Grupa Pink Panter

Jazbina kriminalaca na Jadranu

Banda dovitljivih lopova krade po cijelom svijetu dijamante, Interpol zna da Panteri dolaze iz Crne Gore
205 pregleda 19 komentar(a)
Ažurirano: 21.02.2019. 03:55h

Dvojica muškaraca su 5. marta 2004. u 11.45 ušla u zlataru „Le Supre-Diamant Couture de Maki“ u Tokiju, kako bi počinili najveću pljačku u istoriji Japana. Jedan od njih ima braon kožne rukavice i nosi „Kartije“ tašnu, drugi je u tamnoj odjeći.

Prodavci im pokazuju ogrlicu „Kontesa od Vandoma“, vrijednu 24 miliona eura, vrhunsko djelo juvelirske umjetnosti, u koju je ugrađeno 116 dijamanta. U tačno 11.46 kontrolne kamere snimaju sljedeću scenu: jedan od muškaraca vadi iz tašne cjeduljicu, ponaša se kao da prodavcu želi nešto da napiše.

U momentu kad se prodavac sagne, muškarac mu prska biber sprej u lice. Drugi čekićem razbija vitrinu, grabi ogrlicu i okolne dijamante. Oba lopova bježe iz prodavnice i, skočivši na motore, nestaju u saobraćajnoj gužvi. Cijela akcija traje 40 sekundi. Ogrlica „Kontesa od Vandoma“ se od tada vodi kao nestala.

To je bio najveći plijen bande lopova, koji su toliko poznati, da su od policije dobili nadimak Pink Panteri, po čuvenom filmu „Ruzičasti panter“, u kojem Dejvid Niven igra majstorskog kradljivca dijamanata, a Piter Selers inspektora Kluzoa, prilično neuspješnog u svom poslu.

Lopovi su kopirali i skrovište za svoju plijen iz bioskopa: pri jednoj raciji u Londonu su policajci u kutiji za pomadu našli dijamantski prsten vrijedan 600.000 eura: kao i u filmu.

Od kada je dobila poznati nadimak, banda, čiji se plijen po računici Interpola procjenjuje na 330 miliona eura, ušla je u legendu: najuspješniji lopovi na svijetu koji uz svojevrsnu kombinaciju kreativnosti i drskosti izvode prepade u najelitnijim juvelirnicama, a od policije su uvijek brži koji minut.

Priča o Pink Panterima predstavlja storiju o gangsterima, o nadi u brzo bogaćenje, o prepadima, koji zadivljuju čak i policiju i o jednoj državi, u kojoj kriminalce slave kao heroje.

Nakon obavljenih prepada panteri često bježe pješke, kroz jednosmjerne ulice, u pravcu suprotnom od kretanja saobraćaja, što otežava kretanje kola policajskih patrola

Potom slijedi prepad: dvojica lopova prijete prodavcima, ostali grabe iz vitrina sve što stignu. Put za evakuaciju se temeljno proučava, u računicu se uzima i udaljenost najbliže policajske stanice.

Da bi spriječili da se vrata juvelirnice automastki zatvore pri pokretanju alarma, Panteri ih blokiraju akt-tašnama. Kontrolne kamere varaju filmskim maskiranjem: perike, naočari za sunce i šminka za njih predstavljaju dio alata, kao i kratki čekići, kojima razbijaju vitrine.

I po svemu ostalom njihova taktika liči na scenarija iz Holivuda: u Rimu je jedan atraktivna jatakinja zavela sina vlasnika juvelirnice, koji joj je pokazao gdje se kriju najvrjedniji dijamanti, a njeni Panteri su, preobučeni u električare, obavili ostatak posla.

Nakon obavljenih prepada panteri često bježe pješke, kroz jednosmjerne ulice, u pravcu suprotnom od kretanja saobraćaja, što otežava kretanje kola policajskih patrola.

U Dubajiu su se ukradenim „audijem“ A8 zakucali u izlog jedne juvelirnice i za manje od 2 minuta cijelu prodavnicu temeljno očistili, u San Tropeu su se maskirali u turiste, a pobjegli gliserom.

Odmah poslije pljačke plijen procjenjuju stručnjaci. Ako je roba u redu, onda se kamenčići - sakriveni recimo u sendviču - prebacuju preko granice. Najčešće završavaju u Antverpenu ili Njujorku, gdje ih stručnjaci brušenjem pretvaraju u nove dijamante. Sa falsifikovanim sertifikatima se onda ponekad pojave i na regularnom trzištu.

Inspektor

Ovim pljačkama neko zarađuje ogromno bogastvo. Ali ko? Za Evalda Ebnera, jednog od glavnih lovaca na Pantere pri Interpolu u Beču, su rizik i zarada nejednako podijeljeni: „Većina počinilaca, koje smo uhapsili, su nezaposleni momci, koji izvode prepade na radnje za šaku eura.“

On sa ponosom priča o uspjesima istraga, mada su među uhapšenima najčešće samo oni sa dna banditske hijerarhije. Zatvori su puni takozvanih „trkača“, koji za razbijanje vitrina, pljačku i brzo bjekstvo dobijaju samo nekoliko stotina eura.

Obećava im se uspon u okviru grupe ako se dokažu, „ali najčešće se ovaj izlet završava u zatvoru“. U Njemačkoj i Austriji po zatvorima sjedi više od 50 „trkača“ i skoro svi su iz bivše Jugoslavije. Skoro svi ćute kao zaliveni, plijen je nestao, a od naručilaca ni traga ni glasa.

Istražnim organima se ne može prebaciti da ne rade ništa: slučaj u Tokiju je obrađivalo nekoliko stotina policajaca, a poslije dvije godne rezultat su dva Srbina iza rešetaka.

Snimak jedne od pljački Pantera

Kao i svi drugi uhapšeni su se pred sudom kleli da pojma nemaju gdje je plijen završio. Pink Panteri? Nikad čuli! Joahim Kladke, ekspert za organizovani kriminal pri policiji u Dizeldorfu, je saslušavao neke od Pantera. „Djeluju kao pametni, govore po više jezika i prilično su stidljivi.“

U aprilu su se u Beču sreli na sedmom godišnjem zasjedanju i dva dana diskutovali o novim strategijama u borbi protiv Pantera

Kladke obilzi cijelu Evropu i uzima snimke sa nadzornih kamera, kako bi pomogao kolegama. „Jednoj tako profesionalnoj bandi se moze doskočiti samo jakom međunarodnom saradnjom“, kaže on. Pri Interpolu postoji radna grupa Pink Panter, koju čini oko 60 inspektora iz 20 država.

U aprilu su se u Beču sreli na sedmom godišnjem zasjedanju i dva dana diskutovali o novim strategijama u borbi protiv Pantera. Ebner, čovjek iz Austrije, ne želi da govori o detaljima sa konferencije, na kraju krajeva: i lopovi čitaju novine.

Pošto se u centru većine gradova juveliri, u strahu od Pantera, sve češće dodatno opremaju - na primjer vratima sa pancir-staklom kroz koja smiju da prođu samo kupci koji su prethodno zakazali termin

Puno počinilaca se koristi lažnim ili ukradenim pasošima. Pošto se u centru većine gradova juveliri, u strahu od Pantera, sve češće dodatno opremaju - na primjer vratima sa pancir-staklom kroz koja smiju da prođu samo kupci koji su prethodno zakazali termin - Panteri sve češće upade vrše na periferiji.

Iako roba tamo nije tako ekskluzivna, sa čekićem i uz efekat iznenađenja se još može pokrasti nakit i satovi milionske vrijednosti.

Jedan inspektor sa bečke konferencije, koji je želio da ostane anoniman, ipak je bio nešto precizniji: „Da, pomalo smo i fascinirani idejama lopova, na pivu poslije konferencije se svako malo čula riječ Holivud.

I izgovori ime mjesta, koje bi trebalo posjetiti: Cetinje, u Crnoj Gori. Mnogi od uhapšenih „trkača“ potiču sa Cetinja. To je gnijezdo Pink Pantera.

Gnijezdo lopova

Magistrala ka Cetinju izgleda kao iz reklama za Cabrio: put vijuga preko zelenih brda, Jadran svjetluca, u daljini parkirane jahte, okolo palme. Paraši vole Crnu Goru, ali ona sa prosječnim mjesečnim dohotkom od 500 eura po glavi stanovnika pripada krugu evropske sirotinje.

Na ulazu u prijestonicu: napuštene kuće i psi lutalice. Cetinje je nekad bilo industrijski grad. Ali onda je došao rat, potom sankcije, pa kriza. Na veliku fabriku elektro-industrije u centru grada je poslije ovovremenih Balkanskih ratova stavljen katanac.

U njoj je nekad 6.000 ljudi zarađivalo hljeb, skoro svaki treći stanovnik Cetinja. Danas na truloj kapiji drijema jedan stražar, čija se dužnost sastoji u tome da sugrađane spriječi da svoje smeće prospu njemu iza leđa.

Pored prazne fabriuke Duda Pajović drzi bar „Cafe 357“, kafana na ćošku, sa izanđalim šankom i poker-automatima, sve vonja na pepeljare. Pajović već u 11h ujutro ispija svoju drugu rakiju, dokrajčuje ne zna se koju cigaretu.

Naravno da poznaje kriminalce, svako na Cetinju zna nekog ko je u zatvoru, najčešće negdje u Evropi

„Niko ovdje nema posla, samo pogledajte okolo“, govori pokazujući na muškarce na ulici, koji usred radnog dana sjede na klupama i drijemaju sunčajući se.

Iz ovog mjesta Panteri regrutuju svoje šegrte, koje je Interpolov čovjek iz Austrije pohapsio. I vlasnika bara je već nekoliko muškaraca, koji ponekad piju za njegovim šankom, pitalo da li želi da radi sa njima.

On je dobar strijelac, brzo reaguje, vojno osposobljen: takvi ljudi su im potrebni. Međutim, Pajović je jedan pošten čovjek. Naravno da poznaje kriminalce, svako na Cetinju zna nekog ko je u zatvoru, najčešće negdje u Evropi.

Poneko od njih i ne bude uhvaćen, pa se vrati na Cetnje pun para. Supermarket na ulazu u Cetinje, gdje dva litra piva u plastičnoj boci košta 1,65 eura, trebalo bi da pripada jednom bivšem Panteru.

Banda prodaje plijen za 25 odsto tržišne cijene nakupcima. Bukvalno postoji mreža prodaje ukradenih dijamanata

Sa tržnice trešti muzika: himna Evrope. Crnogorska evropska inicijativa organizuje propagandni dan. Djeca školskog uzrasta mašu evropskim zastavicama. Mala država hoće u EU. Glas, da je jazbina jedne razbojnicke bande, nije bas najbolji argument u prilog toj namjeri.

Šef Incijative se zove Momčilo Radulović, stameni covjek sa zulufima, izglancanim kožnim cipelama i prosperitetnom stomačinom. Ako je vjerovati njegovim riječima, Crna Gora je jedna vrsta raja na zemlji.

„Nema nasilja, nema banakrske krize i svuda se gradi“. A kriminal? „Pa molim vas! Prošetajte se Napuljem, tamo će vas prije opljačkati“. Kad smo u razgovoru dohvatili Pink Pantera, smješkao se sa nelagodom. Par ljudi je napolju, u inostranstvu zaradilo pare, djelimično investiralo ovdje. I uopšte, to ime, samo po sebi „Pink Panteri“, Radulović ispljuvava riječi kao pokvarenu hranu: „Sve sami jadovi, koji se prave važni, slobodno to napišite!“

Lopov

Filip uopšte ne djeluje kao neki jado. Ruke poput Herkulovih, krsta kao nosač namještaja, ožiljci, ćela, brada izbacivača, naočari za sunce. Kao mjesto za susret je odabrao gornji sprat jedne picerije, tamo smo jedini gosti. Poznanik naseg fotografa je iz istog mjesta, kao i on, i samo zato je pristao na intervju.

Filip mu nije pravo ime, a kako se picerija zove, ne smijemo da objavimo. Prve pljacke sa Panterima je počinio prije mnogo godina, ali ih se i dalje dobro sjeća: „Brzo unutra, sve pokupiti, brzo napolje“.

Filip govori njemački rajnskim dijalektom, bio je u Njemačkoj u zatvoru 18 mjeseci. Ali ne zbog dijamanata, nego „zbog uobičajenih stvari, malo tuče i tako to...“. Kad priča o Panterima, čini se da cvjeta: tim od 6 ljudi, koji pronalaze metu, izrađuju planove, i koji se nikad, nikad ama baš nikad neće prošpijati.

„Ja umijem prelijepo da ćutim“, kaze on i kezi se, pri čemu pokazuje svoje pokvarene zube. Ali danas se raspričao jer može da ostane anoniman. Skoro sve što je rekao o Panterima policajci će kasnije potvrditi.

Banda prodaje plijen za 25 odsto tržišne cijene nakupcima. Bukvalno postoji mreža prodaje ukradenih dijamanata. Filipova trupa preuzima narudžbine, „mi nikad ne krademo, pa šta nam Bog da, roba je prodata prije nego što krenemo u ackiju“.

Prsten ukraden iz japanske juvelirnice 2006.

Puno provala je prethodno dogovoreno, kaže on. Vlasnici dobijaju pare od osiguranja, a drago kamenje se prodaje na crnom tržištu. „Plen deponujemo još pri bjekstvu u kante za smeće“.

Nakupac čeka preko puta, odjeven kao smećar i uzima dragulje. Banda eventualne svjedoke namjerno zbunjuje: Panteri često parkiraju auto u blizini i neposredno pred pljačku aktiviraju auto-alarm. Da ih niko slučajno ne bi posmatrao, na klupama u blizini juvelirnice okače natpis „svjeze ofarbano“.

Filip je po zanimanju kuvar, ali u svojoj domovini nije nalazio zaposlenje i tako je postao kriminalac, „prvo zbog para, a onda zbog adrenalina“. Koliko je zaradio pljačkajući ne želi da oda, radije priča o svom prerušavanju.

U maju ove godine jedan je Panter spektakularno oslobođen iz zatvora u Bua-Mermeu kod Lozane. Neko je prosto naslonio merdevine na spolji zid zatvora, popeo se i ubacio makaze i pistolj-igračku u dvorište zatvora

„Debeli tip sa bradom uđe, izađe vitki momak bez brade.“

Zašto sve to priča jednom novinaru? „Jer narod svašta priča o nama“. Pravi Panteri su jedna mala grupa, koja je odlično pripremljena.

I koja ima princip: u pljačkama ne koriste pravo oružje. I ni riječ ne kažu policiji. Ljudi, „trkači“, koji čame po zatvorima su blijede kopije, „mozda su odradili dvije-tri provincijalne draguljarnice i sada se hvale parama“. Filip ne nosi skupocjeni sat, ne vozi tamni auto, „ja sam radije neupadljiv, ali slobodan.“ Ne plaši se policije. „Uvijek smo korak ispred njih.“

Inače, u maju ove godine jedan je Panter spektakularno oslobođen iz zatvora u Bua-Mermeu kod Lozane. Neko je prosto naslonio merdevine na spolji zid zatvora, popeo se i ubacio makaze i pistolj-igračku u dvorište zatvora. Uprkos ogromnoj potjeri, odbjegli panter nije pronađen.

Mafijaška država

U Podgorici, u jednoj socijalističkoj višenamjenskoj zgradi sa polupanim staklima, postoji i kancelarija Interpola. Šef kancelarije zvuči simpatično i pomalo umorno preko telefona.

Crna Gora je za vrijeme jugoslovneskih ratova kao bliski saveznik Srbije stavljena pod privredni embargo UN. Cigarete, deterdženti i pelene su se morale švercovati iz Italije

Američki časopis „Forin afers“ je prošle godine Crnu Goru označio kao „Mafijasku drzavu“. Premijer Milo Đukanović, koga zovu i „Milo kralj“, je svako malo upelten u skandale sa korupcijom.

Jedan izvjestaj italijanske policije kaže da je Milo Crnu Goru pretvorio u „raj za švercere“. U blizini jednog fakulteta na Cetinju visi natpis: „Podržite predsjednika ako hoćete da vam partijska knjižica bude važnija od fakultetske diplome“.

Crna Gora je za vrijeme jugoslovneskih ratova kao bliski saveznik Srbije stavljena pod privredni embargo UN. Cigarete, deterdženti i pelene su se morale švercovati iz Italije.

Posljedica: ogromno crno tržište, na kom se sve moglo naći. Ilegalno. Sve. Ljudi stasali u to vrijeme govore o jednom vrlo fleksibilnom osjećaju za pravo i pravdu: lopovi djelimično važe u Crnoj Gori za heroje.

Na kraju krajeva, kod njih su se mogli kupiti CD-ovi, džins, rakija kad su radnje bile prazne. Možda to objašnjava zašto se simboli Pink Pantera svuda po Crnoj Gori mogu vidjeti.

Noću vidite auta sa panterima na haubi, za volanom momak u trenerci. Jedna u regionu popularna pjesma kaže: „Ništa ne krademo iz Crne Gore, mi krademo za Crnu Goru“.

Čovjek iz pozadine

Sastanak sa Ivanom je do posljednjeg sekunda visio u vazduhu. On je visoko kotoran u hijerarhiji Pantera, jedan od onih, koji ne idu pljacke. On se brine o prodaji plijena.

On je samo na proputovanju, a inače živi u jednoj bogatoj EU-drzavi. U Crnu Goru, svoju staru domovinu, došao je samo zbog porodičnog slavlja. Preko jedne lokalne veze je Ivan pristao da sa nama razgovara, ali samo 10 minuta. I da ga pokupimo autom. Srećemo se na jednoj raskrsnici. Rukom nam daje znak da ga sačekamo na parkingu preko puta.

Prije par nedjelja se na briselskom aerodromu desila spektakularna pljačka u kojoj su lopovi, preobučeni u policajce, iz prtljažnika jednog teretnog aviona ukrali dijamante vrijedne gotovo 40 miliona eura

Kosa kratka, brada od tri dana, obučen kao za džoging. Bez problema ga možemo zamisliti u smokingu. Ivan, koga samo mi tako zovemo, sebe smatra biznismenom. Ima 3 pasoša. Od toga dva lažna. Ranije je imao i jugoslovenski diplomatski.

„Šta hoćete da znate?“, pita dubokim glasom.

„Šta se dešava sa plenom?“

„Nema puno kupaca koji sebi mogu da dopuste ukradene dijamante, mozda dvanaestak, većina je iz Belgije, Izraela, SAD i arapskih zemalja.“ Ukradene dijamante on zove „vrela krtola“, jer moraju da ih se oslobode u najkraćem mogućem roku.

Prije par nedjelja se na briselskom aerodromu desila spektakularna pljačka u kojoj su lopovi, preobučeni u policajce, iz prtljažnika jednog teretnog aviona ukrali dijamante vrijedne gotovo 40 miliona eura.

Početkom maja je uhapšeno više od 30 osumnjičenih, uglavnom u Francuskoj i Švajcarskoj. Pink Panteri sa ovom ackijom nemaju ništa, kaže Ivan, „ali roba završava kod istih kupaca, kao i naša.“

O lopovima koji po njegovom naređenju pljačkaju po cijelom svijetu, Ivan zna malo - to završavaju posrednici, „i ne zanima me pretjerano. Bitno je da isporučuju.“

Sa kupcima dragog kamenja se komunicira preko interneta, najčešće u čatovanju preko Skajpa. Postoje utvrđeni kodovi i šifre: ako se kradu dijamanti za arapske klijente, onda se priča o „plavušama“, jer Arapi, navodno, obožavaju plavuše.

U branši je povjerenje od prevashodnog značaja, pa se ljuti zbog pozornosti koju ime Pink Panter u izaziva. „Danas svaki provincijski policajac hoće da se hvali kako je uhapsio jednog od vođa Pantera“.

Ivan ne vjeruje da bi on ili neko od ostalih ljudi iz pozadine trebalo da se bilo čega plaši. On pere svoje pare kroz bankarske poslove. Ivanove veze ne sežu samo do podzemlja. Ponekad bi želio da izađe iz ilegalnog biznisa. „Ali onda dođu narudžbine za posebno vrele krompire. To prosto ne mogu da propustim.“

Na kraju se oprašta kratkim nakolonom, bez pozdrava. Još danas će ponovo napustiti Crnu Goru. Otvara vrata auta i ide ka ulici. Koju sekundu kasnije je nestao.