Sirijska vojska i dalje vodi ofanzivu i nastavlja da napada uporišta pobunjenika umjesto da povlači vojnike, tenkove i teško oružje iz gradova kao što je predviđeno Ananovim planom.
Sirijske snage su jutros ponovno otvorile vatru preko granice na izbjeglički logor gdje su smještene sirijske izbjeglice na jugoistoku Turske.
Turska je zatražila hitno održavanje sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a kako bi se odmah poduzele potrebne mjere za zaštitu sirijskog naroda budući da Asad još nije povukao vojnike i naoružanje iz gradova.
Mi se zalažemo za hitno održavanje sjednice SB UN koje bi usvojilo rezoluciju s nužnim mjerama za zaštitu sirijskih građana, navodi se u saopštenju turskog ministarstva vanjskih poslova.
Prema Ananovom mirovnom planu sukobi prestaju sjutra (12. april)
To je lijep plan: sirijska vojska i pobunjenici obustavljaju borbe, novinari i humanitarne organizacije mogu nesmetano da djeluju, svi nasumično zatvoreni se puštaju na slobodu, opozicija se uključuje u politički proces, a protivnici režima mogu da demonstriraju.
Ovih šest tačaka mirovnog plana posebnog izaslanika Kofi Anana je trebalo da budu sprovedene ove nedjelje. Sukobljenim stranama je ostavljeno da do četvrtka (12.4.) ujutro obustave paljbu. Ali umjesto da započne sa povlačenjem jedinica, režim nastavlja sa napadima na uporišta pobunjenika u Homsu i ostalim pobunjenim gradovima. Borbu nastavljaju i pobunjenici.
Politika sile
Predsjednik Bašar al Asad je time ostao vjeran samom sebi. Od početka protesta prije godinu dana, na spoljnji i unutrašnji pritisak njegova vlada je tek ponekad reagovala sa prividom reformi, uopšte ne sumnjajući da je njegova strategija ispravna: uništiti opoziciju svom silom koja je na raspolaganju. Prema navodima Ujedinjenih nacija, do sada je tako poginulo više od 9000 ljudi.
Sirijska elita još uvijek vjeruje da može pobijediti u ovom sukobu. Za to ima dobrih razloga: loše naoružana Slobodna armija Sirije - koja je više labavi savez naoružanih grupa nego vojna sila - nema nikakvih šansi protiv sirijske vojne mašinerije koja je uglavnom vjerna režimu.
I među stanovništvom Asad ima još mnogo pristalica, ne samo među manjinama (hrišćana i Alaviti) nego i među sunitskom većinom. Povrh toga, Asad se mogao pouzdati u podršku Kine i Rusije koje će spriječiti svaku osudu Sirije u Savjetu bezbjednosti UN-a.
Rusija i Kina moraju da promijene stav
Na ovaj način Asad gura u nevolje i svoje posljednje saveznike u Svjetskoj organizaciji, jer i Rusija i Kina podržavaju Ananov mirovni plan jer on predviđa da i protivnici Asadovog režima obustave borbu i ne isključuje mogućnost opstanka Asadovog režima. Vlade ove dvije države su već upozorile Siriju da se drži tog sporazuma. Ako Asad ni ovog puta ne popusti, to neće proći i ostati propraćeno samo mlakim upozorenjima.
Tu leži ključ za povratak mira u Siriju: jer i Moskva i Peking konačno moraju doći do zaključka da se Asadov režim više ne može spasiti i da je u pitanju opstanak sirijske piramide moći. Do sada su prije svega vojnici nižih činova bježali na stranu pobunjenika i bio je tek izuzetak od pravila kada je na protivničku stranu ovog marta prešao i Abdo Hosam al-Din, zamjenik ministra za naftu Sirije.
Povećati pritisak
Ali promjena stava Rusije i Kine bi bila poruka i eliti Sirije da ovaj režim više nema budućnost. Osim toga, proširenjem sankcija se sve više tope resursi sirijske vlade - a time i lojalnost onih koji žive o državnom trošku.
To se naročito odnosi na sirijsku vojsku koja i onako većinu svog oružja dobija iz Rusije. Ekonomske sankcije koje su uvele Arapska liga i Zapad već sad teško pogađaju Siriju: osjeća se nestašica energenata i hrane, raste nezaposlenost.
Kako bi se vratio mir u Siriju, mora se pojačati međunarodni pritisak na tu zemlju. Obzirom na ubijanje koje traje svaki dan, taj proces izgleda neizdrživo sporo. Ali nema prečica na tom putu, iako vlade Saudijske Arabije i drugih arapskih zemalja vjeruju da se to može ubrzati isporukom oružja pobunjenicima. Odnosi snaga se time neće promijeniti, a stanovništvo neće živjeti sigurnije - upravo suprotno od toga.
Još većom militarizacijom Sirije povećava se opasnost dugog i krvavog građanskog rata u kojem će biti sukobljene vjerske grupe i u koji će se umiješati svaka strana sila koja bi spolja htjela da sprovede promjenu režima. Zbog toga Zapad dobro čini kad izbjegava vojnu intervenciju poput one u Libiji i dalje polaže nadu u uključivanje Kine - i prije svega Rusije u rješenje problema u Siriji.
Galerija
Bonus video:
