Francuske od Hitlerovog Vermahta u junu 1940. godine, Pol Valeri, francuski pjesnik i esejista, napisao je:
“Nalazimo se na zastrašujućoj i nezaustavljivoj nizbrdici. Ništa od onoga čega se bojimo nije nemoguće. Možemo se bojati i zamisliti gotovo bilo šta”.
Isto bi se moglo reći i danas, čak i u globalizovanom svijetu. Izvjesnosti su se raspale, aveti prošlosti su se ponovo pojavile. Strah se proširio, kako u Evropi, tako i u SAD. Evropljani nabavljaju jednokratne telefone, bez ikakvog sadržaja, za putovanja u SAD, kao da idu u Iran.
Burni početak Trampovog drugog predsjedničkog mandata obilježen je velikim urušavanjem transatlantskih veza koje su, po istorijskim mjerilima, donijele mir i blagostanje nesvakidašnjih razmjera i trajanja. On je kao kuglom za rušenje udario u posljeratni poredak i nije jasno kakvo će uređenje proizaći iz tog haosa
Trampovo usmjereno djelovanje protiv vodećih univerziteta, govora zaštićenog Prvim amandmanom, međunarodnih studenata, imigranata, sudske nezavisnosti i same istine, u nastojanju da ostvari gotovo neograničenu izvršnu moć, dovelo je do priče o “formiranju policijske države”, kako je rekao Bruno Fuks, predsjednik odbora za spoljne poslove francuske Narodne skupštine, nakon nedavne posjete Vašingtonu.
“Ovo će biti odlično za televiziju”, rekao je Tramp nakon javnog ponižavanja ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u Bijeloj kući 28. februara. Ako Amerika pod njegovim vođstvom uvede autokratiju, ona će biti napravljena za televiziju. Svijet, ili bar dobar dio njega, s pažnjom je posmatrao kako Tramp optužuje Zelenskog za nezahvalnost i za to što rizikuje Treći svjetski rat boreći se protiv agresora, u trenutku kada “nema karte u rukama”.
Ova predsjednička predstava za mnoge je označila prelomni trenutak za Evropu, gdje su brojni lideri to doživjeli kao moralnu kapitulaciju.
Nekoliko dana kasnije, 5. marta, Makron je izjavio: “Mir se više ne može garantovati na našem kontinentu”.
Tramp je, u svom poznatom maniru kolebanja, od tada pokušao da popravi odnose sa Zelenskim, iako istovremeno izražava antipatiju prema njemu. Potpisan je i sporazum o mineralima između SAD i Ukrajine, čiji detalji ostaju nejasni. Izgleda da će to Ameriku još neko vrijeme vezati za Ukrajinu, čak i ako je Trampova nestrpljiva potraga za mirovnim sporazumom trenutno u zastoju.
Evropa ne čeka sljedeći Trampov zaokret. Vidjela je dovoljno da odlučno krene putem oslobađanja od onoga što je potpredsjednik SAD Džej Di Vens nazvao njenim “vazalskim” statusom, što je jedna u nizu uvreda upućenih NATO saveznicima. Jedan od tih saveznika, kako kaže Tramp, trebalo bi da mu ustupi Grenland, dok bi drugi trebalo da se dobrovoljno pripoji Sjedinjenim Državama.
Nakon što je preuzeo funkciju novog njemačkog kancelara, Fridrih Merc je odmah u srijedu otišao u Pariz kako bi se sastao sa Makronom. Ova dva lidera su jedinstvena u cilju koji Merc naziva “nezavisnošću”, a Makron “strateškom autonomijom” od Vašingtona, što predstavlja dramatičnu promjenu. Pišući za francuski dnevnik “Figaro”, oni su izjavili da “nikada neće prihvatiti nametnuti mir i da će nastaviti da podržavaju Ukrajinu protiv ruske agresije”.
Jedna od ideja o kojoj se raspravlja, prema pisanju dnevnika “Mond”, jeste povratak na plaže u Normandiji, 80 godina nakon kapitulacije Trećeg rajha, radi zajedničke fotografije koja bi odjeknula poput one Fransoa Miterana i Helmuta Kola, bivših lidera Francuske i Njemačke koji su se držali za ruke na bojnom polju iz Prvog svjetskog rata u Verdenu.
Ta slika iz 1984. godine, zajedno sa fotografijom njemačkog kancelara Vilija Branta na koljenima ispred spomenika Varšavskom getu 1970. godine, predstavlja jedan od najmoćnijih simbola ponovnog rađanja ujedinjene Evrope.
Francusko-njemački savez je oduvijek bio motor Evropske unije. Ako se sada pokrene punom snagom, ponovno naoružavanje Evrope, ne samo kao vojne sile već i kao čuvara vrijednosti za koje su se Amerikanci borili u Drugom svjetskom ratu, djeluje kao ostvarivo na srednji rok.
“Smjelost, ponovo smjelost, uvijek smjelost!” rekao je Žorž Žak Danton, istaknuta figura Francuske revolucije. Ako ništa drugo, Tramp je to pokazao. Ljudi su hipnotisani, svedeni na stanje amnezične obamrlosti, usljed bujice njegovih ispada.
Evropa će morati da odgovori drugačijom vrstom smjelosti ako želi da razvije stratešku moć koja bi odgovarala njenom dugogodišnjem statusu ekonomskog giganta. Njemačka, kojoj je istorija nametnula demilitarizaciju, ali koja je svjesna da je taj stav prevaziđen, gotovo sigurno drži ključ bilo koje takve transformacije. Suočava se s ogromnim izazovom da se prilagodi posljedicama novog svijeta sirove moći, u kojem se čini da će pravila i zakoni, barem zasada, imati sve manju važnost.
Međutim, Evropa je daleko od ujedinjene, bez obzira na odlučnost u Parizu i Berlinu. Nacionalistički, antiimigrantski, antinaučni i antitransrodni talas koji je prošle godine doveo Trampa na vlast takođe je moćan širom kontinenta, gdje je osnažio Viktora Orbana u Mađarskoj i Đorđu Meloni u Italiji, između ostalih.
Uspon stranaka krajnje desnice, uključujući Alternativu za Njemačku (AfD) i Nacionalno okupljanje u Francuskoj, odražava bijes Evropljana koji se osjećaju nevidljivo, izolovano, siromašno i zanemareno od strane urbanih elita, baš kao i ljudi sličnog položaja u Americi.
Međutim, postoji fundamentalna razlika. Veći dio Evrope zna koliko je sloboda krhka, koliko je diktatura moguća, i masovna ubistva zajedno s njom, uz kolektivno sjećanje na užase dvadesetog vijeka.
Upravo da bi prevazišle to zapadanje u brutalnost, rasizam i genocid, SAD su, iako daleko od Evrope, ali svjesne da je njihova sudbina povezana sa sudbinom cijelog čovječanstva, poslale svoje mladiće da se probijaju ka obalama Francuske 1944. godine. Na američkom groblju u Normandiji, 9.389 grobova predstavlja ozbiljan podsjetnik na njihovu odanost.
U danima, nedjeljama i godinama nakon razmišljanja Pola Valerija iz 1940. godine, Francuska je zaista poklekla pred nezamislivim. Sada pišem iz Višija, malog grada u centralnoj Francuskoj, odakle je autoritarni režim maršala Anrija-Filipa Petena upravljao okrnjenom Francuskom, sarađivao s nacističkim okupatorima i deportovao više od 70.000 Jevreja u smrt u Hitlerovim logorima.
Tolika je bila sramota Francuske zbog Višija i razaranja koje je on predstavljao za vrijednosti i ideale Republike, da su bile potrebne decenije da bi se istini u potpunosti pogledalo u oči.
Ime ovog prijatnog banjskog grada, daleko od plaža u Normandiji, zauvijek će ostati povezano sa sramotom.
Na kraju svoje monumentalne knjige “Višijevska Francuska”, koja je Francuskoj donijela dublje razumijevanje njenih najmračnijih trenutaka, Robert Pakston, američki istoričar, piše:
“Djela okupatora i okupiranih zajedno sugerišu da postoje surova vremena kada, da bi se sačuvale najdublje vrijednosti jedne nacije, čovjek mora da se suprotstavi državi. Francuska poslije 1940. predstavljala je upravo takvo vrijeme”.
Te riječi zaslužuju posebno razmatranje danas, osam decenija nakon što se mir, uz presudnu pomoć Amerike, vratio na razoreni evropski kontinent.
Prevod: A. Š.
Bonus video:
