Vjerovatno najčešća riječ ovih dana, a pogotovo pred jučerašnji sastanak Angele Merkel i Nikole Sarkozija, planiran da bi se umirile berze, bila je euroobveznica.
Tržišta, ali i svi koji prate politička dešavanja, čekali su da da li će Pariz i Berlin napraviti korak naprijed prema rješenju koje bi, kako većina eksperata smatra, bio spas za eurozonu. Euroobveznice bi učvrstile eurozonu finansijski, ali i politički, što nije manje važno.
Nakon svog pariskog mini samita, Merkelova i Sarkozi su iznijeli predlog o osnivanju „prave, stvarne ekonomske vlade eurozone“ i izrazili svoje povjerenje u zajedničku evropsku valutu, kao i riješenost „da se euro dodatno unaprijedi“.
Oni smatraju da bi se ekonomska vlada eurozone sastojala od šefova svih država i vlada 17 zemalja eurozone, da bi se sastajala dva puta godišnje, te da bi njome predsjedavao predsjednik Evropskog savjeta, Herman Van Rompij. O ovoj ideji se već ranije razgovaralo i osnovni izazov bio je kako pomiriti suverenost zemalja članica sa zajedničkom ekonomskom politikom.
Na konferenciji za novinare, njemačka kancelarka Angela Merkel je poručila da bi „parlamenti članica trebalo da budu spremni da saslušaju kritike Evropske komisije i da ih ozbiljno, predano razmotre, a ne samo notiraju i zaborave. Parlamenti članica trebalo bi da se obavežu na takvu ozbiljnost“.
Merkelova i Sarkozi su predložili i uvođenje poreza na finansijske transakcije kompanija u EU, kao i da se u ustavima zemalja članica eurozone ugradi obaveza da budžet bude u okviru dozvoljenog, kao i povećanje „kulture stabilnosti“ u eurozoni.
Oni su se, takođe, obavezali na kvartalne susrete njemačkih i francuskih ministra finansija i ekonomija kako bi koordinisali ekonomske scenarije svojih zemalja.
Međutim, glavno pitanje koje su novinari postavili Sarkoziju i Merkelovoj, odnosilo se na euroobveznice.
Sarkozi je rekao da bi one „trebalo da dođu na kraju integracionog procesa“, a ne na početku. Merkelova je rekla kako se o euroobveznicama govori kao o posljednjom, magičnom, rješenju za krizu. „Prvo, ja ne mislim da su EU i eurozona u situaciji da im je potrebno magično, posljednje, rješenje. Uostalom, ja i ne mislim da postoji jedno, magično rješenje“, rekla je kancelarka.
Euroobveznice bi se izdavale na evropskom nivou, a uniformisale bi kamate na obveznice koje izdaju pojedine članice eurozone. Kamata euroobveznice bila bi prosjek kamata koje zemlje plaćaju pojedinačno. To znači da bi zemlje koje imaju budžetske deficite mogle da posuđuju sredstva na međunarodnom finansijskom tržištu po relativno povoljnoj kamati.
Još važnije, to bi bio način da se izbjegnu pretjerana zaduživanja slabijih zemalja koje tako ne bi bile na meti spekulanata koji bi ih dodatno slabili. Euroobveznice bi predstavljale spas za problematične evropske zemlje.
Takođe, njima bi se stalo iza Španije ili Italije. Naime, za manje zemlje, kao što su Grčka, Portugal i Irska, mogu se naći rješenja u formatu nedavno osnovanog Fonda za stabilnost finansijske sigurnosti eura. Međutim, ukupni spoljni dug Italije je strahovitih 25 odsto ukupnog BDP-a eurozone - i jedino što bi moglo da garantuje da eurozona ostaje uspravna, u slučaju da Italija padne na koljena, jesu euroobveznice. Cijela eurozona bi na taj način bila jača i otpornija na udarce u ovoj krizi.
Euroobveznica ima mnogo pristalica, među kojima su Evropska komisija, šef Eurogrupe Žan Klod Junker, kao i partner eurozone, Velika Britanija.
Iza svake obveznice svake zemlje, stajala bi svaka članica i to ne samo deklarativno. Bio bi to princip „svi za jednog“. Problem je u tome što Njemačka ne želi da se to pretvori u sistem „jednog za sve“.
Scenario strave i užasa koji se otvara pred Njemačkom jeste da se Grčka, Italija i druge zemlje u takvoj situaciji ne osjete slobodnim da posuđuju koliko zažele, jer bi znale da eurozona uvijek garantuje za njih.
Čim se, na marginama sastanka Merkelove i Sarkozija počelo govorkati o tome da bi kancelarka možda mogla prihvatiti euroobveznice, u Njemačkoj je došlo do talasa negodovanja među Merkelinim političkim partnerima, kao i u samoj njenoj partiji. Nakon tako negativnih reakcija, jasno je da nema nikakve šanse da bi Merkelova mogla da progura ovu ideju, čak i kad bi to željela.
Francuska, druga najjača ekonomija, takođe smatra da bi za uvođenje euroobaveznice trebalo najprije da se steknu uslovi, „mnogo tješnja ekonomska i poreska politika u eurozoni“.
Na ovaj način Pariz se priklonio Berlinu i time stavio na znanje da motor Evrope, kako zovu njemačko-francuski par, funkcioniše. Jedinstvo Berlina i Pariza je najvažnija politička poruka koju mogu u ovom trenutku poslati.
Ali, šta bi stvarno značila „tješnja ekonomska i monetarna politika“?
To bi značilo da bi postojao jedan nadnacionalni autoritet, smješten u Briselu, koji bi davao krajnje zeleno svjetlo za nacionalne budžete. To bi podrazumijevalo znatno smanjenje suverenosti pojedinih zemalja - a na to većina zemalja, sigurno ne Berlin i Pariz, nisu spremne, osim ukoliko bi taj posao vodili upravo oni.
Bonus video:
