Ovaj podvig Norvežanin je izveo prestigavši u nevjerovatnoj trci britanskog kolegu Roberta Falkona Skota.
Samo par godina uoči izbijanja Prvog svjetskog rata i u atmosferi rastućih nacionalističkih težnji, Amundsen uspijeva 14. decembra 1911. da zajedno sa četvoricom kolega iz svoje ekipe zabode norvešku zastavu na najjužnijoj tački planete.
Njegova pobjeda nad britanskim pomorskim oficirom doživljava se kao pobjeda pragmatičnog i lukavog Skandinavca nad hrabrim ali pomalo ograničenim britanskim džentlmenom. Svaki od njih je sanjao da osvoji "svoj pol": Norvežanin je priželjkivao Sjeverni pol, dok su oči Britanca bile uprte ka Južnom.
Roald Amundsen
"Ne poznajem čovjeka koji se našao na tako dijametralno suprotnom mjestu od onoga koji je sanjao, kao što sam bio ja u tom trenutku", napisao je kasnije Amundsen opisujući svoju ekspediciju.
Sticaj okolnosti ga je ustvari odveo na Južni pol. Usred priprema i organizovanja ekspedicije na Sjeverni pol, saznaje da se Amerikanci Frederik Kuk i Robert Piri već hvale da su osvojili taj pol. Iako su njihove priče pune kontroverzi, Amundsenu je to dovoljno da odustane od putovanja.
U avgustu 1910. on na brodu Fran kreće u tajnosti ka Južnom polu, znajući da se za istu ekspediciju sprema i njegov britanski kolega Robert Skot. Tek u oktobru mu šalje telegram: "Informisao bih vas da je Fram krenuo ka Antarktiku. Amundsen". I tako je počela trka...
Obije ekspedicije stižu na antarktički kontinent u januaru. Prvi mjeseci su posvećeni testiranju i istraživanju. Nakon zime, potpunog mraka i ledenih temperatura, Amundsen, čiji se logor nalazi bliže polu, kreće u osvajanje.
Jedna od prednosti norveškog istraživača bilo je i dobro poznavanje života Eskima i iskustva koja je stekao upoznajući njihov život tokom ekspedicije na Sjeverni pol 1903. godine kada je namjeravao da prođe Sjeverozapadnim prolazom između Atlantika i Tihog okeana.
To putovanje je trajalo dvije godine, a Amundsen i njegova ekipa su proučavali tehniku preživljavanja u polarnim oblastima studirajući domorodce i njihov način ishrane, putovanja po ledu i snijegu kao i odjeću koju su nosili.
I dok su Norvežani metodično olakšavali prtljag na sankama kako bi im psi bili što izdržljiviji, a imali su i veće iskustvo u održavanju skija, Britanci su na Južni pol stigli sa suviše "teškom artiljerijom". Osim pasa, imali su i motorizovane sanke, ali su se one vrlo brzo pokvarile, zatim male ponije, koji, potpuno neadaptirani na klimu, takođe, nijesu dugo izdržali.
Skotova ekspedicija sporo nareduje, a u nedostatku adekvatne vuče, sami članovi ekipe su primorani da vuku tešku opremu i namirnice u krajnje lošim vremenskim uslovima.
Nadomak cilja, 16. januara 1912, Britance dočekuje neprijatno iznenađenje - u snijegu otkrivaju tragove saonica i shvataju da ih je Amundsen pretekao. Dan kasnije, odnosno mjesec dana nakon suparničke ekipe, otkrivaju šator na kojem se vijori norveška zastava.
"Bože, kako je grozno ovo mjesto!", napisao je Britanac u svojim memoarima.
Na povratku izmorenog Skota dočekuju još gore vremenske prilike sa temperaturama koje idu i do minus 42 stepena. Polako gubi jednog po jednog člana ekipe, da bi na kraju sa trojicom preostalih ljudi ostao zarobljen u šatoru okružen jakim vjetrom i sniježnim nanosima. Svoje posljednje bilješke u dnevnik zapisao je 29. marta.
Današja baza na Južom polu nosi ime Amundsen Skot
Amundsen je tri sedmice ranije objavio svijetu svoj uspjeh, a za Norvežane koji su tek koju godinu ranije stekli nezavisnost od Švedske, on postaje nacionaloni heroj.
Amundsen je poginuo 1928. tokom akcije spašavanja italijanskog istraživača Umberta Nobila, koji je krenuo u istraživanje Sjevernog pola - Arktika.
Plan osvajanja Južnog pola koji je nacrtao Amundsen
Bonus video:
