Majušna 85-godišnja Kineskinja sjedi ispred stambenog kompleksa za ljude sa niskim primanjima u elegantnom ljubičastom džemperu sa leopardovim šarama koji joj je poslala kćerka iz Kanade.
Ona je možda najopasniji stanovnik ovog zdanja u Vest Harlemu (Njujork) iz 1970-ih koje danas ima trostruke brave na vratima, sigurnosne kamere i stražare.
Ovo nije sirotinjsko prihvatilište. Ali nije ni mjesto gdje biste očekivali da jedna svjetski poznata aktivistkinja za ljudska prava provodi svoje zlatne godine.
U jednosobnom stanu, doktorka Gao Jaođie – mnogima poznata po nadimku „AIDS baka“ - teško hodajući odlazi u kuhinju da promiješa kašu od pirinča i mahuna, jedno od rijetkih jela koje može da svari.
Veći dio utrobe izvađen joj je u operaciji nakon pokušaja samoubistva prije četiri decenije, a tokom Maove Kulturne revolucije više puta je bila prebijena.
Veliki krevet u kojem spava Gaoina negovateljica koja tu živi zauzima veliki dio dnevne sobe. U Gaoinoj spavaćoj sobi dva kreveta su prekrivena knjigama, fotografijama i pokrivačima. Sto joj je prepun papira, ljekova i još knjiga. Kompjuter joj je uvijek uključen, a često radi i iz kreveta.
„Iz Kine sam otišla sa po jednom stvari u obje ruke“, priča Gao na kineskom. „Aparatom za mjerenje pritiska kako bih kontrolisala svoju hipertenziju i USB memorijom sa više od hiljadu fotografija žrtava AIDS-a.“
Prije nego što je uopšte pristala da se vidimo, postavila je pravila putem i-mejla: nema priče o kineskoj politici, budućnosti Komunističke partije, niti o mnogobrojnim pitanjima koja se tiču drugih disidenata. Sve je to neraskidivo vezano i za njen život, ali Gao ne želi da bude poznata kao višenamjenski kineski disident. Životni vijek pun osvrtanja zbog opasnosti učinio ju je obazrivom. Nikada nije naučila engleski.
„Rijetko koga viđam“, priča. „Mnogi ljudi iz Kine su veoma komplikovani. Ne znam kakve su im namjere. Gledam ih kako se služe lažima i prevarama da bi dobili hranu, piće, novac. Njihov rad u stvari nema mnogo značaja ni smisla.“
Li Sinru (6) i Li Kianlong (7) iz Henana rođeni su sa sidom i izgledaju kao trogodišnjaci (foto: westsidestorieshk.com)
Gao vjeruje da je i ovdje prate kao što su je godinama pratili u Kini. S obzirom na dokumentovani kineski obrazac ućutkivanja kritičkih glasova u inostranstvu, nemoguće je isključiti da i nju neko drži na oku i zastrašuje, čak i u Harlemu.
Prve godine u SAD finansirao ju je Univerzitet Kolumbija, a sada živi od privatnih donacija koje jedva dostižu 35.000 godišnje. Ostalo joj je samo nekoliko zuba, ali ne može da priušti da ode kod zubara.
Dane provodi u krevetu – spava, piše, istražuje na internetu i opsesivno analizira ono čega je bila svjedok u Kini i oko čega je izbio veliki skandal. Satima kuca po tastaturi, šalje mejlove u domovinu u potrazi za informacijama i završava najnoviju knjigu. Naučila je da radi na kompjuteru sa 69 godina.
Aktivistkinja u devetoj deceniji
Ovo će biti njena 27. knjiga, a deveta u okviru hronike o epidemiji side u Kini, zdravstvene katastrofe koja je desetkovala cijela sela, a nju dovela na listu državnih neprijatelja.
„Ne biste razumjeli ranije knjige, suviše su stručno pisane“, kaže. „Iako izgleda da sam usamljena, u stvari sam veoma zauzeta. Uskoro punim 86 godina i bliži mi se kraj, ali ću ostaviti ove stvari budućim generacijama.“
Njen neplanirani dolazak iz provincije Henan u Harlem desio se prije 17 godina, šest mjeseci pošto je otišla u penziju kao ginekolog i profesorka u bolnici pri Univerzitetu kineske medicine Henan u Žengžou. Od penzionisane bake, postala je najpoznatija aktivistkinja protiv side i takav trn u oku režima da je na kraju morala iz bezbjednosnih razloga da pobjegne u Njujork, daleko od porodice i svega što poznaje.
Okreće se prema kompjuteru i pronalazi fotografiju teško bolesne žene sa rezom preko stomaka.
„Nisam ovo radila da bih se umiješala u politiku“, kaže. „Samo sam vidjela da su pacijenti koji imaju sidu tako očajni.“
U aprilu 1996, penzionisanu doktorku Gao, koja je tada imala 69 godina, pozvali su da bi se sa njom konsultovali oko jednog teškog slučaja. Gospođa Ba (42) imala je operaciju jajnika i nije se oporavljala – stomak joj se nadimao, imala je visoku temperaturu i čudne promjene na koži. Bilo joj je sve gore i ljekari su bili zbunjeni. Pošto su utvrdili da nije riječ o nekoj uobičajenoj infekciji ili bolesti, Gao je tražila da se ova mlada majka testira na AIDS.
Doktorka Gao uz jelo polazuje slajdove o pacijentima oboljelim od side (foto: saisobserver.org)
Iz radnog iskustva, Gao je znala da se u Henanu pojavila sida, ali je ipak naišla na podsmijeh kolega: kako obična seljanka može imati sidu? U Kini je bilo veoma malo potvrđenih slučajeva. Vlada je govorila da je AIDS bolest stranaca koja se širi upotrebom nelegalnih droga i promiskuitetnim seksom.
Gao je insistirala da se uradi test – i ispostavilo se da je pozitivan. Njen muž i djeca su bili negativni na testu, što je ljekare dovelo u još veću nedoumicu. Pacijentkinja se nije drogirala, niti je bila prostitutka, pa je Gao počela da istražuje. Otkrila je da je izvor zaraze državna banka krvi – Ba je zaražena HIV-om tokom postoperativne transfuzije.
„Shvatila sam ozbiljnost problema“, pisala je kasnije Gao. „Ako je krv iz banke krvi zaražena HIV-om, onda ovih žrtava nije malo.“
Pošto nikakvi ljekovi nisu bili dostupni, Ba je umrla nakon dvije nedjelje. Gao se sjeća da je njen muž donio poljski krevet ispred njenog groba gdje je nedjeljama spavao žaleći je. Njegova tuga podstakla je Gaoinu neumornu kampanju.
Počela je da istražuje slučajeve side u Žengžou i susjednim selima, sprovodeći testiranje krvi, sakupljajući podatke i pokušavajući da uputi poljoprivrednike kakve rizike nosi davanje krvi i transfuzija.
Tokom godina istraživanja ove epidemije, obišla je veći dio ruralne Kine. Ono što je otkrila ju je prenerazilo: sela sa stopom zaraženosti od 20, 30, 40% ili više; cijele zajednice siročadi sa sidom i veoma malo svijesti o tome od čega obolijevaju i umiru generacije farmera.
Što je još gore, stanovništvo nije znalo kako se bolest prenosi. Broj inficiranih i umrlih je ostajao tajna, a opšte je mišljenje da su zvanične brojke mnogo niže od stvarnih.
„Čak i sada, vlada laže i priča kako se sida prenosila zbog upotrebe narkotika“, kaže Gao.
Prodaj plazmu, zaradi HIV
Kinesku žitnicu Henan presijeca Žuta rijeka, pa je to područje izloženo njenim sezonskim razornim poplavama. Početkom 1990-ih, nakon nekoliko decenija što prirodnih katastrofa, što onih koje je čovjek izazvao, najbolji izvor za gomilanje bogatstva bilo je tamošnje stanovništvo.
Jedna od najokrutnijih đema bila je takozvana „plazma ekonomija“, kampanja u periodu 1991-1995. koju je podržavala vlada, a koja je podsticala poljoprivrednike da prodaju krv. Strahujući od epidemije side u svijetu, a smatrajući svoje građane nezaraženim, Kina je 1985. zabranila uvoz krvi i proizvoda krvi.
Moderna medicina zahtijeva krv, a naročito krvnu plazmu od koje se pravi albumin koji se daje žrtvama teških povreda i pacijentima nakon operacija. Takođe se koristi u ljekovima za tretman hemofilije i poremećaje imunog sistema.
Plazma je takođe veoma unosan – i izuzetno kontroverzan – biznis širom svijeta. Davanje plazme je dugotrajnije i bolnije od doniranja krvi, pa se manje ljudi za to dobrovoljno prijavljuje, ali privlači osobe kojima je novac brzo potreban.
Iako su davaoci u Henanu dobijali mizerne sume, posrednici su postajali relativno bogati od posla sa kako se vjerovalo čistom krvnom plazmom. Trgovci plazmom ubjeđivali su Kineze koji su tradicionalno protiv davanja krvi da je prodaju sloganima poput „Ispruži ruku, pokaži venu, otvori šaku i stegni u njoj 50 kvaija“ (u to vrijeme oko 6 dolara), ili „Donirati plazmu je čast“.
Lokalni zvaničnici su gostujući na televizijama poručivali farmerima da će prodajom plazme očuvati zdrav krvni pritisak (što nije tačno). Trgovci su ubjeđivali žene da pošto ionako krvare svakog mjeseca, neće im ništa biti da potroše još koji decilitar za dodatni novac.
Pacijentkinja koja je dobila sidu kada je za novac dala krv sada je na tretmanu u bolnici Juan (foto: theepochtimes.com)
Stanovnici najsiromašnijih sela u Henanu sa oduševljenjem su uskočili u trgovinu plazmom – na tom području bilo je zvanično više od 200 stanica za sakupljanje krvi koje su imale licencu i hiljade nelegalnih.
Stanice su bile pretrpane, braunile su se koristile više puta, kao i crijeva i kese za transfuziju. Sistem je postao savršen način za prenošenje HIV-a. Hiljede seljaka koji su otišli da prodaju plazmu, vratili su se sa virusnom bombom koja se razvila u sidu.
U godinama kada nije bilo edukacije i antiretrovirusnih ljekova koji produžavaju život, to je bila smrtna presuda.
Neka buduće generacije sude
Nakon otkrića ove pojave, Gao je sa kolegom Vang Šupingom pokušala da zdravstvene zvaničnike animira da reaguju, da upozore ljude na rizike od zaraze HIV-om preko transfuzije i da ugase sistem. Njihovi nadređeni i vladini zvaničnici kazali su im da ćute.
Nekoliko godina pokušavali su, sa još nekim ljekarima, da ukažu na problem, ali je skandal zataškavan. Kada su ljudi počeli masovno da se razbolijevaju i da umiru, bilo je teže kriti epidemiju.
Gao je držala javna predavanja, štampala letke sa informacijama o sidi za seosko stanovništvo i govorila za medije.
Do 1999, neki od hrabrijih novinara istraživača u Kini počeli su da izvještavaju o plazma ekonomiji i epidemiji side. Svjetski mediji su saznali za priču 2000. kada je Gao postala omiljena medijska ličnost, naizgled neustrašiva i uvijek voljna da otkrije detaljne statističke podatke o svojim nalazima.
Na kraju su uspjeli da izdejstvuju zabranu programa prodaje plazme i da zatvore ilegalne transfuzione centre, ali je šteta već bila učinjena – hiljade su zaražene HIV-om i hepatitisom. (A uprkos reformama, i danas se s vremena na vrijeme u ruralnim oblastima pojave ilegalni centri za sakupljanje plazme.)
To je imalo svoju cijenu – Gao je bila izložena prijetnjama, pritiscima, konfiskovane su joj fotografije žrtava side, a misli i da joj je godinama prisluškivan telefon.
Ona je nastavila sa radom i inspirisala mnoge mlade volontere da godinama idu u Henan i doniraju novac, hranu i odjeću. Međutim, vlada je pooštrila kontrole, pojačala prijetnje i zabranila volonterima da idu tamo.
Gao je tajno posjećivala unesrećene porodice i siročad. Njen rad dovodio je u neprijatnu situaciju lokalne zvaničnike koji nisu obavljali svoj posao. Gao je saznala da je u jednom selu, prvi čovjek tog mjesta nudio je 500 juana (oko 82 dolara) onome ko je uhvati ili prijavi policiji.
Sve te godine, ona je ipak išla tamo, donirala i dovodila novinare. „Nisu ni pokušavali da me uhvate. Nisu htjeli da me predaju“, priča Gao koju je zbog zalaganja širom Kine bila poznata kao „AIDS baka“.
Kina nikada nije u potpunosti utvrdila koliko je ljudi inficirano i umrlo u epidemiji. Najniže procjene su da je prodajom krvi zaraženo 50.000 ljudi, mnogo više izvora procjenjuje da se radi o najmanje milion osoba.
Moguće je da je još milion zaraženo HIV-om jer je dobilo kontaminiranu krv. Gao smatra da je moglo biti inficirano i deset miliona ljudi, ali to je samo njena procjena.
Kada je 2007, uprkos žestokim pritiscima vlasti, uspjela da ode u SAD i primi nagradu Globalnog partnerstvo „Vital Voices“ kojim je kopredsjedavala tadašnja senatorka Hilari Klinton, Gao je počela da priprema teren da zauvijek ode iz Kine.
Nije željela da priča kako je 2009, kratko nakon smrti muža, uspjela da se dočepa aviona za Njujork kako bi zaštitila one koji su joj pomogli.
Zbog krize u Henanu nikada nije odgovarao nijedan zvaničnik. Štaviše, čovjek koji je upravljao provinsijom tokom i nakon programa prodaje plazme dospio je u najviše krugove kineskog establišmenta. Ta tema je i sada tabu.
Grobovi umrlih od side u Henanu (foto: buzzfeed.com)
Gao i dalje piše. Smatra da bi bez njenih knjiga žrtve side u Henanu bile zaboravljene.
„Došla sam ovdje da pišem u miru“, kaže. „Ne bih mogla da pišem u Kini. Želim da prestanem, ali ne mogu.“
Govori kako je suviše stara i kako se osjeća nemoćno u vezi sa svim tim stvarima.
„Svrha mog pisanja svih ovih knjiga je da tražim pravdu za žrtve i da narednim generacijama ostavim da prosude. Ovo mi je i mentalna utjeha“, priča Gao.
Za sada je ova disidentkinja izabrala samoću. Kćerka iz Kanade je nedavno htjela da je posjeti, ali nije pristala.
„Rekla sam joj da dođe kad budem zaista bolesna. Kada umrem, moj pepeo odnesite kući. Nemojte mi praviti grob. Danas je društvo u Kini haotično, stalno se nešto mijenja, tako da ne bih ostala u grobu“, zaključuje Gao. „Hoću da moj pepeo i pepeo moga muža zajedno prospu u Žutu rijeku. Tako više ništa neće ostati.“
Prebijanja i nasilni abortusi
Kada je krenula na studije ginekologije, Gao se udala za ljekara Guo Mingđiua i sa njim je dobila troje djece. Živjeli su relativno mirno Kulturne revolucije Mao Cedunga u okviru koje su zvanično zabranjene klasne razlike.
Kao obrazovana doktorka, Gao je svrstana u elitnu klasu i proglašena kontrarevolucionarkom. Nakon višemjesečnih batina, 1966. pokušala je da se ubije sedativima.
„Samoubistvo u znak protesta protiv užasnog ponižavanja kojem sam bila izložena i da se oslobodim neizdrživog bola... činilo mi se kao jedini izlaz“, piše u svojoj biografiji. Probudila se iz kome nakon dva dana i čula djecu kako plaču. „Na kraju sam pronašla najveću snagu žene – majčinstvo – i izdržala napade i ostala čvrsta.“
Naredne godine, optužili su njenog 13-godišnjeg sina da je crtao antirevolucionarnu karikaturu na zidu javnog wc-a. Vlasti su falsifikovale njegov datum rođenja kao da ima 16 godina i osudili ga na tri godine zatvora. Gao je završila u radnom logoru gdje je provela više od godinu.
Porodica je ponovo bila na okupu 1973. djeca su joj bila odlični đaci, ona i muž su nastavili medicinsku praksu.
A onda je uslijedio period uvođenja politike jednog djeteta. „Rad sa trudnicama bio je pakao na zemlji“, piše je Gao.
„U većini slučajeva, to su bili kasni abortusi i izazvani porođaji. S obzirom na to da smo imali striktne naredbe da nijedna od tih beba ne izađe živa iz bolnice, ponekad smo vršili abortuse kod žena na samom kraju trudnoće, od čega mi se stomak prevrtao.“ Mnogo puta osoblje je uspijevalo da krišom da djecu posvojiteljima ili rođacima koji bi ih čekali.
Prokazana generacija
Dvije decenije nakon katastrofe sa prodajom plazme, Šangkaj, naročito siromašni kraj u Henanu, podsjeća na bombardovano područje. Nakon što se 2000. proširila vijest o epidemiji HIV-a, centralna vlada je pokušala da ograniči obim epidemije označivši 38 sela ovog područja kao najviše pogođena.
Najnovija zgrada u okolini je klinika za sidu. Vlada jeste finansirala razvoj zdravstvenih ustanova u epidemijom pogođenoj zoni, ali ih je ekonomski razvoj ostatka zemlje ovu oblast zaobišao. Mještani pričaju da mnogi stanovnici dvadesetih i tridesetih godina radije ostaju kući nego da idu i rade u udaljenim fabrikama odakle bi slali novac kući, kao što rade milioni njihovih vršnjaka.
Pošto su rođeni u vrijeme izbijanja krize sa sidom, čak i oni koji su HIV negativni strahuju od diskriminacije zbog toga odakle su. Ako jesu zaraženi virusom, besplatni ljekovi se daju registrovanim domaćinstvima koji su dostupni jednom mjesečno u državnim dispanzerima u njihovim mjestima.
„Mnogi ostaju ovdje i ne preduzimaju nikakav rizik“, priča jedan 35-godišnji mještanin koji nije želio da mu se objavljuje ime. Kako kaže, previše je skupo raditi u nekoj fabrici udaljenoj hiljadama kilometara i onda se svaki mjesec vraćati kako bi ponovo uzeo recept i ljekove.
Prevela i priredila:
Danka Vraneš-Redžić
Galerija
Bonus video:
