Iako je imala samo devet godina u to vrijeme, Mej Pundak je znala da je njen otac, kada je često bio odsutan početkom devedesetih, bio uključen u neku vrstu misije za Izrael, toliko tajne da nije smjela reći ni riječ prijateljima u školi.
Njen otac, Ron Pundak, boravio je u Norveškoj, gdje je vodio tajne pregovore s Palestincima koji su rezultirali Sporazumima iz Osla 1993. godine, temeljem za dvodržavno rješenje koje je dugo okosnica mirovnog procesa, a koje je predsjednik SAD Džo Bajden nedavno pomenuo kao odgovor na najnoviji rat.
Sada, sa 38 godina Mej Pundak je advokatica za ljudska prava i želi da preuredi proces usmjeren na Oslo, koji je većinom bio blokiran tri decenije. Iako svoj plan naziva “dvodržavno rješenje 2.0”, on je u nekim aspektima odbacivanje vizije koju su zastupali njen otac i njegova generacija.
“Dvodržavno rješenje je postalo, i ovo kažem slomljenog srca, prazna ljuštura”, rekla je Mej Pundak. “Počelo je kao obećanje slobode i oslobođenja za Palestince, ali se pretvorilo u višestruke sisteme tlačenja, nedostatka nade, vizije i budućnosti”.
Preko linije koja dijeli Izrael od Zapadne obale, ista frustracija je očigledna kod Rane Salman, 39-godišnje palestinske aktivistkinje koja dijeli san Mej Pundak o političkom rješenju. Njen otac je nekada putovao do Jerusalima, gdje je radio kao kuvar u jednom hotelu. Sada, kaže Salman, njena porodica je blokirana u svom rodnom gradu, Vitlejemu, zbog izraelskih vojnih punktova koji su postavljeni nakon izbijanja rata.
Ipak, Salman ne odustaje. I ona se nada da se iz traume napada Hamasa i izraelskog rata u Gazi može roditi novi mirovni proces - onaj koji uzima u obzir koliko se toga promijenilo od devedesetih godina.
Dvodržavno rješenje je počelo kao obećanje slobode za Palestince, ali se pretvorilo u višestruke sisteme tlačenja, nedostatka nade, vizije i budućnosti
“Bilo da to prihvatamo ili ne, mi živimo zajedno”, kaže Salman. “Radimo zajedno. Imamo mješovite gradove. Uvijek smo zaglavljeni sa jednom državom, dvijema državama. Trebalo bi da postoji treće rješenje.”
Salman i Pundak su pripadnice mlađe generacije mirotvoraca koji žele da budu dio dijaloga o “danu poslije”, kada oružje utihne, a Izraelci i Palestinci budu primorani da se ponovo uhvate u koštac s tim kako da žive jedni pored drugih. One priznaju prepreke za preuređenje diplomatske slagalice koja decenijama muči svjetske vođe i njihove izaslanike. Čak i razgovor o miru u vrijeme razornog rata, kažu, može zvučati kao fantazija.
Međutim, kaže Mej Pundak, “ključno je voditi te razgovore upravo sada, jer oni odmah utiču na ono što se dešava u Gazi. Što više civila ubijamo u Gazi, to će teže biti bilo šta postići.” Ona je izraelska izvršna direktorica organizacije “Zemlja za sve”, koja ima izraelske i palestinske članove.
Salman, jedna od direktorica druge grupe, “Borci za mir”, saglasna je. “Za Izraelce je ovo prvi put da osjećaju istu bol kao Palestinci, još, rekla bih, od Holokausta”. Ovo je ogroman test da li su ljudi zaista posvećeni”, rekla je.
Njena grupa je nedavno okupila izraelske i palestinske članove na sastanku koji je, kako kaže, bio bolan, ali inspirativan.
Pod uslovima dvodržavnog rješenja, Izraelci i Palestinci bi živjeli u suverenim državama, razdvojeni duž granica Izraela iz 1967. godine, prije nego što je okupirao Zapadnu obalu i Gazu. Prethodni pokušaji postizanja dogovora propali su zbog nesuglasica o dodjeli zemlje Palestincima, problema koji se pogoršao kako su se jevrejska naselja širila po Zapadnoj obali, kao i drugih pitanja.
Model Evropske unije
Ono što se promijenilo od Sporazuma iz Osla, kazale su obje žene, jeste izvodljivost dogovora zasnovanog na principu razdvajanja Izraelaca i Palestinaca. Sa skoro dva miliona Palestinaca koji žive kao građani Izraela i više od 500.000 naseljenika na Zapadnoj obali, one su rekle da su ova dva naroda neizbježno isprepletana, svaki se držeći vizije domovine na teritoriji na koju obje strane polažu pravo.
Odgovor, kaže Mej Pundak, nije nijedna država niti jednostavna podjela na dvije. Umjesto toga, to bi bile dvije države, konfederisane u zajedničkoj domovini. Njen model je Evropska unija, koju, kako napominje, čine zemlje poput Francuske i Njemačke, koje su ratovale ne tako davno prije nego što je blok počeo da se sastavlja.
“Prije 80 godina, da li biste očekivali da njemački hipsteri žive u Francuskoj?” kaže Pundak. “Ali oni to čine.”
Da bi takva konfederacija funkcionisala, obje strane bi morale da prihvate uslove, poput slobodnog kretanja Izraelaca i Palestinaca, rješavanja zahtjeva izbjeglica i ovlašćenja zajedničkih institucija da se bave pitanjima poput ljudskih prava, prirodnih resursa i ekonomske saradnje. Palestinci koji žive u Izraelu bi glasali na palestinskim izborima, a Izraelci koji žive u budućoj Palestini bi glasali u Izraelu.
Jerusalim bi bio zajednička prijestonica, kaže ona, a svetim mjestima bi upravljala međunarodna institucija koja bi uključivala vjerske predstavnike.
Nakon godina u kojima je odnos izraelske vlade prema mirovnom procesu varirao od nemara do neprijateljstva, nije teško pronaći skeptike za takve ideje. Daniel Sajdeman, izraelsko-američki advokat, izgradio je karijeru dokumentujući ono što naziva sistematskom eksproprijacijom od strane izraelskih gradskih vlasti djelova Istočnog Jerusalima, gdje bi se nalazila palestinska prijestonica.
“Za svojih 31 godina rada na ovome, došao sam do zaključka da Izraelci i Palestinci ne teže dijeljenju istog društva”, rekao je.
Ipak, kaže Sajdeman, “ne govorim Mej da prestane sa onim što radi.” On je ocijenio da je važno da se mlađi ljudi uključe u mirovni proces, donesu novu energiju i razvijaju svježe ideje.
Što se tiče Mej Pundak, ona tvrdi da ne gaji nikakve iluzije o preprekama za njene predloge. Međutim, kaže da provjereni obrazac starijih izraelskih zvaničnika koji dogovaraju uslove mirovnog sporazuma, često s američkim kolegama, ali posljednjih godina bez Palestinaca, više nije održiv.
“Ako imate 60-godišnje bijele, muške, jevrejske generale koji pokušavaju da napišu kako dobro rješenje izgleda, a u sobi nema Palestinaca, to jednostavno neće uspjeti”, kaže ona.
Salman kaže da je duboko skeptična prema angažovanju Sjedinjenih Američkih Država, s obzirom na ono što naziva njihovom pristrasnošću prema Izraelu. Njena grupa nije podržala neki određeni plan za mirovni sporazum, iako joj se koncept konfederacije dopada.
“Naše oslobođenje zavisi od oslobođenja Palestinaca”
Iako Mej Pundak i Rana Salman žive jedva osam kilometara jedna od druge, one se ne poznaju, a njihovi životi govore o ogromnim razlikama između Izraelaca i Palestinaca.
Mej Pundak radi sa svojom grupom, koja, kako kaže, ide ka direktnom angažovanju sa zvaničnicima u vezi sa politikom. Salman je zaokupljena opasnostima svakodnevnog života na Zapadnoj obali, gdje su smrtonosni sukobi između izraelskih vojnika i Palestinaca, i napadi doseljenika, postali uobičajeni.
“Nije sigurno voziti se putevima koje vode iz Vitlejema zbog napada naseljenika”, kaže ona. Vitlejem je, dodala je “kao grad duhova”.
Za Mej Pundak, patnja Palestinaca je ključna za njenu mirovnu inicijativu. Ona je rekla da je njen otac, koji je preminuo 2014. godine, gledao na sporazume iz Osla kao na nastavak oslobađanja jevrejskog naroda koje je počelo osnivanjem Izraela 1948. godine.
“Shvatio je da naše oslobođenje zavisi od oslobođenja palestinskog naroda”, kaže Mej Pundak. “Moj otac je bio posvećen bezbjednosti i opstanku države Izrael”, dodaje ona. “Ali bio je jednako posvećen jednakosti i pravdi, i naučio me je da ove dvije stvari ne možete razdvojiti.”
“Mentalitet separacije nas tjera da mislimo da problem možemo riješiti stavljanjem Palestinaca iza žice”, kaže ona. “To počinje sa strahom, što u potpunosti razumijem, ali završava se rasizmom.”
Priredila: A. Š.
Bonus video:
