Gardijan: Uspon nacionalističke kranje desnice mogao bi da uzdrma poslijeratni konsenzus na kojem je izgrađena EU

Od kraja ovog mjeseca do kraja naredne godine, Evropsku uniju (EU) očekuje izuzetno intenzivan izborni ciklus

260 pregleda 0 komentar(a)
Makron i Meloni, Foto: Reuters
Makron i Meloni, Foto: Reuters

Krajem 1998. godine Toni Bler bio je premijer Velike Britanije, Lionel Žospen premijer Francuske, a Gerhard Šreder tek je bio izabran za njemačkog kancelara. Evropska unija (EU) imala je 15 država članica, a proevropske stranke lijevog centra bile su na vlasti, samostalno ili u koalicijama, u svim članicama osim u dvije.

Snažan ekonomski rast doprinosio je poboljšanju životnog standarda. Proces proširenja EU na istok bio je u toku. U Vašingtonu je tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Bil Klinton zagovarao isti centristički koncept "trećeg puta", kao sredinu između slobodnog tržišnog kapitalizma i tradicionalnog socijalizma. Činilo se da istorijski tokovi idu naruku EU.

Nepune tri decenije kasnije, čini se da se politička scena evropskog kontinenta ponovo okreće u jednom pravcu – samo što ovoga puta zamah, po svemu sudeći, ima nacionalistička krajnja desnica, čiji bi uspon mogao značajno da uzdrma poslijeratni evropski konsenzus na kojem je izgrađena EU, piše danas britanski list Gardijan.

Od kraja ovog mjeseca do kraja naredne godine, EU očekuje izuzetno intenzivan izborni ciklus. Birači u četiri od pet najvećih država članica EU, prema broju stanovnika i veličini ekonomije, izaći će na birališta. Parlamentarni izbori biće održani i u Estoniji, Finskoj, Grčkoj i Slovačkoj, dok su u Njemačkoj planirani regionalni izbori.

Izborni ciklus počinje u Španiji, gdje će 29. novembra biti održani vanredni parlamentarni izbori. Socijalističkoj koaliciji premijera Pedra Sančeza prijeti poraz od desničarskih stranaka – konzervativne Narodne partije (PP) i krajnje desničarskog Voksa, koje već zajedno vladaju u pojedinim španskim regionima.

Slijede predsjednički i parlamentarni izbori u Francuskoj na proljeće. Ubjedljivi favorit u predsjedničkoj trci je Marin Le Pen iz krajnje desničarskog Nacionalnog okupljanja (RN), koja ima znatnu prednost u odnosu na radikalnog ljevičara Žana-Lika Melanšona i duboko podijeljene stranke političkog centra.

Kada Poljska bude glasala kasnije naredne godine, nacionalističke stranke, koje zajedno uživaju podršku gotovo polovine birača, mogle bi da svrgnu liberalnu koaliciju premijera Donalda Tuska, uprkos nedavnim podjelama. U Italiji, Đorđa Meloni, čija stranka Braća Italije ima krajnje desničarske korijene, nada se osvajanju drugog mandata na izborima koji bi trebalo da budu održani do kraja 2027. godine, dok se istovremeno suočava s pritiskom sa svoje desnice, koji dolazi od novoosnovane stranke Nacionalna budućnost.

Paradoksalno, ovaj uspon nacionalizma događa se u trenutku kada EU uživa snažnu podršku građana. Potreseni haosom koji je izazvao Bregzit i u potrazi za sigurnošću u svijetu koji postaje sve neizvjesniji, rekordnih 74 odsto Evropljana smatra da njihova zemlja ima koristi od članstva u EU, a veoma mali broj evroskeptičnih stranaka sada otvoreno zagovara izlazak iz EU, piše Gardijan u tekstu na svom portalu.

Ipak, euroskeptici i nacionalisti i dalje doživljavaju EU kao projekat kojim se upravlja odozgo i koji podriva nacionalni suverenitet, pa nastoje da je preoblikuju u znatno labaviji savez suverenih nacionalnih država.

Prema riječima italijanske politikološkinje Natali Toči, to znači da bi predstojeći veliki izborni ciklus mogao "dramatično da promijeni lice Evrope", izazivajući ne samo "postepeno slabljenje evropskog projekta već i njegovo obesmišljavanje, ako ne i potpuni raspad".

Svaki izbori imaju svoje specifičnosti, a nacionalne okolnosti igraju veliku ulogu. Ipak, analitičari su saglasni da su ključni procesi koji stoje iza ovih političkih promjena međusobno povezani: usporen ekonomski rast, starenje stanovništva, opterećene javne finansije i sve veći troškovi života oslabili su podršku tradicionalnim evropskim strankama lijevog i desnog centra, koje su nekada okupljale širok krug birača. Talas protesta predvođenih mladima koji zahvata Evropu samo je najvidljiviji pokazatelj dubokog nezadovoljstva birača, navodi Gardijan.

Istovremeno, nacionalističke stranke postale su sve vještije u stvaranju i iskorišćavanju predstava o navodnim prijetnjama i krizama, čiji se spisak neprestano mijenja – od migracija i vakcina do zelene tranzicije, podrške Ukrajini, globalizacije, međunarodnih elita i nadnacionalnih institucija. Takve narative dodatno podstiču ruske dezinformacije i otvorena podrška "patriotskim" strankama koju pruža Bijela kuća na čelu sa predsjednikom SAD Donaldom Trampom.

Kao rezultat toga, politička scena postala je sve rascjepkanija i polarizovanija: gotovo svaki četvrti birač danas glasa za krajnje desničarske stranke, što je udio koji se od sredine devedesetih godina prošlog vijeka povećao gotovo pet puta.

Uspon krajnje desnice nije bio neprekidan: tokom proteklih godinu dana, dok je krajnje desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) ostvarila istorijsku pobjedu na regionalnim izborima na istoku Njemačke, u Holandiji je Partija za slobodu Gerta Vildersa izgubila gotovo trećinu poslaničkih mjesta, Fides Viktora Orbana ubjedljivo je poražen u Mađarskoj, a krajnje desničarske Švedske demokrate zabilježile su pad podrške prvi put poslije 16 godina.

Ipak, dugoročni trend rasta podrške krajnjoj desnici djeluje očigledno. Prema ocjenama politikologa, tome prije svega doprinose sve veće prihvatanje i normalizacija krajnje desničarskih ideja u medijima i glavnim političkim tokovima, naročito kada je riječ o imigraciji. Stranke desnog centra postepeno uklanjaju političke "zaštitne zidove" koji su nekada sprečavali saradnju s radikalnom desnicom. Na evropskom nivou, Evropska narodna partija (EPP), koja okuplja stranke desnog centra, sve češće se oslanja na grupacije desnije od sebe kako bi ublažila pojedine mjere Evropskog zelenog dogovora i pooštrila migraciona pravila.

Za EU najveće posljedice ovog velikog izbornog ciklusa mogle bi se osjetiti u Evropskom savjetu, koji okuplja lidere država članica, a u kojem su trenutno samo trojica od 27 šefova država ili vlada iz stranaka lijevog centra. Ako se euroskeptični lideri iz Francuske, Španije i Poljske do kraja 2027. pridruže liderima Češke, Italije, Rumunije, Slovačke i Slovenije, neće imati dovoljno glasova da mijenjaju zakonodavstvo EU, ali bi mogli da formiraju snažnu blokirajuću manjinu.

Evropski savjet mogao bi da se pomjeri udesno

Pregovori o budžetu EU, buduće proširenje, pomoć Ukrajini i dublja integracija u ključnim oblastima kao što su odbrana, energetika, finansije i tehnologija mogli bi da zapadnu u blokadu, upozoravaju analitičari.

Osjećaj da imaju više istomišljenika, primjećuje Toči, mogao bi da promijeni ponašanje sadašnjih lidera u Evropskom savjetu. Relativna uzdržanost Đorđe Meloni dijelom je bila uslovljena njenom političkom izolovanošću među liderima vodećih evropskih stranaka, poput Donalda Tuska, Pedra Sančeza i francuskog predsjednika Emanuela Makrona, kao i zavisnošću Italije od 200 milijardi eura iz fondova EU za oporavak.

Međutim, ako bi se za istim stolom našla sa liderima poput Marin Le Pen, predsjednika poljske krajnje desničarske stranke Pravo i pravda (PiS) Jaroslava Kačinjskog i predstavnicima španske vlade koju podržava Voks, dok joj kod kuće za vratom diše tvrdolinijaški Roberto Vanaci iz stranke Nacionalna budućnost, a sredstva iz fondova EU postepeno presušuju, mogla bi imati manje razloga da vodi politiku naklonjenu EU.

Analitičari su, ipak, saglasni da će Francuska biti presudno političko poprište. Izborni program Marin Le Pen nagovještava direktan sukob s Briselom: ona namjerava da smanji francuski doprinos budžetu EU za 11 milijardi eura, raspiše ustavni referendum kojim bi se proglasila nadređenost francuskog prava nad evropskim i prekrši niz pravila jedinstvenog evropskog tržišta.

A Francuska "ima veoma značajan uticaj u Evropskoj uniji", izjavio je Mudžtaba Rahman iz konsultantske kompanije "Eurasia Group". U poređenju s Orbanom, napominje on, Marin Le Pen bi kao predsjednica imala "daleko veću moć da sprovede krajnje desničarsku strategiju podrivanja nadnacionalnog ustrojstva EU zasnovanog na vladavini prava".

Brisel je do sada uspijevao da obuzda lidere koji su ometali funkcionisanje EU, poput Orbana, uglavnom zato što ih za pregovaračkim stolom rijetko kada bilo više od dvojice ili trojice. Jedinstven euroskeptični blok mogao bi da onemogući EU da sprovodi standarde vladavine prava, produbljuje integraciju ekonomskih i bezbjednosnih politika ili, zapravo, postigne dogovor o gotovo bilo čemu. Prva žrtva vrlo vjerovatno bi bila Ukrajina, pri čemu bi Le Pen predvodila grupu koja bi blokirala dalju pomoć.

Gotovo tri decenije nakon 1998. godine, predstojeći izbori u Evropi mogli bi da postanu "ključni testovi otpornosti EU", zaključio je Štefan Lene iz istraživačkog centra Karnegi Evropa. Prijetnja Uniji možda nije neposredna niti ugrožava sam njen opstanak, naveo je, ali su srednjoročni rizici značajni.

"Malo je vjerovatno da će snažnija uloga radikalne desnice dovesti do razgradnje EU kakva danas postoji", rekao je Lene, ali bi mogla da je "spriječi da postane ono što mora biti kako bi odgovorila na izazove budućnosti".

A dugotrajna nesposobnost da se zajednički djeluje tamo gdje je to potrebno, postepeno bi, ali neizbježno, dovela do "gubitka značaja" EU.

Pogledajte još: