Hana Saton je sa partnerom Grantom 2019. provela sedam mjeseci na Matsujker ostrvu, kod južnog dijela Tasmanije.
Tokom sedam mjeseci života na ostrvu Matsujker, jedini veći spor između Hane Saton i njenog partnera Granta izbio je zbog čokolade. Pažljivo odabranih 700 kilograma zaliha i opreme uključivalo je tamnu čokoladu (budući da su bili kilometrima udaljeni od najbliže prodavnice, to im se činilo kao dobra prilika da se odviknu od šećera). Ali, kada je njena majka nekoliko mjeseci kasnije poslala paket, koji je sadržao jeftinu mliječnu čokoladu, “to je bilo kao raj”, kazala je 32-godišnja Satonova. Svađali su se oko toga ko je uzeo veći dio. (Spor je riješen prijateljski - vjerili su se na ostrvu i sada su u braku.)
Prijavili su se da rade na ostrvu, gdje su živjeli u jednoj od tri kuće bivših čuvara svetionika, brinuli o tom mjestu i prikupljali meteorološke podatke. Nakon nekoliko nedjelja obuke na ostrvo su stigli helikopterom.
Tokom prvih nekoliko dana, prethodni čuvari su im predali dužnost. “Svjesni ste da prolaze kroz mnoge emocije, opraštajući se od ostrva, pa ne želite da se pojavite sa velikim ambicijama”, kazala je satonova.
Kada su konačno ostali sami, osjećali su se “euforično”, kazala je ona. “Gledate oko sebe i shvatate da su mala stvorenja i morske ptice vaši novi cimeri. To je početak puta međusobnog upoznavanja.” Postoji mreža koja podržava rad ostrva, ali je par svakako osećao fizičku udaljenost. “To je nevjerovatan osjećaj - sloboda”, kazala je Satonova.
Mada je bilo rizično - morali su očitavati podatke u svim vremenskim uslovima tokom dana, držeći se za sajle oko svetionika na ostrvu - Satonova kaže da nije osećala anksioznost. “Možda smo bili naivni”, kazala je ona. Većinom, iako su bili konstantno zauzeti, nisu bili pod pritiskom. “Niste u žurbi. Možete provesti cijeli dan planinareći, lagano se krećući po liticama.”
U najboljoj varijanti samo povremeno su imali pristup internetu, ali onda im je satelitska antena otpala tokom oluje. Morali su je ponovno instalirati koristeći samo fotografiju prethodne antene. “Grant je bio na krovu, a ja sam koristila ručni radio i fotografiju kako bih pokušala da uskladim ugao antene”, kazala je ona.
Mada im izolacija nije smetala, bilo je uzbudljivo kada bi vidjeli brod u prolazu, avion, ili čuli nekoga na radiju. Kontakt s drugim ljudima dogodio se na polovini njihovog boravka, kada su ih posjetili iz Službe za parkove i divljinu Tasmanije. “Provjere da li ste u redu i da li se spremate da ubijete jedno drugo. To je bilo stvarno lijepo, ali morali smo ponovo da naučimo kako da razgovaramo s ljudima”.
Pošto je bila zima i često je padala kiša, blato i pijavice su bile problem. Posao je uključivao čišćenje odvoda, servisiranje generatora i puno košenja trave. Ali bilo je i nevjerovatnih prednosti: “Gledali smo kako foke luduju. Mogli ste vidjeti migraciju ptica strehača s ostrva prema sjevernoj hemisferi”.
Pri kraju njihovog boravka, djed Satonove je imao dva moždana udara. “Tada sam osjetila udaljenost i izolaciju, kada nijesam bila sigurna da li sam se posljednji put pozdravila s njim”, kazala je ona. Njen djed se oporavio, ali joj je postalo jasno šta želi od života nakon ostrva - želi da bude blizu porodice. Oni sada žive u zapadnoj Australiji, gdje radi u odsjeku za održivost jedne globalne inžinjerske kompanije.
Priznaje da su ona i Grant imali sreće da iskuse život na ostrvu. “Nema svako taj luksuz da može na sedam mjeseci da se oprosti od svega i ode. Svjesni smo da smo bili privilegovani i zahvalni smo na tome.”
Žive skromno, odlaze iz grada kad god mogu i trude se da izbjegavaju internet. “To učini da postanete svjesni da vam nije potrebno mnogo stvari. Najvažnije je da ste srećni i da dobro slažete; da cijenite nevjerovatno iskustvo koje ste imali.”
“Bio je to krajnje jednostavan i lijep način života”
Kris Luis se 2017. godine otisnuo na putovanje pješke duž obale Velike Britanije. Tokom karantina zbog kovida, on je 2020. tri mjeseca proveo sam na ostrvu Hildasej, kod Šetlandskih ostrva.
Kris Luis, 43, nije namjeravao da ostane sam na ostrvu, ali kada je tokom njegovog pješačenja duž britanske obale izbila pandemija kovida nalazio se na Šetlandima. Neko je njemu i njegovom psu Džetu ponudio na korišćenje baraku na ostrvu Hildasej, nenaseljenom i udaljenom više od milje od kopna. Nije bilo tekuće vode, gasa ili struje, ali Luis je do tada živio u šatoru pa mu je značilo da se skloni sa snažnog vjetra.
Krenuo je na put dvije i po godine ranije, u potrazi za izazovom i pokušavajući da se izbori sa depresijom. Takođe je bio suočen s tim da ostane bez doma. Namjeravao je da prikupi 500.000 funti za dobrotvornu organizaciju SSAFA, koja mu je ranije pomogla da se prilagodi civilnom životu i samohranom roditeljstvu nakon što je napustio vojsku kao bivši padobranac. Odluka njegove ćerke da napusti kuću sa 16 godina za njega je bila okidač da krene na put.
Na Hildaseju se prvi put negdje zadržao duže od par dana. Mislio je da će na ostrvu biti oko tri nedjelje, ali je na kraju tamo proveo tri mjeseca. Hodanje je donekle pripremilo Luisa za ostrvski život - na izolaciju, vremenske uslove, fizičke teškoće - ali je bio svjestan da će zadržavanje na jednom mjestu donijeti i mentalne izazove. “Morao sam da budem proaktivan i vrijedan”, kazao je on. “Izolacija me puno toga naučila o važnosti rada; to je glavna stvar. Onog trenutka kada prestanete s radom, možete izgubiti razum. Nije lako stalno biti sam.”
Teško mu je padalo to što ne može da pozove prijatelje i porodicu jer nije bilo telefonskog signala. Imao je padove. “Što se tiče mog mentalnog zdravlja, naučio sam kako da se nosim s tim, kako da prepoznam znakove upozorenja. Onog trenutka kada bih nešto primijetio pomislio sam: ne, trgni se, hajde da nešto radimo. Čak i ako je to bilo nešto tako malo kao bacanje teniske loptice o zid a, svaki put kad je ispustim, radio bih trbušnjake. Znam da ako prenesem tu mentalnu snagu na ostatak svog života, bez obzira na izazove, biću u redu.”
Napravio je spisak svega što je želio da uradi na ostrvu: “Odlučio sam da ću postati fizički spreman i jači. Prikupljao sam jestive biljke, bez obzira na vrijeme, samo da bih imao neku vrstu rutine.”
Bilo je i stvari koje je Luis morao raditi da bi preživio. Sakupljao je drva za vatru i gradio peći po cijelom ostrvu, zavisno od pravca vjetra tog dana. Odlazak u toalet značio je prvo sakupljanje vode. Kada mu je nestalo vode za piće, pio je kišnicu, što je značilo održavanje oluka čistim kako bi je prikupio. “Bio je to veoma jednostavan i lijep način života”, kazao je on.
Brod bi dolazio svake dvije do tri nedjelje, ako vrijeme dozvoli, da dostavi ugalj i svježu vodu koje je morao nositi na drugu stranu ostrva. Luis je uglavnom živio od hrane koju je sam prikupljao. Tokom tmurnih i oblačnih dana, mogao je loviti jastoge u plitkoj vodi, ali uglavnom je preživljavao jedući školjke i puževe.
Zahvalnost je uvijek bila prisutna: “Stalno sam razmišljao o ljudima u stanovima u Londonu sa porodicama. Bio sam blagosloven”. Osim toga, bila je sezona mriješćenja na Hildaseju. “Bilo je nevjerovatno”, kazao je. “Imate polarne čigre koje dolaze iz Antarktika do Šetlanda da se gnijezde. Imate velike skije. Legao bih noću i čuo najglasnije, ali najmirnije zvuke ikada. Čujem ih i danas.”
Nedostaje mu ostrvo - a svoje memoare je nazvao “Finding Hildasay” (Pronalaženje Hildaseja). Uvijek kada je u gradu, shvata da je to za njega “pogrešna vrsta buke”.
Nije se vraćao na ostvro, ali namjerava i povešće svoju vjerenicu Kejt i njihovog sina Magnusa. “Na ostrvu sam zakopao nekoliko stvari koje mi veoma znače. Radujem se ponovnoj posjeti tom mjestu. Biće veoma čudno vratiti se tamo, ovaj put sa porodicom.”
“To nije religija, ali je blizu”
Bil Kaui od 2002. godine živi na Roni, blizu Skaja na arhipelagu Unutrašnji Hebridi uz zapadnu obalu Škotske. Njegova supruga Lorejn preselila se tamo 2007. godine.
Bil Kaui otišao je na Ronu da popravi ogradu. Dvije decenije kasnije, još uvijek je tamo. Prethodno je radio kao šumar, ali su ga iscrpljivala putovanja širom Škotske. Takođe je bolovao od lajmske bolesti. “Nisam baš dobro funkcionisao”, kazao je. Stigao je na Ronu tokom ljeta. “Mislio sam da sam stigao u raj”, kazao je. Kaui je saznao da čuvari odlaze i odlučio da se prijavi za taj posao.
Tokom sezone, ljudi su boravili u odmaralištima na ostrvu, a jahte su dolazile i odlazile; Kaui, prirodno druželjubiv, sticao je prijatelje. Onda je došao septembar i svi su otišli. “Rekao sam sebi: dođavola, šta sam uradio?” kazao je uz osmijeh. “Ovdje sam na ovom ostrvu potpuno sam.” Pio je previše viskija, probudila ga je glavobolja, napisao je listu svega što želi postići na ostrvu i pretpostavio da će mu biti potrebno otprilike pet godina. “To je bilo prije 21 godinu.”
Kako se navikao na samoću? “Ja prilično uživam kada sam sam”, kazao je on. Ako ništa drugo, to je olakšanje. “Bilo je lijepo napraviti otklon od pređašnjeg užurbanog stila života. Djeca su odrasla, tako da me ništa nije zadržavalo. Nijesam imao novca, stoga nijesam želio nigdje da idem. Mislim da mi je bilo prilično lako jer sam do tada imao ispunjen život”. Bilo je puno posla, uključujući brigu o stadu škotskih goveda. “Ako planirate da dođete na ostrvo poput ovog, treba da imate svrhu”, kazao je on. “Moja svrha je bila da ga dovedem u red”. Ostrvo je u vlasništvu danske porodice, koja je Kauija ranije pitala kako će upravljati ostrvom površine devet kvadratnih kilometara: “Rekao sam da su im potrebni jeleni. Krave su dosegle kraj svog mandata - sjajno su obavile posao tokom otprilike 10 godina, pripremajući ostrvo za obnovu šuma.” Kaui je kupio šest ženki jelena i dva mužjaka i pustio ih da slobodno lutaju; sada ih ima 200. “Jeleni su moja strast”, kazao je on.
Bilo je poteškoća, naročito tokom pet godina kada je bio sam. Zimi, kada je vani mrak do tri sata popodne, zna biti deprimirajuće kada ne vidite nikoga osim čovjeka koji vam svake dvije do tri nedjelje donosi zalihe. (Suprugu Lorejn upoznao je kada je došla na ostrvo na odmor; ona se na Ronu preselila 2007).
Kaui ima skoro 68 godina i dalje naporno radi. Ponekad dođe do nestanka struje - koju dobija od vjetroturbina, solarnih panela i agregata. Kaui se suočava s olujama; jednom je pao s litice s visine od nekoliko metara.
Jednostavnost i bogatstvo ovog načina života nadoknađuju sve izazove. Ovaj čovek je sinoć večerao pileći sendvič jer su mu dosadili rakovi i divljač. (Takođe ima domaće povrće.) Prije tri nedjelje, gledao je orke u luci; bilo je i drugih kitova, delfina i obilje morskih ptica. “To vas čini zahvalnijim prema životnoj sredini”, kazao je.
Nakon otprilike godinu dana, motorom je prešao na drugi dio ostrva. Gdjegod se zaustavio, pogled je bio nevjerovatan u svakom pravcu. “Rona je predivna, ali je pogled s nje još nevjerovatniji. Svakog jutra, kada otvorite prozore, vidite nešto drugačije. To je poput vožnje motorom noću, naročito u ovo doba godine, i tražite jelene”. Porodica jelena živi odmah iza njegove kuće. “To je priroda na vašem pragu. Ovo nije religija, ali je najbliže tome što može biti”.
“Svježe voće postane nešto najljepše što ste ikada pojeli”
Rejčel Bakston je između 2008. i 2011. provela po dva mjeseca tri ljeta zaredom na Aleutskim ostrvima blizu Aljaske.
Zamislite da sjedite na nenastanjenom ostrvu u potpunom mraku pet sati, slušajući zvuk morskih ptica - i muziku AC/DC.
Rejčel Bakston, 37, je 2008. godine provela dva i po mjeseca na nenastanjenom ostrvu Amatignak, južnom ostrvu Aljaske, proučavajući navike gniježdenja burnjaka i da li zvuk može privući te ptice do njihovih gnijezda.
Nekih noći puštala je snimke njihovog cvrkuta; drugih bi puštala muziku - ne samo australijskih rok bendova - kako bi provjerila da li ih privlače nasumični zvuci. Zatim su postojale noći kada nije puštala ništa.
“Koliko često u modernom svijetu imate priliku da samo sjedite i slušate”, kazala je Bakstonova. “Tokom noći kada sam sjedila u tišini, mogla sam čuti insekte kako gmižu u šumi, pomjerajući lišće. U odsustvu buke koju proizvodi čovjek shvatate šta propuštate. Cvijeće cvjeta i vi osjećate miris. Divno je biti sam, s potpunim čulnim iskustvom u prirodi”.
Bila je tamo sa terenskom tehničarkom Tesom, dugogodišnjom prijateljicom koja joj je kasnije pomagala na drugim udaljenim terenskim putovanjima koji su dio njenog posla kao asistenta profesora na Institutu za ekološke i interdisciplinarne nauke na Univerzitetu Karlton u Otavi. Svaka od njih je provodila mnogo vremena sama - imale su svoje šatore - ali često su radile zajedno.
Bilo je važno uživati u društvu jedna druge - petkom bi imale filmsko veče. “Morale smo se dva puta dnevno preko radija javiti Upravi za ribe i divlje životinje SAD zbog bezbjednosti. Smišljali bismo igre, ili bismo se počastile tako što bismo operatera na radiju zamolile da nam nešto potraži na Guglu. Iako ste usred ničega i veći dio dana provodite same, pronađete male načine za povezivanje.”
U terenskom radu, izolacija - i društvo samo jedne druge osobe - “manifestuje se na čudne načine”, kazala je Bakstonova. “Pričamo o šest nedjelja, kada vas sve što vaš tehničar radi počinje nervirati - način na koji jede pahuljice, način na koji pije vodu.” Bakstonova je sigurna da je bila jednako iritantna. Rješenje je bilo sve to izliti u dnevnik, umjesto da se ljute jedna na drugu. “Onda se nekada možete vratiti na to i uvidjeti koliko je to bilo smiješno.”
Da li joj je bilo dosadno? “Nađete način da se zabavite”, kaže ona. “Pročitala sam više knjiga nego ikada, jer vas ne ometa telefon. Crtate, kreativni ste, pronađete druge stvari kojima se bavite, koje su produktivnije i pružaju više zadovoljstva.”
Aleutska ostrva su poznata po jakim vjetrovima. Iako su putovanja bila tokom ljeta, bilo je hladno i kišovito veći dio vremena, sa čestim olujama i maglom. Bakstonova se nije tuširala više od dva mjeseca.
Sva oprema i zalihe za dva mjeseca nošeni su od broda do obale kroz okeanske talase, pa se trudila da nosi što je moguće manje stvari. (Luksuz je uključivao pribor za crtanje i čokoladu). Umorila se od ishrane bogate korjenastim povrćem i konzerviranom hranom. Imala je dozvoljen jedan polusatni telefonski poziv kući svake nedjelje. To je učinilo da više cijeni život u stvarnom svijetu. Svježe voće i povrće postaju nešto najbolje što ste ikada pojeli, kazala.
Bakstonova je uvijek voljela prirodu - to je razlog zašto je postala naučnica - ali povezivanje sa divljim svijetom učinilo ju je strastvenijom u vezi sa njegovim zaštitom. Vidjela je orke i morske vidre, “ali morske ptice su ukrale šou”. Krestirane liske, sa uljem na perima koje miriše na citrus; jato u letu miriše kao da je neko otvorio pomorandžu. Drevni kormorani, čiji se ptići izlegu u rupi na kopnu i odmah trče prema svojim roditeljima, dozivajući ih na moru. Albatrosi, koji lete iznad talasa. Punokljuni papagaji, koji izgledaju kao nešto iz glam rok benda sedamdesetih. Ove ptice su čista čarolija.”
Prevod: N. Bogetić
Bonus video:
