Čini se da su Sjedinjene Države ušle u novi hladni rat i s Kinom i s Rusijom. Američki lideri to predstavljaju kao sukob između demokratije i autoritarizma, što nije prihvatljivo, posebno u vrijeme kada se ti isti lideri aktivno udvaraju sistematskom kršitelju ljudskih prava poput Saudijske Arabije. Takvo licemjerje sugeriše da je u pitanju, makar djelimično, globalna hegemonija, a ne vrijednosti.
Tokom dvije decenije nakon pada Gvozdene zavjese SAD su očigledno bile broj jedan. Ali onda su uslijedili katastrofalno pogrešni ratovi na Bliskom istoku, finansijski krah 2008, rastuća nejednakost, epidemija opioida i druge krize koje su, čini se, dovele u sumnju superiornost američkog ekonomskog modela. Štaviše, između izbora Donalda Trampa, pokušaja državnog udara na američkom Kapitolu, brojnih masovnih pucnjava, Republikanske stranke sklone gušenju volje birača i uspona kultova teorije zavjere kao što je Kjuanon, postoji više nego dovoljno dokaza koji ukazuju na to da su neki aspekti američkog političkog i društvenog života postali duboko patološki.
Amerika, naravno, ne želi da bude svrgnuta s trona. Ali jednostavno je neizbježno da će Kina ekonomski nadmašiti SAD, bez obzira na to koji zvanični pokazatelj se koristi. Ne samo da je njena populacija četiri puta veća od američke; njena ekonomija takođe već dugi niz godina raste tri puta brže (nadmašila je SAD u smislu pariteta kupovne moći još 2015. godine).
Iako Kina nije učinila ništa da se proglasi za stratešku prijetnju Americi, to je jasno. U Vašingtonu postoji dvostranački konsenzus da bi Kina mogla predstavljati stratešku prijetnju i da je najmanje što bi SAD trebalo da učine da bi ublažile rizik, da prestanu da pomažu kineskoj ekonomiji da raste. Prema ovom stavu, preventivna akcija je opravdana, čak i ako to znači kršenje pravila Svjetske trgovinske organizacije u čijem pisanju i promociji su same SAD uveliko učestvovale.
Ovaj front u novom hladnom ratu otvoren je mnogo prije nego što je Rusija napala Ukrajinu. A visoki američki zvaničnici od tada upozoravaju da rat ne smije skrenuti pažnju sa stvarne dugoročne prijetnje: Kine. S obzirom na to da je ruska ekonomija otprilike iste veličine kao i španska, njeno partnerstvo “bez granica” s Kinom teško da je ekonomski značajno (iako bi se njena spremnost da učestvuje u remetilačkim aktivnostima širom svijeta mogla ispostaviti kao korisna za njenog većeg južnog susjeda).
Međutim, zemlji u “ratu” je potrebna strategija, a SAD ne mogu same da pobijede u novom nadmetanju velikih sila; potrebni su joj prijatelji. Njeni prirodni saveznici su Evropa i druge razvijene demokratije širom svijeta. Ali Tramp je učinio sve što je mogao da otuđi te zemlje, a republikanci - koji su mu i dalje potpuno privrženi - pružili su dovoljno razloga za pitanje da li su SAD pouzdan partner. Štaviše, SAD takođe moraju da osvoje srca i umove milijardi ljudi u zemljama u razvoju i na tržištima u razvoju - ne samo da bi imali brojke na svojoj strani, već i da bi obezbijedile pristup ključnim resursima.
Dok nastoje da steknu naklonost svijeta, SAD će morati da nadoknade mnogo izgubljene podrške. Njihova duga istorija eksploatisanja drugih zemalja nije od pomoći, kao ni duboko usađeni rasizam - što je snaga koju Tramp stručno i cinično kanališe. Nedavno su američki kreatori politike doprinijeli globalnom “vakcinalnom aparthejdu”, pri čemu su bogate zemlje dobile sve vakcine koje su im bile potrebne, dok su ljudi u siromašnijim zemljama bili prepušteni sudbini. U međuvremenu, novi američki protivnici hladnog rata su svoje vakcine učinili dostupnim drugima po nižoj cijeni i takođe pomogli zemljama da razviju sopstvene pogone za proizvodnju vakcina.
Dok nastoje da steknu naklonost svijeta, SAD će morati da nadoknade mnogo izgubljene podrške. Njihova duga istorija eksploatisanja drugih zemalja nije od pomoći, kao ni duboko usađeni rasizam
Ovaj jaz u kredibilitetu je još veći kada je riječ o klimatskim promjenama, koje nesrazmjerno pogađaju one na globalnom jugu koji imaju najmanje kapaciteta da se bore. Dok su glavna tržišta u razvoju danas postala vodeći izvori emisija gasova staklene bašte, kumulativne emisije u SAD su i dalje daleko najveće. Razvijene zemlje nastavljaju da ih dodaju, i, što je još gore, nisu ni ispunile oskudna obećanja da će pomoći siromašnim zemljama da se izbore s efektima klimatske krize koju je izazvao bogati svijet. Umjesto toga, američke banke doprinose nadolazećoj dužničkoj krizi u mnogim zemljama, često otkrivajući pokvarenu ravnodušnost prema patnji koja nastaje kao rezultat toga.
Evropa i Amerika su izvrsne u tome da drugima drže lekcije o tome šta je moralno ispravno i ekonomski razumno. Ali poruka koja se obično provlači - kao što jasno pokazuje upornost američkih i evropskih poljoprivrednih subvencija - je “radi ono što ja kažem, a ne ono što ja radim”. Naročito nakon Trampovih godina, Amerika više nema pravo na moralne pridike, niti ima kredibilitet da dijeli savjete. Neoliberalizam i “kapajuća ekonomija” nikada nisu bili široko prihvaćeni na globalnom jugu, a sada svuda izlaze iz mode.
Istovremeno, Kina se ne ističe u držanju lekcija, već u tome što siromašnim zemljama obezbjeđuje čvrstu infrastrukturu. Da, te zemlje često zapadnu u velike dugove; ali, s obzirom na ponašanje zapadnih banaka kao kreditora u svijetu u razvoju, SAD i drugi teško da su u poziciji da upiru prstom.
Mogao bih još da nabrajam, ali poenta bi trebalo da bude jasna: ako SAD namjeravaju da se upuste u novi hladni rat, bolje im je da shvate šta je potrebno za pobjedu. Hladni ratovi se na kraju dobijaju mekom moći privlačnosti i ubjeđivanja. Da bismo bili na prvom mjestu, moramo ubijediti ostatak svijeta da kupuje ne samo naše proizvode, već i društveni, politički i ekonomski sistem koji prodajemo.
SAD možda znaju kako da naprave najbolje bombardere i raketne sisteme na svijetu, ali to nam ovdje neće pomoći. Umjesto toga, moramo ponuditi konkretnu pomoć zemljama u razvoju, počevši od odricanja od intelektualne svojine povezane s kovidom kako bi mogle da proizvode vakcine i ljekove za sebe.
I što je jednako važno, Zapad mora ponovo da učini da nam svijet zavidi na ekonomskim, društvenim i političkim sistemima. U SAD to počinje smanjenjem oružanog nasilja, poboljšanjem ekoloških propisa, borbom protiv nejednakosti i rasizma i zaštitom reproduktivnih prava žena. Dok ne dokažemo da smo dostojni da vodimo, ne možemo očekivati da drugi igraju kako mi sviramo.
Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i profesor na Univerzitetu Kolumbija
Prevela i priredila: A. Šofranac
Bonus video:
