Posljednji put kada je Australija bila u recesiji, Sovjetski Savez je još postojao, a internet nije. Snage na čelu sa SAD su bile upravo oslobodile Kuvajt, a skoro polovina sadašnjih stanovnika svijeta nije bila rođena.
Za razliku od većeg dijela regiona, Australiji nije naškodio azijski slom 1997. Za razliku od većine razvijenog svijeta, ona se oslobodila globalne finansijske krize, piše britanski časopis „Ekonomist“ u seriji tekstova o uspješnosti australijskog modela. Nijedna druga bogata država nije uspjela da ostvari stabilan rast tako dugo i, makar po tom mjerilu, Australija se može pohvaliti najuspješnijom ekonomijom u svijetu.
Rastući prihod, nizak javni dug, pristupačna država blagostanja, podrška masovnom useljavanju i široki konsenzus oko politika koje podupiru te stvari - sažeo je „Ekonomist“ prednosti su Australije u odnosu na većinu bogatih država.
Možda zato što je daleko od svih, ili što ima samo 25 miliona stanovnika, ova država privlači relativno malo pažnje. Međutim, njena ekonomija ostvaruje rast 27 godina bez recesije - što je rekord za jednu razvijenu državu. Njen kumulativni rast tokom tog perioda je skoro tri puta veći nego njemački, a nacionalni dohodak Australije je prosječno rastao četiri puta brže nego američki.
Bogata nalazišta rude gvožđa i prirodnog gasa te relativna blizina snažnog kineskog tržišta čine dobitnu kombinaciju.
Dok su u mnogim bogatim zemljama zarade decenijama stagnirale, u Australiji su snažno rasle, iako nešto manje posljednjih godina. Problem koji širom svijeta muči kreatore politike i birače, poput evropskog populizma i izbora Donalda Trampa, u Australiji jedva da postoji.
Dok države širom svijeta pokušavaju da suzbiju imigraciju, Australija prima čak 190 hiljada pridošlica godišnje, gotovo tri puta više, ako se uzme u obzir broj stanovnika, nego što godišnje primi SAD.
Gotovo trećina njenih stanovnika rođena je u nekoj drugoj zemlji, što je daleko više nego u ostalim bogatim državama.
Obje glavne stranke u Australiji smatraju da je prijem velikog broja kvalifikovanih migranata od ključnog značaja za zdravlje ekonomije.
„Ekonomist“ piše da je tolerantnost prema došljacima možda odraz još jedne značajne karakteristike australijskog društva - uspješnosti njene socijalne države. Javni dug iznosi samo 41 odsto BDP-a i jedan je od najnižih među razvijenim zemljama.
Ugledni nedjeljnik ističe da to nije samo rezultat zavidnog rasta nego i vješte politike. Australija je prije 30 godina sprovela reformu penzionog sistema i od tada su radnici obavezni da za penziju štede ulaganjem u privatne investicione fondove.
Australijski zdravstveni sistem je hibrid privatnog i javnog. Država pruža osnovnu zaštitu za sve, plaćajući klinikama i bolnicama naknadu za svaki obavljeni zahvat, a oni koji žele više od osnovne zaštite to dodatno plaćaju. Država podstiče građane da uplaćuju u privatno zdravstveno osiguranje koje garantuje manje cijene nego što bi im se to inače naplatilo u bolnicama.
Što se tiče penzija svi su zbrinuti, ali država snosi relativno mali dio troškova, što je daleki san za većinu bogatih država.
Kao mane ovih dostignuća se navodi to što privatni investicioni fondovi preko kojih su građani obavezni da štede za penziju, naplaćuju prevelike naknade, zbog čega su penzioneri siromašniji nego što bi trebalo. Iako objeručke prima imigrante koji dolaze normalnim kanalima, Australija je „nepotrebno surova“ prema onima koji pokušavaju da dođu brodom bez odgovarajuće dokumentacije, i šalje ih na udaljena ostrva u Pacifiku gdje se čak i legitimne izbjeglice ostavljaju da trunu godinama, piše list.
U prilog tome da nije sve savršeno navodi se i uobičajena zabrinutost da se ekonomija Australije previše oslanja na Kinu, koja je najveći kupac australijskih minerala, najveći izvor turista i stranih studenata, čak i najveći potrošač australijskog vina. Narod se boji da će se, ako kineska ekonomija posustane, sa njom urušiti i australijska. Druga bojazan, ne baš u skladu sa prvom, je da bi Kina mogla iskoristiti ekonomsku moć za ucjenjivanje Australije da oslabi savez sa Amerikom.
Australijski političari strahuju da će morati da biraju između Amerike i Kine, ali kineski ekonomski uticaj još nije počeo da ljulja veze sa Amerikom, piše list.
„Političari, makar javno, tvrde da nema tenzija između snažnih ekonomskih veza sa Kinom i bliskog diplomatskog i vojnog saveza sa Amerikom. Privatno priznaju da kineska vlada želi da Australija bude savitljivija i voljna je da iskoristi svoj ekonomski uticaj da je potčini“.
Uprkos tome što Australijanci imaju manje povjerenja u Trampa nego u Sija Đinpinga, ideja da će početi da se okreću Kini zvuči malo vjerovatno. „Ekonomist“ podsjeća da su se Australijanci borili s Amerikancima u sedam ratova; država redovno razmjenjuje obavještajne podatke sa Amerikom i kupuje američko oružje; dvije države imaju sporazume o svemu i svačemu, od kolektivne bezbjednosti do penzija za iseljenike. Ukratko, njihove institucionalne veze su toliko snažne da će ih biti teško poremetiti.
Britanski list navodi da je i tako uspješna država propustila da sprovede dvije reforme. Prva se odnosi na prava Aboridžina, čiji je socijalni status daleko ispod onoga koji uživaju ostali državljani. Ono što još više zabrinjava je globalno zagrijavanje, koje klimu na kontinentu čini još surovijom.
Kiše je sve manje u mnogim poljoprivrednim regionima, a tokom protekle dvije godine, neobično topla voda je uništila trećinu korala na Velikom koralnom grebenu, jednom od najvećih prirodnih bogatstava države.
„Ekonomist“ piše da su i vladajuća liberalno-nacionalna koalicija (desni centar) i glavna opoziciona, ljevičarska Laburistička stranka, posvećene smanjenju emisije gasova koji izazivaju efekat staklene bašte.
Međutim, u praksi su klimatske promjene predmet beskrajne političke borbe u kojoj svaka vlada koja pokušava da uvede značajnije smanjenje bude stavljena na stub srama, izgubi sljedeće izbore ili je zbace pobunjenici među sopstvenim poslanicima.
Premijer rijetko opstane do kraja mandata
Neuspjeh da se osmisli koherentna klimatska politika neki vide kao simptom dubljeg političkog oboljenja, piše britanski list. Dodaje da je Australija nekad imala dugotrajne vlade, te da su između 1983. i 2007. samo tri premijera bila na funkciji. Od tada je taj posao obavljalo njih šest. Mandat traje samo tri godine, ali je posljednji put premijer izdržao čitav period 2004-2007. Za smjene obično nisu odgovorni birači, nego poslanici, koji se oslobađaju svojh lidera u nadi da će novo lice osnažiti rejting stranke kod birača.
Promjene premijera su toliko česte da je muzej voštanih figura Madam Tiso zvanično odustao od pravljenja figura aktuelnog šefa vlade zato što on obavezno napusti funkciju prije nego što rad bude gotov.
„Ekonomist“ piše da konstantne promjene otežavaju dosljedno kreiranje politike. „Za one koji ekonomski učinak Australije bez premca vide, makar djelimično, kao rezultat dalekovidih odluka od prije 30 godina, aktuelna nepredvidiva politika izgleda kao vjesnik pada“, ističe se u analizi.
„Ekonomist“ navodi i da svi građani sa pravom glasa moraju izaći na izbore, i da političari ne moraju da se bore za pristalice povlađivanjem njihovim predrasudama, nego se umjesto toga usredsređuju na pridobijanje kolebljivih birača. Osim toga, sistem preferencijalnog glasanja, po kojem Australijanci rangiraju kandidate po izboru umjesto da izaberu samo jednog, takođe ima pozitivan uticaj.
Ironija je u tome što, uprkos očiglednim povoljnostima ovakvog sistema, Australijanci su sve nezadovoljniji njime i sve više izražavaju sumnju u efikasnost vlade. To nije koštalo mjesta dvije glavne stranke, zahvaljujući izbornom sistemu, ali je njihov broj glasova opao za 20 odsto od 1980-ih.
„Ekonomist“ dodaje da su i političari, svjesni nezadovoljstva birača, sve nervozniji. Neki u Liberalnoj stranci su počeli da pozivaju na smanjenje imigracije, podrivajući višedecenijski konsenzus. Ambiciozne reforme su rijetke i stoga, ostatak svijeta bi mogao da nauči puno od Australije, a Australijancima bi mogao koristiti pravac koji će donijeti osvježenje, zaključuje list.
Galerija
Bonus video:
