ODBRANA BEZ AMERIKE?

Da li će Evropa imati svoju atomsku bombu?

Trampova prijetnja da će povući vojnike iz Njemačke uspaničila je politički Berlin. Jer SAD se smatraju garantom bezbjednosti, posebno jer kontrolišu nuklearno oružje. Njemačka bi mogla da se okrene Francuskoj po tom pitanju

17020 pregleda 5 komentar(a)
Ilustracija, Foto: AP
Ilustracija, Foto: AP

Šok još nije svaren. Prije nekoliko dana je američki predsjednik Donald Tramp najavio da će povući 9.500 vojnika iz Njemačke, što predstavlja trećinu američkih trupa ovdje, te je ovo postala glavna preokupacija u političkom Berlinu.

Boje se i lokalni političari iz regiona gdje su smještene američke trupe jer bi sa vojnicima otišli i veliki novci koje tu troše.

Vojni stratezi u Evropi razmišljaju šta bi povlačenje dijela trupa značilo za bezbjednost kontinenta. Jer, Njemačka je centralna tačka američke odbrambene strategije u Evropi koja obuhvata i nuklearno oružje. Javna je tajna da je jedan broj atomskih bombi smješten u Njemačkoj.

"Još je sasvim nejasno kuda će ovo odvesti", kaže nam Tomas Klajne-Brokhof, potpredsjednik Njemačkog maršalovog fonda. On ne vidi pobjednika ove situacije – to nije ni Poljska, koja se nada da će privući više američkih vojnika.

Odbrana bez Amerike?

Klajne-Brokhof spada među stručnjake koji vjeruju da je u pitanju odlučni pritisak Vašingtona na Njemačku da uloži više novca u odbranu. Berlin nikako ne dostiže ulaganja u vojsku od dva odsto BDP, kako je predviđeno u okviru NATO.

"Njemačka je tokom izbjegličke krize, i sada tokom epidemije, dokazala da je itekako u stanju da opredijeli velike sume novca“, kaže on.

Ili, da li je možda za Njemačku zamisliva potpuna promjena paradigme? Naime, da Evropa bude u stanju da se brani bez Amerike – uključujući i strategiju nuklearnog odvraćanja?

Ako je to slučaj, takva nova bezbjednosna arhitektura Evrope mogla bi se postići samo na relaciji Berlin-Pariz. Jedino bi Francuska bila u stanju da garantuje sigurnost i atomskim oružjem. U to oružje Pariz ulaže mnogo i ljubomorno ga čuva – francuske atomske bojeve glave do danas nisu uplanirane u strategije NATO.

Paradoksalno, do sada je Njemačka odlučno odbijala ponude iz Francuske da se uključi u atomski program. Devedesetih je predsjednik Žak Širak nudio takozvanu "podijeljenu odgovornost“ dvije zemlje, a Nikola Sarkozi je kancelarski Merkel nudio da se Njemačka finansijski uključi. No tada nije bilo govora o povlačenju SAD iz Evrope pa su u Berlinu odbili ponude.

Početkom godine je predsjednik Emanuel Makron ponovo pokušao. Pozvao je evropske partnere na "strateški dijalog" o francuskom nuklearnom oružju. Nije poznato u kojem pravcu idu planovi, ali jeste poznato da se u poslednja četiri mjeseca razgovaralo.

Već prave zajednički avion

"Ako se dovede u pitanje američki zaštitni štit i nuklearno oružje u Evropi i drugdje, onda će se kod mnogih malih i srednje velikih sila javiti potreba da postanu nuklearne sile“, kaže o tome Tomas Klajne-Brokhof.

Kristijan Meling, stručnjak za bezbjednost iz Njemačkog društva za spoljnu politiku, kaže da bi savjetovao njemačku Vladu da "sjedi na dvije stolice“.

"Naime, da drži otvorenom mogućnost da se prebaci na francuski potencijal.“

Jedna od opcija je njemačko-francuski borbeni avion FCAS (Future Combat Air System) koji bi trebalo da bude razvijen do 2040. godine. Taj avion bi trebalo da bude moguće naoružati i atomskim bombama.

"Dvadeset godina nisu previše vremena da se izgradi povjerenje i zajednička perspektiva, barem kada se radi o ovakvom strateškom zaokretu“, kaže Meling.

Politički bi moglo da bude teško. Jer, dok je u Francuskoj atomsko oružje centralni dio odbrambene arhitekture, u Njemačkoj su jaki glasovi koji traže da se iz zemlje izbace i američke atomske bombe.

Evropska atomska bomba bi naišla i na nezgodno pitanje – ko, u slučaju nužde, odlučuje da se pritisne crveni taster i lansira moćno oružje? U Francuskoj je slično kao u SAD – visoki oficir neprestano hoda za predsjednikom, noseći kofer sa šiframa za atomski udar.

Kako god, svima je jasno da bi bezbjednost Evrope bez SAD mogla da se postigne tek kroz nekoliko decenija. Zato nije prerano da se o tome razmišlja.