Kada nesreća zadesi neko selo, u pojedinim zemljama postoji sklonost da se za nju okrivi vještica koja je bacila čini. U Gani, prostodušne ili ekscentrične žene mogu takođe biti optužene za bacanje vradžbina - i one su primorane da svoje posljednje dane života provedu zajedno u kampovima za vještice.
Zarđali motor ubrzava kroz veliku suvu savanu na siromašnom sjeveru Gane, ostavljajući za sobom oblak crvenkaste prašine. Stigavši u jedno selo, mladi motociklista pomaže svojoj ostarjeloj majci da se spusti sa motora i počne svoj novi život u egzilu.
Slabašna 82-godišnja Samata Abdulai stigla je u selo Kukuo, jedan od šest kampova za vještice u Gani, gdje žene optužene za bacanje vradžbina traže utočište od maltretiranja ili linčovanja, navodi se u članku BBC-a.
Pomenuti kampovi su nastali prije više od 100 godina, kada su seoske starješine odlučile da formiraju izolovane bezbjedne zone samo za žene. Njima upravljaju „tindanas“, lideri koji mogu da optužene žene oslobode krivice tako što je njihova zajednica na taj način zaštićena od vradžbina, a pomenute žene bivaju bezbjedne od napada nasilnika.
Njima i danas upravljaju starješine, a i do 1.000 žena smješteno je u spartanskim sojenicama u kojima nema struje ili tekuće vode, a čiji krovovi prokišnjavaju.
Prema rezultatima studije o kampovma za vještice koje je ove sedmice objavio EkšnEjd, više od 70 odsto mještanki kampa u Kukuou su optužene i izgnane nakon što su preminuli njihovi muževi
Preživljavaju tako što sakupljaju drva za ogrev, prodaju kesice kikirikija ili rade na obližnjim farmama.
Samata je živjela u selu Buli, koje je bilo udaljeno nekih 40 km od kampa. Tamo je provodila jeseni čuvajući unuke - blizance, dok je njena kćerka radila u poljima.
Satana je dugo radila kao prodavačica polovne odjeće i bila je zadovoljna svojim životom. A onda je jednog dana jedan od njene braće došao da je upozori da su mještani počeli da je optužuju za smrt bratanične, mlade djevojke na koju je Samata navodno bacila čini.
"Bila sam zbunjena i puna straha jer sam znala da sam nevina", rekla je Samata.
"Ali sam znala i da kad vas jednom prozovu vješticom, vaš život je u opasnosti pa sam bez odlaganja spakovala svoje stvari i prosto pobjegla iz sela".
Smatralo se da su ovakvi kampovi karakteristični samo za sjever Gane. Međutim, Gana sa drugim afričkim državama dijeli endemsko uvjerenje u vještičarenje, dok se crna magija krivi za razne bolesti, suše, požare i druge prirodne katastrofe. Osumnjičene vještice su gotovo uvijek starije žene.
Prema rezultatima studije o kampovma za vještice koje je ove sedmice objavio EkšnEjd, više od 70 odsto mještanki kampa u Kukuou su optužene i izgnane nakon što su preminuli njihovi muževi – što sugeriše da su optužbe za vještičarenje samo sredstvo njihovih porodica da se domognu imovine udovica.
Ganska vlada pomenute kampove smatra mrljom za svoju reputaciju jedne od najnaprednijih demokratskih i ekonomski produktivnih zemalja u Africi
"Starije žene postaju meta, jer one više ne koriste društvu".
I žene koje se ne povinuju očekivanjima društva takođe postaju žrtve optužbi za vještičarenje, ističe Lamnatu Adam iz grupe za prava žena Sangtaba.
"Od žena se očekuje da budu pokorne, pa kada počnete naglas da iskazujete svoje stavove ili ste čak uspješni u tome, ljudi pretpostavljaju da ste sigurno opsjednuti đavolom."
Jedna od mlađih Samatinih sestara, 52-godišnja Safia takođe živi u Kukuou. Došla je u kamp kako bi se pridružila majci i baki, koje su iz istih razloga protjerane iz zajednice.
"One nisu vještice", naglašava Safia.
"To je samo mržnja, ljubomora i način na koji mogu da vas se otarase".
Poput većine žena u ovim kampovima, Samata i Safia vjeruju u postojanje vještica ali smatraju da je veliki broj žena u Kukuou nepravedno optužen.
I ekscentrično ponašanje se može protumačiti kao dokaz da je nečiji duh u posjedu đavola.
"U tradicionalnim zajednicama ne postoji istinsko shvatanje depresije ili demencije", rekao je doktor Akvesi Osei, jedan od istaknutih psihijatara u Gani, koji tvrdi da većina žena u tim kampovima ima neku vrstu mentalnog oboljenja.
Ganska vlada pomenute kampove smatra mrljom za svoju reputaciju jedne od najnaprednijih demokratskih i ekonomski produktivnih zemalja u Africi, a prošle godine je saopštila kako planira da ih ubrzo rasformira, vjerovatno još ove godine.
Međutim, slanje ovih žena natrag u svoja sela bila bi velika greška.
"Moramo dugo da radimo sa njihovim zajednicama, kako bi ove žene mogle da se vrate a da ne budu linčovane ili podložne novim optužbama, na primjer ukoliko krava preskoči ogradu i sruši nešto“, objašnjava Advoa Kvateng-Kluvitse, direktorka EkšnEjda za Ganu.
"Moraćemo da razuvjerimo ljude i za to će nam trebati puno vremena - od 10 do 20 godina“, kaže Kvateng-Kluvitse.
"Kada ste optuženi za vještičarenje, tada izgubite dostojanstvo“, ističe Samata.
Najviše žali zbog toga što više nikada neće vidjeti svoju unučad. „Brinem se ko će brinuti o blizancima“, rekla je tiho.
"Ja sam bila ta koja ih je kupala i slala na spavanje. Ko će sad to da radi?“
Kokoška presuđuje da li je žena opsjednuta
U Kukuou, Samata mora da se podvrgne ritualu za koji je cijela zajednica ubijeđena da određuje je li ona zaista kriva ili nije. Samata mora da kupi kokošku jarkih boja koju će ponuditi lokalnom svešteniku.
Stari sveštenik se spušta na zemlju i izgovara čarobne riječi prije nego što prereže grkljan kokoški. Samata zabrinuto posmatra kokošku, koja maše krilima u agoniji, čekajući da vidi kako će ona pasti. BBC ističe da je kokoška pala na leđa, što je znak da je Samata nevina.
Okupljeni se raduju, a Samata prska sebe i one koji su prisustvovali ovoj ceremoniji svetom vodicom. Osjeća se kao da je oslobođena optužbi. Da su je proglasili krivom, Samata bi bila primorana da prođe kroz jedan mnogo gori ritual oslobađanja krivice – da popije mješavinu kokošije krvi, kosti lobanje majmuna i blata.
Da bi se egzorcizam smatrao uspješno odrađenim, žena mora da popije tu mješavinu a da ne oboli u narednih sedam dana. Ukoliko oboli, rital se ponavlja. To, međutim, ne znači da se Samata može vratiti u svoj zavičaj.
Čak iako je utvrđeno da je nevina, uvjerenja koja su je osudila na život u egzilu su toliko duboko ukorijenjena da ova starica nikada neće moći da se slobodno vrati u Buli.
Bonus video:
