I TRAMP, POPUT BERLUSKONIJA, ZABAVLJA MASE I PODRIVA DEMOKRATIJU

Amerikanci, pripremite se za "bunga banga"

Najgora stvar koju je Berluskoni napravio je ta što je poljuljao povjerenje Italijana u njihove demokratske institucije
85 pregleda 9 komentar(a)
Ažurirano: 06.03.2016. 14:55h

Pošto je nakon Super utorka republikanska nominacija, a možda i Bijela kuća, Donaldu Trampu nadohvat ruke, Italija možda ima nekoliko lekcija da ponudi Americi u vezi sa njegovom posebnom vrstom liderstva. Ali ne iz vremena vladavine Musolinija, već iz italijanske politike tokom 1990-ih i 2000-ih, kada je izabran milijarder iritantnih i populističkih manira, piše „Forin polisi“.

Ističući da je Silvio Berluskoni uspio da Italiju ponovo učini velikom, autorka Valentina Paskvali kaže da je nevjerovatna sličnost između republikanskog favorita za nominaciju i bivšeg italijanskog premijera.

„Vješti praktičari političke probitačnosti, ponosni kreatori mutnih dogovora, neumoljivi prodavci sopstvenih ciljeva“, navodi Paskvali.

Ni Bepe Severnjini nije birao riječi u „Njujork tajmsu“: „Obojica su bučni, tašti, drski biznismeni, političari amateri i profesionalni ženskaroši. Obojica imaju problematičan odnos sa egom i kosom“.

Amerikanci su tokom kampanje osjetili ukus razmetljivosti u Berluskonijevom stilu. Ali to nije ništa u poređenju sa glavnim jelom - sa onim što ljudi poput Kavaljerea i drugi samopriznati nepolitičari čine svojim državama kada dođu na vlast.

U članku „Forin polisija“ se podsjeća da je Berluskoni došao na vlast 1994, na talasu narodnog nezadovoljstva političkom klasom zbog korupcionaškog skandala koji je zahvatio sve nivoe vlade (bez obzira na to što je i Berluskoni bio ukaljan).

Od vremena kada je prvi put izabran i 2011, kada su kriza eurozone i pritisak iz Brisela konačno stavili tačku na njegovu vladavinu, bio je premijer Italije tri puta, ukupno oko devet godina. Bilo sa govornice kao šef vlade, kao lider opozicije ili vlasnik najvećeg medijskog carstva, Berluskoni je sam dominorao italijanskom politikom skoro 20 godina. Država od toga nema nikave koristi, piše Paskvali.

„Ostavimo po strani činjenicu da je ekonomija Italije prestala da raste oko 2002, tokom njegovog drugog, i najdužeg, premijerskog mandata. Ili da je lakoća bavljenja biznisom u državi opala tokom njegovog trećeg mandata, između 2008. i 2011. Toliko faktora utiče na ekonomski učinak države da je teško precizirati ko je kriv i koja je uloga Berluskonija i njegove politike, iako sigurno snosi izvjesnu odgovornst“, navodi se u komentaru „Forin polisija“.

Najgora stvar koju je Berluskoni napravio, decenijama snishodljive, ako ne i brutalne priče o svemu - od političkih stranaka preko pravosuđa i medija do predsjednika (koji ima uveliko ceremonijalnu ulogu, ali je od ključnog značaja za ujedinjenost nacije) je ta što je poljuljao povjerenje Italijana u njihove demokratske institucije, ocjenjuje Paskvali.

U komentaru se podsjeća da je prošlog mjeseca za vladu Matea Rencija rekao da je „nelegitimni režim“ a za pravosuđe „najgori kancer naše demokratije“. Godinama je insistirao da su sve optužbe protiv njega „despotski“ pokušaji „totalitarnih“ sudija da podriju volju naroda koji ga je izabrao. Jednom je rekao da je „apsolutno najprogonjeniji političar od strane tužilaca u čitavoj istoriji svijeta“.

Novinare je opisao kao „kriminalce“ i redovno tužio one koji ga kritikuju, zajedno sa njihovim publikacijama, uključujući strane, poput britanskog „Ekonomista“. Romana Prodija je nazvao „opasnim lažovom“, a bivšeg italijanskog predsjednika Đorđa Napolitana optužio da sa evropskim vlastima kuje zavjeru za puč protiv njega 2011.

Autorka ocjenjuje da je zapaljiva retorika imala snažan uticaj na italijanske birače. Prema ispitivanju koje je sproveo institut Eurispes, 2014. je oko 17 odsto Italijana kazalo da ima malo ili nimalo povjerenja u predsjednika republike. Do 2012, nakon što je Berluskoni napustio vlast, ta cifra je skočila na više od 35 odsto.

Nepovjerenje u pravosuđe je poraslo sa već visokih 41 odsto 2004, na 61 odsto 2012. Istovremeno je smanjena sloboda medija u Italiji a povećala se percepcija korupcije (prema Reporterima bez granica i Transparensi internešnalu).

Zahvaćeni tornadom demagogije i teorija zavjere koje je širio Berluskoni, Italijani su postajali sve utučeniji i nezadovoljniji, što se može vidjeti po padu stope izlaznosti na nacionalnim izborima. Ona je opala sa više od 86 odsto birača 1994. na oko 75 procenata 2013. „Forin polisi“ podsjeća da je taj trend još gori na evropskim izborima, sa 75 odsto 1994. na manje od 60 odsto 2014.

Paskvali piše da su i danas italijanski birači jednako apatični i ogorčeni kao i uvijek, plijen površne privlačnosti širenja straha, zatvorenosti u sebe, evropskih stranaka poput Sjeverne lide i Pokreta pet zvjezdica.

„Sve u svemu, ne bi trebalo u političkoj filozofiji ili predizbornim obećanjima Berluskonija i Trampa tražiti ključ za to kako bi vladali. Jer je istina da ih oni ni nemaju. Oni koji kažu da je Tramp 'republikanac samo u imenu' su u pravu. Tramp, poput Berluskonija, nije konzervativac per se, svakako ne ideolog. Berslukoni je imao desničarski svjetonazor i legislativne predloge samo dok su služili njegovoj političkoj agendi. On je bio populista koji je zagovarao konzervativne stavove jer su tada bili u modi i stoga mu je bilo korisno da to čini. Ali nije teško zamisliti kako entuzijastično usvaja suprotna mišljenja ako su efikasnije služila njegovoj stvari“, kaže Paskvali.

Ona smatra da bi Amerikance trebalo da uzbuni Trampovo otvoreno ignorisanje čak i najosnovnijih političkih konvencija, sklonost da vrijeđa oponente, lakoća sa kojom previđa američki ustav i odbija saradnju sa medijima, te tendencija da daje priorotet sopstvenim, nad interesima države.

„Berluskoni nas je naučio da takvi samo ostavljaju pustoš za sobom. Ameriko, upozorena si“, zaključuje Valentina Paskvali.

Četiri opasnosti koje prijete kada demagog dođe na vlast

Komentator „Vašington posta“ Majkl Sajner piše da je Tramp definicija demagoga i da je doživio uspon iz čiste nadmenosti, naduvanih obećanja i zavođenja gotovo bez napora, koje može ponijeti i najžešćeg kritičara.

Mnogi birači neće shvatiti, dok ne bude kasno, četiri specifične i vrlo realne opasnosti koje prijete kada neko poput njega dođe na vlast.

Prvo, demagog dovodi svoju zemlju u opasnost na međunarodnoj sceni. Tokom Peloponeskog rata, brutalni, ali harizmatični Kleon je predložio da se likvidiraju svi muški naseljenici pobunjenog ostrva Mitilena - što je prvobitno usvojeno. Njegov plan je spriječen u posljednjem minutu glasanjem atinske skupštine, ali je razmatranje značilo kraj umjerene politike i pad Atine, piše „Vašington post“.

U godinama nakon Prvog svjetskog rata, Musolini je svoj populistički nacionalizam pretvorio u ratobornu spoljnu politiku teritorijalne ekspanzije (spazio vitale), prema kojoj je Italija imala pravo i dužnost da zauzima teritoriju preko mediteranskog regiona i nagovijestila je invaziju Italije u II svjetskom ratu na Francusku, Grčku i Albaniju, navodi Sajner.

On to upoređuje sa Trampovim predlogom 2011. da Amerika nametne promjenu režima u Libiji, rekavši „trebalo bi da uđemo, da zaustavimo tog tipa, što bi bilo vrlo lako i brzo“.

Tramp je uvjeravao Amerikance da je „tortura djelotvorna“, obećavao ciljana ubistva protiv Islamske države, govoreći „morate uništiti njihove porodice“.

Sajner ocjenjuje da će Tramp vjerovatno eskalirati tenzije u inostranstvu i stvoriti nepotrebna i opasna neprijateljstva, podrivajući američke vrijednosti. Podsjeća da je Tramp nedavno podržao torturu „puno goru“ od simuliranja davljenja, podstakavši direktora CIA Majkla Hajdena da ukaže da bi vojni i obavještajni zvaničnici mogli „odbiti da djeluju“ po Trampovim naredbama.

Kao drugu opasnost, Sajner navodi to što će se demagog okružiti nekompetentnim i opasnim savjetnicima.

Treća opasnost je u tome što će demagog, koji dođe na vlast manipulišući strastima svojih sljedbenika, postati žrtva sopstvenih strasti. Tu Sajner povlači paralelu sa Berluskonijem, navodeći da je izgradio televizijsku imperiju prodajući seksističko predstavljanje žena i iste te vrijednosti doveo u svoju vladu.

Komentator „Posta“ kaže da je Trampova slabost njegova narcisoidnost. Ražesti se na čak i najmanje „podbadanje“ i riješen je da kazni svakoga ko zaprijeti njegovom samopoštovanju. Četvrto, piše Sajner, demagozi poput Trampa prijete neistomišljenicima kako bi ih ućutkali. U „Korijenima totalitarizma“, Hana Arent je opisala kako su režimi nacističke Njemačke i staljinističke Rusije, predvođeni demagozima, tolerisali samo grupno mišljenje koje je odobrila država i gušili individualne glasove i ideje, navodi se u komentaru.

Sajner kaže da Tramp ne pobjeđuje zahvaljujući iskustvu ili ideologiji nego zato što je ubijedio birače da je on kandidat koji „govori onako kako je“ dok zapravo radi suprotno. „Povodom najvažnijih tema, uspio je da izbjegne pitanja birača i novinara. Rekao je malo toga što ukazuje da bi poštovao ustavne norme. I ponaša se na način koji ne dolikuje lideru slobodnog svijeta. Ostaje nam da pretpostavimo da bi vladao poput nekadašnjih demagoga“.

Galerija