U mnogim kulturama žene su u javnosti odvojene od muškaraca. U Avganistanu je još gore: Niko ne smije da zna ni ime žene, a kamoli da je vidi. Novinarka DW Vaslat Hasrat-Nazimi piše o svojoj domovini i muškom licemjerju.
„Kći Gula Ahmeda“, „Barjalijeva majka“, „Tadž Mohamedova žena“. Žena u ultra-konzervativnom Avganistanu ima mnogo toga, ali nema ime. Mnogi muškarci bi radije odsjekli sebi šaku, nego što bi rekli ime svoje supruge. Umjesto toga, on je jednostavno naziva „majka djece“ ili „moje domaćinstvo“. Bilo šta drugo se smatra ozbiljnim nedostatkom poštovanja. Čak ni na nadgrobnom spomeniku ne piše ime žene koja je pod njim sahranjena.
Ko nema ime, ne ostavlja tragove. Čak i ako neka Avganistanka uradi nešto posebno, ne pominje se njeno ime već ime njenog muža, oca ili sina – pa tako i lovorike pripadaju njemu. Zauzvrat važi sljedeće: ako u očima društva žena izazove skandal, nije ukaljano samo njeno ime nego i ime muškaraca njene porodice. Posljedica toga je da su ženama zatvorena mnoga vrata ka spoljnjem svijetu, sve zbog straha od moguće stigme koja bi pogodila i muškarce.
Sve se vrti oko časti muškarca
Pozadina je sasvim banalna: čast ili Namus muškarca zavisi od časti njegove supruge. Ova tradicija datira iz vremena prije islama i postoji i van Avganistana. Ako muškarac svoju ženu uspješno štiti od spoljnih prijetnji, može se smatrati uglednim i časnim čovjekom. Međutim, ako mu to ne uspije, on je izgubio čast i stoga više nije pravi muškarac. Da bi se povratila izgubljena čast, ne preza se ni od nasilja – kamenovanje, napadi kisjelinom, odsijecanje djelova tijela, pa čak i ubistva – su samo neke od sankcija protiv žena. Te sankcije društvo toleriše.
U mnogim kulturama, žene su u javnosti odvojene od muškaraca. U Avganistanu se otišlo korak dalje: Niko ne može da zna ni ime žene, a kamoli da je vidi!
„Gdje je moje ime?“
Kampanjom na društvenim mrežama žene sada protestuju protiv ove tradicije. Koristeći hešteg #WhereIsMyName one zahtjevaju pravo na sopstveni identitet. Stotine poruka žena iz Avganistana i iz inostranstva je preplavilo Fejsbuk i Tviter. Umjetnici i političari podržavaju kampanju: postavljaju fotografije sebe i svojih žena. Ali, mali broj žena se usudio da postavi svoje fotografije. Jedan mladić piše: „Iako sam odavno odrastao, donedavno nisam znao ime rođene majke.“
Kampanja prije svega pokazuje da ni u jednoj drugoj zemlji u svijetu žene nisu toliko potlačene kao u Avganistanu. Ova zemlja, opustošena ratom, već godinama važi kao najopasnija za žene. Procjenjuje se da je više od 60 odsto avganistanskih djevojčica već sa 16 godina u prinudnom braku. Nigdje drugdje na svijetu stopa samoubistava žena nije veće nego kod muškaraca. Ali, kako početi sa rješavanjem ovih ozbiljnih problema ako se neprihvatljivim smatra da žena uopšte ima ime? Šta to govori o položaju žena u nekom društvu?
NATO je umarširao u Avganistan prije više od 15 godina. Od tada je međunarodna zajednica dala milione dolara za poboljšanje ženskih prava. Sramota da uprkos tome avganistanske žene i dalje moraju da se bore za osnovno pravo: pravo na svoj identitet!
„Ženska prava, da, ali ne u mojoj kući“
Naravno da u Avganistanu ima porodica koje se ne priklanjaju toj tradiciji. Međutim, društveni pritisak je najčešće prejak. Supruga avganistanskog predsjednika Ašrafa Ganija, libanska hrišćanka Rula Gani, je često pored njega – za razliku od njegovih prethodnika čije supruge nikada nisu viđene u javnosti. Rula Gani je čak učestvovala u njegovoj kampanji i držala govore za svog muža.
Mnogi obrazovani ljudi otvorenog uma su pozdravili ovaj razvoj, ali svoje žene i dalje ne bi ni za šta na svijetu pokazali javnosti! U Avganistanu se čak i na javno dijeljenim svadbenim fotografijama vidi uglavnom samo mladoženja. Savremenost mnogih se završava tamo gdje počinje privatni život. Kad se radi pravima žena dvostruki standardi se provlače kroz sve oblasti: Dok god se radi o pravima drugih žena, to se podržava. Ali kod kuće je tome kraj!
U video snimku stanice RFE/RL se vidi kako se od mladića koji podržavaju kampanju na ulici traži da kažu imena ženskih članica porodice. Svi su zbunjeni, i jasno je da im je to neprijatno. Iako se niko nije usprotivio, vidjelo se da im nije bilo lako da kažu ta ženska imena. I većina imena zvuče kao da su ih upravo izmislili. Kao što je to slučaj sa mnogim stvarima u Avganistanu, napredak uglavnom postoji samo na papiru. Ali, realnost je sasvim drugačija.
Dosta je bilo muškog licemjerja!
Pitam se: Koliko novca je međunarodna zajednica stvarno uložila u projekte kojima se teži promjeni tog mentaliteta muškaraca? Ako zaista postoji želja da se ojačaju prava žena u Avganistanu, onda se mora početi baš od muškog licemjerja. Tek kada Avganistanac na Fejsbuku ponosno postavi svadbenu sliku sa svojom ženom, povjerovaću u njegov angažman za prava žena. A kruna bi bilo kada bi uz tu sliku još i napisao kako je ponosan što je suprug – recimo Gul Mine.
Bonus video:
