Human Musavi je rođen u iranskom zatvoru, kao dijete političkih zatvorenika. Do njegove druge godine, pogubljena su mu oba roditelja. Kada je napunio 23, nakon višegodišnjeg nadzora, ponovo se našao iza rešetaka - kao politički zatvorenik. Ovaj 26-godišnjak je nedavno pobjegao iz Irana i podijelio svoje iskustvo sa novinarom Radija Farda, iranskog ogranka Radija Slobodna Evropa.
Jedan mladi zatvorenik je stajao sa povezom preko očiju, okrenut prema zidu u zatvoru Evin u Teheranu. To je bilo u aprilu 2010, skoro godinu nakon što je sporna pobjeda Mahmuda Ahmadinedžada izazvala masovne ulične proteste i na hiljade hapšenja.
„Kako se zoveš?“
„Human Musavi.“
Osjetio je snažan udarac u potiljak. Čovjek koji je stajao nad njim je otvorio aktovku i izvadio hrpu papira. „Potpiši,“ rekao je. Ponovo je udario zatvorenika, ovoga puta u lice.
„Tortura je trajala 18 sati,“ priča Musavi.
„Isljednik mi je sve vrijeme prijetio i insistirao da potpišem sve – dokumenta u kojima se navodi sa kim sam bio u kontaktu, na kojim demonstracijama sam učestvovao, koje izvještaje i snimke sam pripremio i kome sam ih slao“.
Musavi, koji je uhapšen zbog učešća na protestima Zeleni pokret, je sve vrijeme plakao. „Bio sam pod ogromnim pritiskom“, rekao je. Ispitivanje je konačno završeno i stražari su ga vratili u ozloglašeno krilo zatvora 209, gdje je u samici proveo narednih sedam mjeseci.
Olakšanje zbog okončanja ispitivanja bilo je kratkog daha. Za nekoliko minuta, dva muškarca su ušla u Musavijevu ćeliju, lisicama mu pričvrstila ruke za radijator na zidu tako visoko da nije mogao da sjedi.
„Bio sam toliko slab. Stražar bi otvorio vrata, stavio nešto hrane na pod, ali nisam mogao ni mišić da pomjerim a kamoli da dohvatim hranu“, ispričao je.
Neko vrijeme je bio bez svijesti, a kada se povratio, uspaničio se zato što su mu ruke bile crne i ljubičaste a ramena nije mogao da pomjeri.
„Bio sam toliko slab. Stražar bi otvorio vrata, stavio nešto hrane na pod, ali nisam mogao ni mišić da pomjerim a kamoli da dohvatim hranu“
Ispitivanje nije prekidano od dana kada su pripadnici službe bezbjednosti upali u njegov stan u Teheranu 1. aprila, predstavljajući se kao majstori. Udarali su ga u stomak, vezali mu ruke iza leđa i preturli svaki santimetar njegovog stana, čak i meso u frižideru, prije nego što su odnijeli kompjuter, fotoaparat i mobilni telefon, u potrazi za dokazima o Musavijevom učešću u postizbornim protestima. Međutim, on nije bio meta vlasti samo zbog uloge u Zelenom pokretu. Tome je doprinijela i porodična istorija. Na to ga je isljednik podsjećao svakog dana. „Pogubićemo te“, govorio je glasom od kojeg je Musavi drhtao. „Isto kao tvoje roditelje“.
Istorija se ponavlja
Human Musavi je rođen u zatvoru, na noć Jalda, 1986.
Mjesec ranije, njegov otac je uhapšen na osnovu optužbi za saradnju sa Narodnom mudžahedinskom organizacijom Irana (MKO), koja je učestvovala u seriji antirežimskih napada 1970-ih i 1980-ih godina, i borila se zajedno sa snagama Sadama Huseina u iransko-iračkom ratu 1980-88.
Musavijev otac je pogubljen kao politički zatvorenik, Foto: rferl.org
Musavijev otac, koji je radio u proizvodnji tekstila u gradu Širaz, prodavao je marame pripadnicama MKO-a. On i jedan njegov rođak su odvedeni u tamošnji zatvor Adelabad i pogubljeni za nekoliko nedjelja. Do tada su uhapšene i Musavijeva majka i tetka. On je rođen u Adelabadu i prve dvije godine života je proveo u zatvoru.
„Tetka mi je govorila da sam za to vrijeme stalno bio bolešljiv i da sam plakao“, kazao je Musavi. Pošto je njegovoj majci bilo prestalo mlijeko, neke zatvorenice su svoje obroke davale ženama koje su mogle da doje djecu.
„Tamo me je hranilo pet-šest žena, kako bih preživio“.
Musavijava majka je pogubljena 1988. tokom pet mjeseci masovnih likvidacija političkih zatvorenika.
„Moja majka je bila veoma jednostavna žena. Nije znala čak ni koji su ideali organizacije poput MKO“, kazao je u razgovoru za Radio Farda. Jedini razlog zbog kojeg je pogubljena je taj što nije popustila ni na jednom ispitivanju i što je do kraja ostala odana svom suprugu.
Sjenka roditelja je stalno pratila Musavija. Nakon 20 godina, dok se borio za goli život u Evinu, počeo je da vjeruje da će i on završiti na isti način.
„Mislio sam da me svakog trenutka mogu odvesti na vješanje. Davno sam shvatio da nevini ljudi mogu biti odvedeni i pogubljeni“.
Čini što ti je volja, samo se kloni politike
Pošto je izašao iz zatvora, Musavija je odgajala tetka. Starijeg brata i sestru su odveli drugi rođaci i živjeli su daleko, u Mašaru i Teheranu. Njegovo odrastanje je bilo teško, obilježeno siromaštvom i nebrigom. Godinama je sanjao da mu neko organizuje proslavu rođendana i kupi mu poklon. „Ali, to se nikad nije desilo“.
Musavi je imao 12 godina kada je dobio prvi poziv od ministarstva za obavještajna pitanja. Nije bio učinio ništa pogrešno da bi privukao pažnju bezbjednosnih službi. Prema njegovim riječima, prosto je došao u godine kada su vlasti našle za shodno da ga podsjete na porodičnu istoriju i upozore da pazi šta radi.
„Ispitivali su me i saopštili nove podatke o mojoj porodici“, prisjetio se Musavi. „Kada sam pošao u srednju školu, ispitivanja su učestala i uvijek su mi govorili sd se ne upuštam u politiku. 'Izlazi s djevojkama, pij, drogiraj se – čini što ti je volja, ali nemoj se baviti politikom. Ako pokažeš i najmanju političku sklonost, uhapsićemo te'“.
Musavijava majka je pogubljena 1988. tokom pet mjeseci masovnih likvidacija političkih zatvorenika
„Nismo tražili mnogo“
Prijavljene su brojne nepravilnosti na glasanju 2009, kada je Mahmud Ahmadinedžad zvanično osvojio 62 odsto glasova, a njegov reformistički rival Mir-Hosein Musavi 34 procenta. Stotine hiljada birača je izašlo na ulice Irana da podrži Musavija i drugog kandidata, Mehdija Karubija.
Human Musavi (nije u rodbinskoj vezi sa predsjedničkim kandidatom) bio je među demonstrantima, slikajući i snimajući demonstracije u Iranu. Kada je vlada odgovorila nasiljem, desetine demonstranata su pobijene a hiljade, poput Musavija, uhapšene narednih nedjelja i mjeseci.
Musavi sada kaže da njegov aktivizam nije imao ništa sa ozlojeđenošću koju i danas osjeća zbog svojih roditelja.
Ističe da mu je cilj bio čisto racionalan. „Nismo tražili puno“, kaže za sebe i ostale demonstrante. „Htjeli smo samo da nam neko da odgovor šta se desilo sa našim glasovima?“
Bez milosti
Kada je, konačno, izveden na sud u martu 2011, sve je bilo gotovo za 20 minuta. Sudija je prilikom izricanja kazne rekao da je Musavi sin antirevolucionara i proglasio ga krivim za djelovanje protiv nacionalne bezbjednosti učešćem na zabranjenim okupljanjima i stupanjem u kontakt sa opozicionim satelitskim kanalima. Presuda je glasila: tri godine zatvora, zabrana pohađanja svih državnih univerziteta, novčane kazne i 74 udarca bičem.
'Izlazi s djevojkama, pij, drogiraj se – čini što ti je volja, ali nemoj se baviti politikom. Ako pokažeš i najmanju političku sklonost, uhapsićemo te
Musavi se prisjeća da vojnik koji je bio zadužen za bičevanje nije znao kako to treba da radi.
„Bič se sastojao od tri isprepletana kožna gajtana, sa čvorom na kraju, kako bi vrh bio težak i bolan.
Vojnik me je šibao po grudima, koje su pomodrele i natekle. Davao sam sve od sebe da ne bih jaukao i molio za milost, ali sam pitao 'Zašto me udaraš po grudima? Trebalo bi da me bičuješ po leđima.'
Opisao je da su neki zatvorenici bičevani tako krvnički da im se skidala koža i krv šikljala iz rana.
Bijeg i neizvjesnost
U avgustu 2012, Human Musavi je oslobođen nakon dvije i po godine zatvora. Međutim, i na slobodi su ga progonile misli o zatvorenicima koji su ostali u Evinu. Posjećivao je njihovu rodbinu i pošao da vidi grobove aktivista koji su izgubili život u protestima Zelenog pokreta, uključujući Nedu Agu-Soltan, studentkinju čije je ubistvo postalo simbol brutalnog obračuna vlasti sa demonstrantima.
Djetinjstvo u nemaštini, Foto: rferl.org
Međutim, čak i te male aktivnosti su privlačile pažnju snaga bezbjednosti. Musavija je isljednik pozvao da ga upozori. Podsjetio ga je na vrijeme koje je proveo u samici i obećao mu da neće izbjeći vješanje ako još jednom završi u zatvoru.
Pošto mu nije ostala nijedna druga opcija, Musavi je napustio zemlju. (Zbog njegove zaštite, nije navedena lokacija.) Ne zna šta budućnost donosi, ali se nada da je konačno pobjegao od sudbine djeteta koje je u zatvoru rođeno i ostalo siroče, i koje se nikad nije moglo izvući iz kandži iranskog režima.
Druženje u krilu 350
Nakon nekoliko mjeseci u samici, ovog mladog Iranca više nije bilo strah od prijetnji pogubljenjem. Naprotiv.
„Satima sam plakao i molio se da dođu i pogube me, samo da se završi ova situacija“. Sedam mjeseci kasnije, prebačen je iz samice u krilo 350, rezervisan za političke zatvorenike. Uslovi su i dalje bili jadni, ali je bio srećan što ima društvo – naročito bivše demonstrante. U krilu 350 su bili smješteni neki od najpoznatijih iranskih političkih zatvorenika, uključujući Hodu Sabera, poznatog novinara i aktivistu.
U junu 2011, 52-godišnji Saber je počeo štrajk glađu u znak protesta protiv smrti jednog aktiviste. Zdravstveno stanje mu se brzo pogoršalo i umro je osam dana kasnije od infarkta. Svjedoci u Evinu su se žalili da je uprava zatvora ignorisala Sabera satima, pošto je osjetio bolove u grudima, čak i kada je molio za pomoć.
Bonus video:
