Među mnogim hrabrim dopisnicima koji su izvještavali o ratu u bivšoj Jugoslaviji, izvještavanje Eda Vulijamija i Megi O’Kejn dobilo je brojne pohvale i nagrade. Oboje su neumoljivo gravitirali ka mjestima gdje se odvijala akcija i pisali su živopisne izvještaje. Međutim, ono što je njihovo izvještavanje učinilo kontroverznim bila je njihova odluka da ne ostanu neutralni. Za mnoge novinare, uključujući neke njihove kolege u “Gardijanu”, bilo je od ključne važnosti održavati razliku između svjedoka, “neutralnog” posmatrača, i onoga ko je aktivno uvučen u sukob. Neki su smatrali da su prešli granicu koju nijesu smjeli.
Rat, niz etničkih sukoba koji je počeo 1991. godine i trajao gotovo deceniju, iza sebe je prema procjenama ostavio 140.000 mrtvih i čak četiri miliona raseljenih. Tokom izvještavanja, Vulijami i O’Kejn su postajali sve više pristrasni, posebno u korist bosanskih Muslimana. Za O’Kejn, “Zaista nije postojala ravnoteža krivice u ovome”. I Vulijami je bosanske Muslimane, više nego bilo koju drugu stranu, vidio kao “narod žrtvu” tog rata, i njegovo izvještavanje postajalo je sve više strastvena optužnica protiv njihovih ugnjetača.
Jedan kritičar iz “Gardijana”, ne slažući se sa pristupom Vulijamija i O’Kejn, rekao je da se novinar time pretvara u “ogorčenog učesnika”. Drugi njihov kolega, takođe ugledni strani dopisnik, govorio je o pojavi “škole izvještavanja Megi O’Kejn”: “Mislim da je ona oličenje tog tipa novinarstva. To je neka vrsta štampane verzije televizijskog izvještavanja, gdje članak počinje krupnim planom nekog prizora patnje, a zatim se širi na širi kontekst. Ali sve mora da počne sa uplakanom bebom, izgladnjelim djetetom, udovicom koja plače - taj tip izvještavanja bio je vrlo različit od pristupa Ijana Bleka, Martina Vulakota, Džonatana Stila, Ričarda Gota, koji je bio mnogo promišljeniji i analitičniji”.
U jednoj prilici, nakon što je politička priča pomjerena da bi se napravilo mjesta za još jedan uznemirujući izvještaj iz Bosne, Ričard Got, tada jedan od urednika lista, nazvao je to na živopisnom jutarnjem kolegijumu “političkom pornografijom”.
Zapravo, oba stila, slikovito izvještavanje i kontekstualni komentari, uspješno su koegzistirala u “Gardijanovom” praćenju rata. Dopisnik “Gardijana” za Evropu, Jan Trejnor, i njegov mentor Martin Vulakot pružali su naročito pronicljive analize. Najbolji izvještaji spajali su sve ove elemente, prenoseći kontekst kroz snažno, direktno izvještavanje, kao, na primjer, u reportažama Džulijana Bordžera o užasnom padu “zaštićene” enklave Srebrenice, što je kasnije bio slučaj u izvještajima Džonatana Stila sa Kosova.
Nakon što je prešao granicu neutralnosti, Ed Vulijami je, u kontroverznom potezu, postao prvi novinar koji je svjedočio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu. Time je, kako je rekao, postupio po svojoj savjesti, uprkos brojnim savjetima da to ne čini. “Neki od kolega koje najviše poštujem snažno su me savjetovali da ne svjedočim”, kazao je. Kasnije je svjedočio u još šest suđenja, uključujući i proces protiv Radovana Karadžića. Rat mu je promijenio život. “Bio sam ozbiljan pacifista koji je vjerovao da je svaki rat pogrešan; sada vjerujem da je rat ponekad neophodan kako bi se okončale stvari koje su još gore od samog rata”.
Megi O’Kejn je činila sve da istražiteljima obezbijedi kontakte preživjelih i svjedoka, ali je odbila da svjedoči pred sudom u Hagu. “Mislim da to čini naš posao (kao novinara) opasnijim i težim. Posmatrali bi nas kao prijetnju i neprijateljske borce”, objasnila je.
Prvi izvještaji O’Kejn dolazili su iz Hrvatske, uglavnom iz Dubrovnika, koji je bio pod pomorskom blokadom. U grad ju je prokrijumčario član hrvatske posade koji joj je bio naklonjen, sakrivši je u ležajevima na brodu koji je prevozio posmatrače Evropske zajednice.
Nakon što je prešao granicu neutralnosti, Ed Vulijami je, u kontroverznom potezu, postao prvi novinar koji je svjedočio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu. Time je, kako je rekao, postupio po svojoj savjesti, uprkos brojnim savjetima da to ne čini.
Njeni izvještaji bili su zapaženi po tome što su davali glas običnim ljudima. To je naročito važilo za građane Sarajeva, koji su bili pod višegodišnjom opsadom. Iz tog grada redovno je izvještavala tokom sve četiri godine trajanja opsade. Prvi put ga je posjetila u proljeće 1992, a dio puta je prešla u konvoju Crvenog krsta koji se našao pod artiljerijskom vatrom, u kojoj je poginulo više ljudi. Tada je napustila Sarajevo u turobnoj koloni vozila koja su prevozila kovčeg sa tijelom Jordija Pujola, mladog španskog fotografa koji je poginuo u gradu od minobacačke granate, njegovo tijelo postalo je njihova propusnica kroz kontrolne punktove.
Kao i Vulijami, O’Kejn je prije nego što je počela da izvještava za “Gardijan” snimala dokumentarne filmove za televiziju, a možda je upravo ta vizuelna senzibilnost njenim tekstovima davala grafički, blizak, gotovo intiman ton. O’Kejn je napisala da je boravak u Sarajevu, pod neprestanim napadima srpskih milicija koje su pucale s okolnih brda, bio kao da se nalaziš u kući za lutke sa koje je div podigao krov. Dva mjeseca kasnije izvještavala je iz još jedne opsade, ovog puta sa topografske tačke gledišta srpskih snaga koje su komandovale minobacačkim položajima oko Goražda. Njen izvještaj počinjao je rečenicom: “Komandant Slavo Gub stoji na vrhu planine i odvrće nogare zelenog tronošca kako bi montirao teleskopski nišan. Ulice Goražda poskaču uz planinu”. Upravo ta rečenica dala je njenom izvještaju trenutnu i zapanjujuću stvarnost za Petera Murtaga, koji je te večeri bio na dužnosti u redakciji inostranih vijesti u Farington roudu. Toliko ga je dojmila slika, da je otišao kod urednika “Gardijana”, Pitera Prestona, i rekao: “Moraš ovo da pročitaš.”
Preston je otvorio tekst na ekranu i rekao: “Ova mlada žena je upravo sebi pisanjem obezbijedila posao”. O’Kejn je nakon toga izvještavala za “Gardijan” više od 20 godina, a prvih deset je provela u nizu ratnih zona, uključujući Avganistan, Irak i Čečeniju.
Dok je O’Kejn boravila u Dubrovniku, pridružio joj se Vulijami, koji je došao direktno iz Vukovara, opkoljenog hrvatskog grada. Opsada, koja je trajala četiri mjeseca, završila se otprilike tri sedmice kasnije. Neposredno nakon toga uslijedio je masakr više od 200 ljudi, koje su srpske milicije strijeljale i sahranile u masovnoj grobnici.
O’Kejn i Vulijami dijelili su snažnu, žestoku posvećenost istini i prozivanju moćnih. O’Kejn je, čim je stigla u relativnu sigurnost Splita nakon prve posjete Sarajevu, napisala otvoreno pismo britanskom premijeru, koje je objavljeno u komentaru sa naslovom: “Spasite Sarajevo, gospodine Mejdžor.” Bio je to nemilosrdan prikaz agonije koju su nad multietničkim stanovništvom glavnog grada BiH sprovodile milicije pod kontrolom Radovana Karadžića. “Intervjuisala sam gospodina Karadžića nekoliko puta”, napisala je, “i čini mi se da je svaki put bio sve luđi”.
Vulijami je iz svoje baze u Rimu dobio zadatak da motri na situaciju u Jugoslaviji. Dok je boravio u Dubrovniku, flota od 30 manjih brodova, koju je predvodio trajekt sa medicinskom pomoći i hranom, probijala se kroz blokadu. U toj floti se nalazio i hrvatski predsjednik Jugoslavije, Stipe Mesić, koji je organizovao konvoj.
Vulijami je tada već proveo više od mjesec u Jugoslaviji i bio je predviđen za kraću pauzu. Takođe je imao kartu za važnu fudbalsku utakmicu Napoli-Milan, svoju “propusnicu za razum”, kako ju je nazivao, i gorio je od želje da ode. “Mislio sam da ono što je ušlo mora i da izađe, pa sam se ukrcao sa Mesićem na trajekt, planirajući da stignem u Ankonu na vrijeme da dođem do Napulja na utakmicu”.
“Gardijan” je 29. jula 1992. objavio do tada najšokantniji izvještaj Megi O’Kejn. Tekst je objavljen na naslovnici: “Noćna mora Muslimana pod dugim, vrelim jugoslovenskim suncem”. Jezik koji je koristila bio je nedvosmislen. Govoreći o području Prijedora napisala je: “U četiri koncentraciona logora u ovom dijelu Bosne, u gornjem uglu Bosne koji Srbi svojataju za svoju novu Srpsku Republiku Bosnu, nalazi se najmanje 14.000 muslimana.”
O’Kejn je u Banjaluku stigla autobusom iz Beograda. Kada se prijavila u hotel, otkrila je da je jedina gošća.
Oko četiri ujutru, neko je pokucao na vrata. “Bio je to radnik Crvenog krsta, mladi Srbin, koji je rekao: ‘Morate da razumijete šta se ovdje dešava’. On je bio taj koji me je upozorio.” Odveo ju je u kuću u kojoj su boravili dječaci mlađi od 16 i muškarci stariji od 60 godina, koji su bili pušteni iz logora. Među onima koje je intervjuisala bila je i jedna porodica koja je, prema njenim riječima, bila zatočena u logoru koji je nazvala “koncentracioni logor Trnopolje”. Jedan od drugih logora koje je spomenula bio je Omarska. O’Kejn je citirala svjedoka: “Sjede tamo već dva mjeseca, nemaju zaklon, nemaju vode za pranje, nemaju mjesta da legnu.”
Glavni užas prenijet ovim izvještajem bila je sudbina žena i djece naguranih u voz od stočnih vagona. Ponovo je razgovarala sa svjedokom. “Došli su iz logora Trnopolje. Žene su plakale, a djeca su vrištala. Vrištali su: ‘Vode!’ Bio je vreo dan, a vagoni su stajali na otvorenom”. Prebacivani su u Zenicu, u okviru operacije etničkog čišćenja. Kada je voz stigao u taj bosanski grad, udaljen 110 milja od Trnopolja, pet dana kasnije, jedanaestoro je već bilo mrtvo.
Na članak je odmah reagovao Radovan Karadžić, koji se tog dana nalazio u Londonu na pregovorima. U pismu uredniku napisao je: “Vaš članak na naslovnoj strani je senzacionalistički i ne može se ignorisati. Potpuno je netačno sugerisati da su bosanski Srbi organizovali koncentracione logore ili da držimo civile kao zatvorenike… Ponudio sam britanskim novinarima da sastave listu mjesta za koja vjeruju da su logori. Obezbijediću da ih posjete.”
Pol Vebster, urednik spoljnopolitičke rubrike “Gardijana” je pozvao Karadžića i rekao mu da želi da prihvati njegov poziv i da odmah šalje novinara.
Spremao se jedan od najkontroverznijih događaja u ratu. Nakon petodnevnog odlaganja, novinarima je omogućen ograničen pristup logorima Omarska i Trnopolje. “U početku sam oklijevao da ih nazovem ‘koncentracionim logorima’, zbog mnogih jedinstvenih obilježja Holokausta i njegovih razmjera,” napisao je Vulijami. “Ipak, kad bolje razmislim, to su upravo bili koncentracioni logori”.
U Trnopolju je snimljen i fotografisan izgladnjeli Fikret Alić kako gleda kroz bodljikavu žicu - prizor koji je ubrzo postao možda i najprepoznatljivija slika jugoslovenskog rata.
Odugovlačenje Ujedinjenih nacija i nesposobnost članica NATO-a da se usaglase o zajedničkom djelovanju omogućili su da užasi potraju. “Sigurne zone”, koje su UN konačno uspostavile u proljeće 1993, najprije oko Srebrenice, pokazale su se kao sve osim sigurnih.
Izvještaj koji je napisao Haris Nezirović, 26-godišnji novinar “Slobodne Bosne”, opisivao je kako u Srebrenici živi 35.000 ljudi u podrumima, olupinama automobila, razrušenim kućama i na uništenim ulicama, dok su iz okolnih sela pristizale rijeke izbjeglica, bježeći pred borbama.
Do aprila 1993, Srebrenica je bila pod opsadom već punu godinu. Poruka amaterskog radio-operatera, koju je “Gardijan” objavio na naslovnoj strani, prenosila je očaj stanovništva: “Molimo vas da učinite nešto, bilo šta što možete. U ime Boga, učinite nešto”. Rezolucijom UN od 6. maja formalno je potvrđeno proglašenje Srebrenice “zaštićenom zonom”, ali su srpske snage do tada već ušle u grad.
Urednički komentar “Gardijana” od 14. avgusta bio je bez zadrške: “Treba jasno reći gdje ovaj list stoji. Poslali bismo još hiljade vojnika pod plavim UN beretkama u Bosnu; i dozvolili bismo im ne samo da se brane, već i da učine te zaštićene zone zaista sigurnim i Sarajevo zaista zaštićenim gradom. Jer znamo šta se dešava i ne vidimo nikakvu mogućnost odstupanja”.
Opsada Sarajeva je nastavljena. Minobacačka granata je 5. februara 1994. pogodila prometnu pijacu Markale u centru Sarajeva, usmrtivši 68 ljudi. Dva dana kasnije, NATO je proglasio zonu zabrane leta oko Sarajeva, a američki predsjednik Bil Klinton to je pojačao odlučnim riječima: “NATO je sada spreman na akciju”. U komentaru na naslovnoj strani, Martin Vulakot je zabilježio: “Prvi put u mračnoj istoriji bosanskog sukoba, Zapad je uvjerljivo zaprijetio upotrebom sile - i efekti već djeluju čudesno: primirje u Sarajevu postignuto je u roku od nekoliko sati”.
Mir, međutim, nije dugo potrajao. Odgovor snaga bosanskih Srba na proglašenje zone zabrane oko Sarajeva bio je prodor u “zaštićenu zonu” Goražda. To je napokon izazvalo prvu NATO vojnu intervenciju u ratu: 10. aprila 1994, dva američka aviona F-16 bacila su bombe na srpske položaje, a napad je ponovljen i sljedećeg dana. Kao odmazdu, Srbi su pojačali granatiranje Goražda, zarobili 150 pripadnika UN-a, ubili dvojicu vojnika SAS-a i oborili britanski avion.
Nastavljeno je i nasumično bombardovanje Sarajeva, dok se stanje u ostalim tzv. zaštićenim zonama dodatno pogoršavalo.
U maju 1995, Džulian Bordžer je izvještavao iz Sarajeva u sedmici tokom koje je grad pretrpio najteže bombardovanje u 18 mjeseci. “UN se odrekao svakog privida da štiti šest bosanskih ‘zaštićenih zona’ koje je proglasio 1993,” napisao je. Bordžer je razgovarao s prodavcem koji je prao krv sa pločnika. “Jebeš UN”, bilo je sve što je rekao.
Djeluje da ništa nije moglo da spriječi sudbinu Srebrenice. U julu 1995, kada je Srebrenica pala, 350 holandskih mirovnjaka UN-a, koji su imali nemoguć zadatak da zaštite tu oblast, bili su prisiljeni da kapituliraju nakon što su izostali obećani napadi iz vazduha. Srebrenica je konačno pala 13. jula. Dokazi o masakru brzo su se gomilali, kroz svjedočenja izbjeglica i holandskog osoblja koje je bilo primorano da napusti položaje UN-a. U tekstu koji su za “Obzerver” napisali Džion Svini i Šarlot Igar, citiran je jedan holandski kapetan: “Muslimanski muškarci su odvojeni od porodica i odvedeni u bijelu zgradu. Čuo sam pucnje iz te zgrade”.
Puni razmjeri užasa u Srebrenici otkriveni su tokom narednih sedmica i mjeseci. Početkom avgusta, Mark Tran, dopisnik iz Njujorka, izvijestio je da su SAD predstavile Savjetu bezbjednosti “ubjedljive dokaze”, uključujući snimke masovnih grobnica, da je do 2.400 bošnjačkih muškaraca masakrirano nakon pada Srebrenice. Izvještaj UN-a, koji je odmah procurio do “Gardijana”, zajedno sa svjedočenjima službenika Crvenog krsta, jasno je ukazivao na vjerovatnoću da je stvarni broj žrtava znatno veći.
Pred kraj jula, hrvatska vojska započela je ofanzivu protiv srpske enklave Krajine u Hrvatskoj, izazvavši početni egzodus od 20.000 izbjeglica, broj koji je na kraju porastao deset puta. U “Gardijanu” od 5. avgusta, izvještaj Džulijana Bordžera iz Zagreba bio je na naslovnoj strani pod naslovom: “Hrvati kreću u totalni rat.” Jan Trejnor je, u profilu hrvatskog predsjednika Franja Tuđmana, napisao da je riječ o “predsjedniku koji je prošao put od komunističkog fanatika do nacionalističkog zaluđenika.”
Puna razmjera katastrofe koja je zadesila Srbe iz Krajine bila je prikazana na naslovnoj fotografiji “Gardijana” od 9. avgusta: kolona automobila, kamiona, muškaraca, žena i djece koja je stigla do granice sa Srbijom, i koja je bila dugačka 64 kilometra.
Pred kraj mjeseca, u ponedjeljak 28. avgusta, granata je pala na ulaz natkrivene glavne pijace u Sarajevu, usmrtivši 43 osobe. Vulijami je iz Zagreba pisao glavnu priču, ukazujući na potencijalnu namjeru bombardovanja da uspori mirovne pregovore koje su predvodile SAD. “Gardijan” je objavio potresno svjedočanstvo reportera agencije AP, Srećka Latala, iz Sarajeva: “Novinari su se pridružili taksistima i prodavcima na pijaci u tovarenju tijela u zadnje djelove vozila kako bi ih prevezli do bolnice. Neka su se raspadala dok su ih preživjeli podizali”.
NATO je započeo bombardovanje ciljeva oko Sarajeva u dva sata ujutro po lokalnom vremenu, u srijedu. Naslovna strana narednog dana nosila je naslov: “Presudan trenutak.” Uz zajednički izvještaj Eda Vulijamija, Jana Bleka i Džona Palmera, objavljena je dramatična fotografija gustog dima koji se uzdizao iznad skladišta municije u Palama, koji su bosanski Srbi proglasili za svoje sjedište. U uvodniku je bombardovanje ocijenjeno kao “veliki rizik”.
Pisma čitalaca objavljena u petak, 1. septembra, pokazala su raznolik spektar mišljenja o bombardovanju i reakciji “Gardijana”. Prvo pismo potpisali su poslanici Toni Ben, Tem Dejlel i drugi, koji su, iako su potpuno osudili masakr na pijaci, istovremeno osudili i NATO intervenciju: “Međunarodna zajednica gubi svaki moralni autoritet kada se pridružuje brojnim zločinima koji su već počinjeni”.
Usred nedostatka napretka u povlačenju teškog naoružanja iz okoline Sarajeva, NATO je 5. septembra pokrenuo novu ofanzivu na srpske položaje - najveću vojnu operaciju u svojoj istoriji.
Istovremeno, glavni američki pregovarač Ričard Holbruk stigao je u Beograd na razgovore sa Slobodanom Miloševićem. U komentaru, Džonatan Stil je američku politiku opisao kao “bombarduj i pregovaraj, ili Vijetnam ponovo”. Naglasio je da “amerikanizacija” rata nije nužno loša, ali je upozorio da “uvijek postoji nešto suštinski kukavičko i brutalno u izboru bombi”.
Jan Trejnor iz Zagreba i David Ferhal, vojni dopisnik “Gardijana” su 11. septembra, izvijestili da su prvi put lansirane “tomahavk” rakete sa broda “USS Normandy” u Jadranu. Glavne mete bili su srpski protivvazdušni sistemi oko Banjaluke, kao odgovor na nastavak srpskog odbijanja da poštuju zonu zabrane leta oko Sarajeva. Nekoliko dana kasnije, NATO je pristao da obustavi vazdušne udare na 72 sata, na osnovu obećanja da će pobunjene snage bosanskih Srba konačno ukinuti opsadu Sarajeva.
Jedan od posljednjih gradova koje su povratile snage bosanskih muslimana bio je Donji Vakuf. Njegovo oslobađanje, izvijestio je Trejnor, predstavljalo je ogroman moralni podsticaj za vojsku sastavljenu uglavnom od izbjeglica koja se za njega borila.
Rat je ulazio u završnu fazu. U novembru su se predstavnici glavnih zaraćenih strana sastali u blizini Dejtona, u saveznoj državi Ohajo, na pregovorima koje je “Gardijan” na naslovnoj strani opisao kao “bosansku potragu za Pax Americanom”.
“Gardijan” je Dejtonski sporazum u izvještaju na naslovnici nazvao najvećim trijumfom spoljne politike, i najvećim političkim rizikom Klintonovog predsjedništva.
Dejtonski sporazum, kroz način na koji je izvršena podjela teritorije, djelovao je kao prećutno priznanje etničkog čišćenja koje je prethodilo tokom četiri krvave godine, predstavljeno kao neophodan kompromis zarad mira. Ideal multietničnosti je napušten, a bivša Jugoslavija suočila se sa budućnošću nacrtanom po etničkim, preciznije vjerskim, linijama: između pravoslavne Republike Srpske, pretežno muslimanske Bosne i Hercegovine i katoličke Hrvatske. Sporazum je potvrdio da je Kosovo, sa albanskom muslimanskom većinom, dio Srbije. Pogledi su tada bili usmjereni ka Kosovu kao sljedećem mogućem žarištu.
Priredila. N. B.
Bonus video:
