niz dilema za novinare

Sloboda govora u svijetu nasilja i ekstremizma

Objaviti ili ne objaviti? Dilema današnjih medija suočenih sa opasnim lažnim tvrdnjama, ubilačkim zabranama, društvenim mrežama i terorizmom

7682 pregleda 1 komentar(a)
Ućutkivanje predsjednika je neuobičajen potez: Tramp, Foto: Reuters
Ućutkivanje predsjednika je neuobičajen potez: Tramp, Foto: Reuters

Terorizam, politički ekstremizam, Donald Tramp, društvene mreže i fenomen kulture otkazivanja (cancel culture) suočavaju novinare sa nizom teških dilema o slobodi govora na koje ne postoje laki odgovori.

Da li dozvoliti predsjedniku SAD da koristi nihove platforme da lažno i provokativno tvrdi da su izbori na kojima je izgubio pokradeni?

Kako izvještavati o aktivnostima i retorici političkih ekstremista, a da pritom ne daju vjetar u leđa rasnoj mržnji i građanskim neredima.

Kako integrisati materijal sa društvenih mreža u novinarski sadržaj, kada je taj materijal istovemeno pun mržnje i prijetnja građanskom miru.

Da li novinari treba da se priključe ili ustanu protiv „kulture otkazivanja“ ? Kako da novinari reaguju na „ubilačke zabrane“, kada ekstremisti prijete da će ubiti one koji objave sadržaj koji vrijeđa njihovu kulturu ili religiju­?

Kultura otkazivanja

Zapad je proteklih godina iskusio primjere svega ovoga. U Sjedinjenim Državama, mnoge od ovih dilema postale su aktuelne tokom Trampovog mandata.

Kada je pet velikih američkih televizijskih mreža prekinulo prenos Trampove konferencije za novinare iz Bijele kuće 6. novembra nakon što je on kazao da su izbori pokradeni, oni su to učinili uz obrazloženje da je to laž i da ugrožava građanski mir.

Ućutkivanje predsjednika je bio neuobičajen potez, budući da je posao medija da prenose građanima šta se događa, doprinose da javni službenici snose odgovornost za svoje postupke i čuvaju pravo na slobodu govora. To je djelovalo kao odstupanje od njihove uloge u demokratskom životu.

Sa druge strane, moć medija da dopru do širokih masa nameće i snažnu obavezu da ne pružaju platformu za opasne govore.

Zatim, 6. januara - dva mjeseca kasnije - nakon novih Trampovih huškačkih nastupa, nasilni izgrednici su upali u Kapitol i pet osoba je izgubilo živote. Tada se pokazalo da je odluka televizijskih mreža od 6. novembra bila opravdana.

Oni su djelovali po principu da jasna i prisutna opasnost po građanski mir, zasnovana na kredibilnim dokazima, treba da ima prioritet nad obavezom informisanja javnosti, odgovornosti javnih službenika i slobodom govora. Ovaj slučaj je pokrenuo dodatnu dilemu. Čak i ukoliko prijetnja po mir ne postoji, da li novinari treba da nastave da izvještavaju - ili prenose - nešto što je potvrđeno da je laž, čak i ukoliko to dolazi od predsjednika?

Urednici dnevnih listova i producenti unaprijed snimljenog radio i televizijskog sadržaja imaju dovoljno vremena da ukoliko izvještavaju o lažima, tako ih i nazovu. To nije slučaj u živom programu. Riječi idu u etar i šteta je pričinjena. Stoga odluka se donosi na osnovu toga o kojem je mediju riječ, prirodi i razmjerima rizika, utvrđivanju prioriteta i imperativu slobode govora.

Slične dileme postoje i prilikom izvještavanja o političkom ekstremizmu. ABC program „Four Courners“ planira da radi priču o desničarskom ekstremizmu u SAD. Nakon što su u promotivnom tvitu najavili priču, ABC se našao na meti kritika na društvenim mrežama gdje je pokrenuto pitanje da li će na takav način dati na važnosti tim grupama.

Uticaj ekstremno desničarskih grupa na zapadnu politiku je pitanje istinskog javnog interesa zbog načina na koji oblikuje političku retoriku i reakcije, naročito kada su u pitanju rasa i imigracija.

Ne izvještavati o tom fenomenu jer prihvata moralno pogrešnu ideologiju bila bi greška i izbjegavanje etičke obaveze novinarstva da obavještava zajednicu o važnim stavrima koje se dešavaju u svijetu.

Nije pitanje da li izvještavati o tome, već kako.

Program Four Courners neće biti emitovan uživo. To znači da će biti prilike za montažu, jer novinari nijesu u obavezi da prenesu sve što im se kaže i gotovo nikada to ne rade.

Bitan je motiv

To da li je odluka da se određeni sadržaj izostavi zapravo cenzura zavisi od motiva: da li je cenzura izostaviti govor mržnje ili podsticanje na nasilje? Nije. Da li je cenzura izostaviti sadržaj zato što se novinar ne slaže sa tim? Jeste.

Integrisanje sadržaja sa društvenih mreža u sadržaj profesionalnih medija obuhvata sve ove dileme uz još jednu, a to je pitanje da li je vijest vrijedna. To zapravo znači da li je zbog činjenica da je nešto postalo viralno na društvenim mrežama to istovremeno i vijest koju treba objaviti. Za one odgovornije u profesionalnim medijima, uvijek će biti potrebno nešto više od toga. Da li se ta tema tiče većeg broja ljudi? Da li je bitna i ubuduće? Da li se odnosi na osobu od autoriteta i javnog povjerenja?

Društveni mediji su takođe sredstvo po kojem funkcioniše „kultura otkazivanja“. Oni omogućavaju velikom broju ljudi da se pridruže masovnoj osudi nekoga zbog nečega što je rekao ili uradio. Takođe se preko njih vrši pritisak na institucije, univerzitete ili medije da ih osude. Društvene mreže su postale sredstvo zahvaljujući kojem inače nemoćni i nijemi mogu da vrše uticaj nad ljudima i organizacijama koje bi bile van njihovog domašaja.

Ima onih koji su zabrinuti zbog efekata toga na slobodu govora. U julu 2020. godine, „Harpers magazin” je objavio pismo protesta koje je potpisalo 152 književnika, akademika, novinara i kritičara.

Mada su pozdravili namjere koje stoje iza „kulture otkazivanja“ u zagovaranju rasne i socijalne pravde, oni su podigli glas protiv onoga što su smatrali novim moralnim stavovima koji imaju tendenciju da favorizuju ideološki konformizam.

Nakon ubistava crnaca u SAD tokom 2020. od strane policije i reakcije Trampove administracije, „kultura otkazivanja“ je počela da utiče na novinarsku etiku. To je dovelo do užarene debate o tome u kolikoj mjeri moralna načela treba da utiču na odluke u novinarstvu. Odgovor onima koji su tvrdili da treba, glasio je: čija moralna načela treba da prevagnu?

To je još jedan primjer kompleksnosti pitanja slobode govora koje je proizašlo iz fenomena društvenih medija, Trampovog predsjedništva i kombinacije to dvoje.

Nakon protesta BLM pojedini novinari su počeli da preispituju način na koji njihovi mediji izvještavaju o temama rasizma
Nakon protesta BLM pojedini novinari su počeli da preispituju način na koji njihovi mediji izvještavaju o temama rasizmafoto: Reuters

Terorizam je takođe dao svoj doprinos. Tokom decenije od 2005. do 2015. godine, ono što je postalo poznato kao danske karikature suočilo je novinare i urednike sa odlukama koje se tiču života i smrti.

Danski list „Jilands posten“ je 2005. godine objavio karikature proroka Muhameda. Bio je to svjestan čin prkosa protiv „ubilačke zabrane“, nasilnih prijetnji slobodi govora od strane islamističkih džihadista.

Godine 2009, jedan danski politikolog je napisao knjigu „Karikature koje su uzdrmale svijet“. Izdavačka kuća „Jejl junivrsiti pres“, koja ju je objavila, odbila je da objavi karikature nakon što su poslušali savjet od antiterorističkih eksperata o rizicima kojima bi se izložili.

U novembru 2011, francuski satirični list „Šarli ebdo“ objavio je izdanje nazvano „Šerijat ebdo“ u kojem je islamski prorok satirično predstavljen kao urednik. Pravi urednik se našao na Al Kaidinoj listi za odstrijel i u januaru 2015. godine, dvojica maskiranih napadača otvorili su vatru na kancelarije lista, ubivši 12 osoba uključujući i urednika.

Svjetski mediji su se tada suočili sa odlukom da li da objave karikature u znak prkosa „ubilačkoj zabrani“. Neki su to učinili, ali većina - uključujući „Jilands posten“ - nije.

Neophodna ograničenja slobode govora

Sloboda govora je neotuđivo građansko pravo koje je na meti napada svih gore pomenutih snaga. Međutim, nijedan od filozofa čija imena odmah povezujemo sa slobodom govora nijesu tvrdili da je ona apsolutna.

Platforme društvenih mreža, nakon što su godinama tvrdili da su ekstremni libertarijanci, u posljednje vrijeme počinju da priznaju da je to neodbranjivo i jačaju procedure moderiranja.

Neki od visokih australijskih političara takođe zbunjuje ova tema.

Kada je Tviter zatvorio Trampov nalog, australijski premijer Majkl Mekormak kao da nije znao kako da se postavi, jer je u jednom trenutku kazao da je to kršenje slobode govora, a u drugom je zatražio da Tviter skine lažnu sliku australijskog vojnika koji ubija afganistansko dijete.

Mekormak je bivši urednik.

Nakon toga je uslijedio komentar ministra finansija Džoša Frajdenberga koji je kazao da mu je „neprijatna“ odluka Tvitera. On je kazao da će citirati Voltera:

„Mada se ne slažem šta ste rekli, braniću do smrti vaše pravo da to kažete”. Međutim, nije tačno da je to kazao Volter, već je to parafraza jednog njegovog biografa nastala 100 godina poslije njegove smrti.

Volter, Milton, Spinoza, Lok i Mil nijesu slobodu govora smatrali apsolutnim pravom.

Stoga, dok se mediji suočavaju sa nekim izuzetno teškim odlukama u današnjoj operativnoj sredini, ne treba da se opterećuju uvjerenjm da je svaka odluka da nešto ne objave kršenje neotuđivog prava.

Tekst je preuzet sa portala „theconversation.com”

Autor je naučni istraživač u Centru za unapređivanje novinarstva na Univerzitetu u Melburnu

Prevela i priredila: N. Bogetić

Preporučujemo za Vas