Sezona je praznika, tog kratkog perioda svake godine kada smo ohrabreni da razmišljamo o miru. Zaraćene vojske ponekad proglašavaju prekid vatre u ovo vrijeme, a širom svijeta različitim vjerskim zajednicama se govori da težnja ka miru i njegovo očuvanje predstavljaju svetu dužnost. Ako budemo imali sreće, većina nas će provesti dio narednih dana uživajući u društvu prijatelja i porodice i pokušavajući da najsurovije instinkte čovječanstva stavi po strani, barem za sada.
Budimo iskreni: 2022. nije bila dobra godina za mir. Pored brutalnog i besmislenog rata u Ukrajini - rata čiji se kraj ne nazire i koji bi mogao da se pogorša - i dalje su u toku nasilni sukobi u Jemenu, Mjanmaru, Nigeriji, Etiopiji, Siriji i mnogim drugim mjestima. Iako su američki predsjednik Džo Bajden i predsjednik Kine Si Đinping uspjeli da održe prilično srdačan sastanak na samitu G-20 na Baliju u novembru, dvije najmoćnije zemlje svijeta i dalje su podijeljene povodom niza važnih pitanja. S obzirom na stanje u svijetu i želju Sjedinjenih Država da ostanu vodeća svjetska sila, nikog ne bi trebalo da iznenadi što je Senat upravo izglasao povećanje budžeta za odbranu SAD za osam odsto. Čak su i ranije pacifistički nastrojene zemlje poput Njemačke i Japana tokom 2022. preduzele dramatične korake da se ponovo naoružaju.
Za realiste poput mene, ovakvi razvoji događaja nisu iznenađujući. Centralna lekcija realizma je da u svijetu nezavisnih zemalja bez centralne vlasti, uvijek prisutna mogućnost rata baca sjenku na većinu onoga što države rade. Pošto je rat suštinski destruktivan i često neizvjestan, realisti imaju tendenciju da budu oprezni prema idealističkim kampanjama i svjesni opasnosti da ugroze ono što drugi smatraju - opravdano ili ne - vitalnim interesima. Umjesto toga, realisti svih boja naglašavaju tragične karakteristike svijeta u kojem se lideri lako obmanjuju lošim informacijama ili sopstvenim zabludama, gdje čak i plemeniti ciljevi mogu da dovedu do žalosnih rezultata.
Ali ni realisti ni njihovi kritičari ne mogu jednostavno dići ruke i reći da se ništa ne može učiniti po pitanju mogućnosti ozbiljnog sukoba. Rat između i unutar država može biti stalna opasnost, ali pravi izazov je osmisliti i sprovesti politike koje će minimizirati rizike novih ratova i pomoći da se postojeći okončaju. Pošto koristi od mira i troškovi i rizici rata nikada nisu bili veći, ovaj imperativ bi danas mogao biti hitniji nego u bilo kom trenutku u ljudskoj istoriji.
Prvo, prednosti. Mnogi ljudi vjeruju da ekonomska međuzavisnost promoviše mir između i unutar zemalja, što je ideja u koju ruska invazija na Ukrajinu dovodi u sumnju. Vjerovatnije je da je obrnuto: mir čini međuzavisnost izvodljivijom i omogućava nam da uživamo u prednostima ekonomske razmjene uz manji rizik. Kada se opasnost od rata smanji, investitori mogu bezbjedno da šalju kapital u druge zemlje; vlade mogu manje da brinu o tome da li njihovi trgovinski partneri dobijaju malo više od razmjene; države mogu da dočekuju strane posjetioce i studente bez brige da će rivali sticati znanja koja bi im mogla nanijeti štetu; razrađeni lanci snabdijevanja su manje rizični; i svako može da teži zajedničkim dobicima umjesto da neprestano teži relativnoj prednosti. Odsustvo ozbiljnog rivalstva među velikim silama olakšalo je nedavnu eru globalizacije, proizvodeći ogromne koristi za čovječanstvo uprkos svojim nedostacima. A kada rat prestane, društva mogu biti otvorenija za razmjenu ideja i lekcija iz kultura koje se razlikuju od njihovih.
Sljedeće, troškovi i rizici. Najvažnija među njima je, naravno, ljudska i ekonomska cijena. Skoro 200.000 Ukrajinaca i Rusa je možda ubijeno ili ranjeno od početka tog rata, a milioni ljudi su pobjegli. Ekonomski troškovi za Ukrajinu su strašni, ruska ekonomija je u padu, a rat je pogoršao ekonomske probleme i nestašicu hrane u mnogim drugim zemljama. Slično tome, građanski rat (i intervencija Saudijske Arabije) u Jemenu ubio je skoro 400.000 ljudi i razorio ionako siromašnu zemlju, dok građanski sukobi u Africi i Latinskoj Americi i dalje osiromašuju ove regione i podstiču migraciju prema inostranstvu.
Međutim, direktni troškovi sukoba su samo dio cijene. Kako se konkurencija između država zaoštrava, a rizici od rata rastu, sposobnost saradnje čak i oko pitanja od zajedničkog interesa opada. Čovječanstvo se danas suočava sa mnoštvom zastrašujućih problema, uključujući klimatske promjene, pandemijske bolesti i sve veći priliv izbjeglica. Nijedan od njih neće biti lako riješiti i može se reći da su svi značajniji od toga ko će na kraju upravljati Krimom, Tajvanom ili Nagorno-Karabahom. Što se više nacije sukobljavaju, ili što više vremena, truda i novca posvete pripremama za rat, to će biti teže rješavati ove druge probleme.
Takođe postoji neizbježni rizik da će rat eskalirati ili se proširiti. Države su uvijek u iskušenju da učine više kako bi pokušale da ostvare pobjedu (ili izbjegnu poraz), a treće strane često postaju dublje uključene bilo namjernom odlukom ili nepažnjom. Nepotrebno je reći da su takve opasnosti posebno zabrinjavajuće ako je u pitanju država sa nuklearnim oružjem. Nuklearna eskalacija je možda i dalje veoma malo vjerovatna, ali bilo bi neozbiljno u potpunosti odbaciti tu mogućnost. To nije argument za pacifizam, ali je moćan razlog da se preferira mir, a ne rat.
Primamljivo je za nedokučivost mira okriviti aroganciju i ludost pojedinačnih autokrata, a sami bog zna da ove godine nije manjkalo ovih kvaliteta. Ruski predsjednik Vladimir Putin je možda imao legitimne razloge za zabrinutost povodom proširenja NATO-a i njegovog uticaja na bezbjednost Rusije, ali njegovo “rješenje” za te zabrinutosti izazvalo je hiljade nevinih žrtava i ogromne ljudske patnje i neće učiniti Rusiju ni jačom ni bezbjednijom. Isto bi se moglo reći i za intervenciju saudijskog princa prestolonasljednika Muhameda bin Salmana u Jemenu ili za brutalne obračune režima u Iranu i vojne hunte u Mjanmaru. Ali prije nego što zaključite da je diktatura problem, sjetite se da moćne demokratije ponekad podliježu istoj opasnoj kombinaciji paranoje i oholosti, kao što su bivši predsjednik SAD Džordž V. Buš, potpredsjednik Dik Čejni i njihovi sljedbenici pokazali još 2003. godine.
Nemam formulu za trajni mir u rukavu, ali imam zapažanje. Upadljiva karakteristika većine najnovijih ratova je da se, reklo bi se, često vrate kao bumerang zemljama koje su ih započele. Dani u kojima su velike sile mogle da započnu veliki rat i ostvare dramatične strateške dobitke - kao što je to uradio Japan protiv Rusije 1905. ili Bizmarkova Pruska u ratovima za ujedinjenje Njemačke - izgleda da su iza nas. Bivši irački predsjednik Sadam Husein napao je Iran i napao Kuvajt i oba puta je izgubio. SAD su izvršile invaziju na Irak i Avganistan i završile u skupim kaljugama, a njihova intervencija u Libiji 2011. imala je za rezultat propalu državu. Izraelska intervencija u Libanu dovela je do 18-godišnje okupacije, koja se završila ništa bolje od dugog napora SAD u Avganistanu. Napad Srbije na Kosovo je na kraju doveo do podizanja optužnice protiv srpskog lidera Slobodana Miloševića kao ratnog zločinca i njegovog zbacivanja sa vlasti. Zaista, čini se da nema mnogo nedavnih primjera da se odluka o započinjanju rata dobro isplati za odgovornu stranu. Kampanja Etiopije protiv Narodnooslobodilačkog fronta Tigraja možda se završila mirovnim sporazumom koji je favorizovao vladu, na primjer, ali je rat značajno ukaljao nekada blistavu reputaciju etiopskog premijera Abija Ahmeda.
Mogao bih da nastavim, ali shvatate. Činjenica da se započinjanje ratova rijetko isplati govori nam nešto važno o savremenom svijetu: kombinacija nacionalizma, brzih diplomatskih komunikacija, procvata međunarodnog tržišta oružja koji mogu da podstaknu pokrete otpora, nesavršena, ali široko prihvaćena norma protiv osvajanja, otrežnjujući efekti nuklearnog oružja, i moćna tendencija država da balansiraju protiv očiglednih prijetnji, možda su se udružili kako bi većinu ofanzivnih ratova učinili sumnjivim predlogom za inicijatora. Ova činjenica nije okončala međunarodnu konkurenciju - daleko od toga - ali izgleda da postoje stvarne granice onoga što čak i moćne države mogu postići pokretanjem rata.
Stoga je moja praznična poruka svakom svjetskom lideru sljedeća: Svakako održavajte odbrambene snage koje mogu zaštititi vašu teritoriju ako budete napadnuti ili koje mogu pomoći nekom ključnom savezniku ako mu se nešto slično dogodi. U isto vrijeme, zapitajte se da li vaša sopstvena spoljna i nacionalna bezbjednosna politika možda nesvjesno zadire u vitalne interese druge države. Ako je tako, razmislite da li postoji nešto što biste mogli da uradite da ublažite taj problem, a da svoju zemlju ne učinite ranjivom. Istražite tu mogućnost sa njima iskreno i otvoreno - to bi moglo uspjeti.
Najvažnije od svega: ako neko od vaših savjetnika počne da pokušava da vas ubijedi da možete da riješite neki politički problem pokretanjem rata, i ako vam kažu da su uslovi optimalni, zvijezde se namještaju, pravi je trenutak, troškovi će biti mali, rizici su mali, a vrijeme je da se reaguje, ljubazno im se zahvalite na savjetima i odmah potražite drugo mišljenje. Isto tako, dobro bi bilo da razmislite o svim bivšim liderima koji su otišli u rat uvjereni u pobjedu i kojima bi bilo bolje da su izabrali mir umjesto toga.
Autor je kolumnista časopisa “Forin polisi” i profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Harvard
Priredila: A. Šofranac
Bonus video:
