Na izborima u Ukrajini 2004, ogroman broj birača se pojavio u uporištima opozicije u nadi da će srušiti aktuelnog predsjednika Viktora Janukoviča.
Na biračkom mjestu su dobili glasački listić i olovku. Zaokružili su ime opoziconog kandidata a potom ubacili listić u kutiju. Nakon četiri minuta, listići su bili prazni. Iako to opozicioni glasači nisu znali, date su im olovke sa mastilom koje nestaje. Kutije su bile pune praznih listića.
Uprkos takvim prljavim trikovima, Janukovič je na kraju izgubio. Izborni posmatrači su primijetili trik sa mastilom - i mnoge druge, zbog čega su izbori ponovljeni. Međutim, Janukovičev poraz je bio neobičan, piše „Forin polisi“, ističući da aktuelni lideri danas pobjeđuju na većini izbora iz dva razloga. Prvo, imaju brojne legitimne prednosti, kao što je mogućnost da određuju političku agendu. Drugo, znatno veliki procenat izbora se pokrade. Većina aktuelnih lidera je naučila da transformiše izbore od prijetnje po njihovu vlast do nečega što se može upotrijebiti za njeno jačanje. Naučili su kako da namjeste izbore, što je dovelo do najvećeg političkog paradoksa našeg vremena: Više je izbora nego ikad ranije, a svijet, ipak, postaje manje demokratski, navodi američki časopis.
Danas se izbori održavaju skoro svuda a velika većina vlada je retorički posvećena tome da omogući građanima da sami odluče ko će ih voditi. Međutim, u velikom broju slučajeva, njihov izbor je malo više od iluzije, nadmetanje je od početka namješteno.
FP piše da na skali od 1 do 10, gdje 10 označava savršene izbore a 1 najgore moguće, prosječni izbori širom svijeta dobijaju samo 6 prema podacima Projekta za izborni integritet. U Aziji, Africi, postkomunističkoj Evropi i na Bliskom istoku, ta cifra je bliža 5. Ističe se da na globalnom nivou, samo 30 odsto izbora dovede do promjene vlasti. Drugim riječima, aktuelni lideri pobijede u sedam od 10 slučajeva - a ta cifra je još manja u mladim demokratijama sa nedavnom istorijom autoritarne vladavine.
Tokom protekle decenije, postepeno je opadao kvalitet demokratije u svijetu. Prema Fridom hausu, 2017. je 71 država pretrpjela pad u oblasti političkih prava i građanskih sloboda, a samo 35 je napredovalo. Svijet je svake godine sve autoritarniji od 2006, a tempo demokratskog pada se ubrzava, ocjenjuje se u analizi. Danas skoro dva od tri građanina u svijetu živi u sistemu vladavine koji nije potpuno demokratski. Drugim riječima, nalazimo se usred ozbiljne demokratske recesije.
Autori članka Nik Čizmen i Brajan Klas navode da su prilikom istraživanja otkrili upečatljivu činjenicu: Ispostavlja se da su autoritarni režimi koji organizuju izbore i njima manipulišu stabiliniji od onih koji ih uopšte ne organizuju.
Da bi stekli što bolji uvid u to kako diktatori i despoti uspiju da se izvuku sa krađom izbora, i kako ih je moguće zaustaviti na autoritarnom putu, obišli su svijet, sproveli istraživanje na terenu u 11 država širom subsaharske Afrike, Bliskog istoka, jugoistočne Azije i bivših komunističkih istočnoevropskih država. Razgovarali su sa više od 500 elitnih figura, od premijera i predsjednika koji su varali na izborima do nižih izbornih zvaničnika; od ambasadora do lokalnih saradnika; i od opozicionih kandidata do pobunjenika i zavjerenika razočaranih u stanje demokratije u svojim državama. Kombinovali su uvide u stanje na terenu sa globalnim podacima o svim izborima održanim od 1960. kako bi dobili širu sliku trendova i vidjeli kako su profesionalci za izborne krađe vremenom mijenjali taktiku.
Najpametniji način da se izbori pokradu je da se to učini prije štampanja listića. Ako morate da pribjegnete varanju pomoću naoružanih pristalica i napunjenih kutija, već ste omanuli. Danas, najefikasnije autokrate kradu izbore dugo prije izbornog dana.
Najbolje manipulacije su one koje se mogu izvesti suptilno i legalno a ipak obezbijediti pobjedu. Najgori oblici predizborne manipulacije se lako otkriju, nezakoniti su i imaju malo uticaja. Efikasno namještranje izbora obezbjeđuje da pobijedite i izvučete se sa tim a ne izgubite legitimitet.
Takve strategije uključuju manipuliciju sa biračkim spiskovima, sprečavanje učešća opozicionih kandidata i prekrajanje izbornih jedinica da bi se ostvario maksimalan partijski učinak. Ono što je zajedničko svim ovim taktikama je da se mogu pokrenuti mjesecima prije izbora kada većina posmatrača još nije na terenu i mogu se obrazložiti kao tehničke ili pravne odluke nasuprot političkim trikovima. Kada se ovi mehanizmi efikasno aktiviraju, vlade mogu osvojiti nefer pobjedu a da ne privuku negativnu pažnju - kritike, sankcije, međunarodno krivično gonjenje - koji su neizbježno rezultat upotrebe drugih, grubljih strategija iz diktatorskog pribora.
Diktatori, despoti i lažne demokrate ponekad smisle genijalne načine za manipulisanje izborima a da ne prekrše zakon. FP kao primjer navodi izbore na Madagaskaru 2006, gdje je najveća prijetnja aktuelnom predsjedniku Marku Ravalomananani bio opozicioni kandidat Pjero Radžonarivelo, koji je bio protjeran sa ostrva. Bilo je jasno da bi mogao pobijediti ako bi mu se dozvolilo da se vrati i kandiduje.
Tamošnji zakon je nalagao da kandidati mogu učestvovati samo ako su se ličnio prijavili - na Madagaskaru. Stoga, umjesto da direktno diskvalifikuje Radžonarivela, predsjednik je osigurao da se njegov rival ne vrati na ostrvo. Kad god je njegov avion pokušao da sleti, vlada je zatvarala aerodrome pa je morao da se vrati. Na kraju je istekao rok da popuni dokumentaciju kao predsjednilčki kandidat. Isključenje opozicionog kandidata je svakako bilo nelegitimno, ali savršeno legalno.
FP piše da su Evropljanima i Amerikancima ove taktike možda smiješne, ali da one nisu ograničene samo na Rusiju i afričke ostrvske države. Dodaje da su predizborne manipulacije odavno uobičajene u stabilnim demokratijama.
Održava se sve više izbora i sve je više provjera njihovog integriteta, ali je ukupan posao vezan za glasanje postao poput igre Whac-a-Mole, ocjenjuje FP. Kad god su zapadni posmatrači uspješni u otkrivanju i osudi prevare, oni koji su na vlasti samo promijene taktike ili postanu bolji u njihovom skrivanju.
Navodi se da postoji bezbroj izbora koji su grubo pokradeni a da to nikad nisu primijetili ili osudili međunarodni posmatrači, ili zbog tehničkih stvari ili zbog geopolitičke pristrasnosti. Iako se često aktivira širok spektar instumenata za namještanje, samo 20 odsto izbora dobije kritike zbog slučajeva u kojima je otkrivena značajna manipulacija - a strana pomoć je ukinuta nakon samo šest odsto izbora, što pokazuje da u većini slučajeva gdje je manipulisanje otkriveno, režim nije trpio finansijski.
U analizi se ističe da mnoge zapadne države okreću leđa demokratiji u inostranstvu. Dok se Evropa bori sa unutrašnjim izazovima i usponom populizma, ona je manje u stanju da podrži demokratiju izvan svojih granica. A benefiti od Trampove politike „Amerika na prvom mjestu“ su lako vidljivi lažnim demokratijama širom svijeta. Elite u gornjim ešalonima mnogih vlada pridaju veliku pažnju onome što se dešava u zapadnim prijestonicama - posebno u Vašingtonu. Signale iz Bijele kuće uzimaju kao mjerilo za ono sa čim će možda moći da se izvuku u budućnosti. Kada signali sa Zapada jasno pokažu apetit za kažnjavanje onih koji kradu izbore, postoji određeni prostor za odvraćanje.
Međutim, Tramp od 20. januara 2017. šalje nedvosmislene signale onima koji kradu izbore da neće biti kažnjeni. On je zaparvo otvoreno prihvatio i govorio pohvalno o čvrstorukašima širom svijeta, od kineskog Sija Đinpinga i Filipinca Rodriga Dutertea do lidera Rusije i Turske, Vladimira Putina i Tajipa Erdogana. Dok su mnogi zapadni posmatrači osudili namještene izbore u Turskoj i Rusiji, Tramp je uzeo slušalicu i čestitao obojici lidera.
A za one koji žele da pokradu izbore slanjem novinara ili oponenata u zatvor, piše FP, teško da postoji jasniji signal od Trampovih svakodnevnih napada na „lažne vijesti“ koje medije, prema njegovim riječima, čine „neprijateljem naroda.“
Američki list ističe da su ti signali bitni i da otežavaju borbu protiv izborne krađe. Na kraju krajeva, ako izborni posmatrači osude neke izbore, a predsjednik SAD čestita lideru, to smanjuje vrijednost izbornog monitoringa i strah od posljedica među onima koji varaju.
U analizi se navodi da su svjetski diktatori, despoti i lažne demokrate decenijama usavršavali strategije kako bi organizovali izbore na kojima samo oni mogu pobijediti. Vremenom je eksperimentisanje stvorilo tehnike varanja koje funkcionišu. Vlada štampa listiće, pusti narod da glasa i - gotovo bez greške - pobijedi i zadrži vlast. Karakteristika ovih izbora je što obično znamo ko će pobijediti i prije nego što se prebroje glasovi, piše FP, ističući da to nije način na koji bi demokratija trebalo da funkcioniše.
Čvrstorukaši su u 21. vijeku naučili da je lakše ostati na vlasti ako pokradu izbore nego da ih uopšte ne održe. Trenutno, oni koji namještaju izbore nadmudruju ne samo svoje građane nego i međunarodnu zajednicu. Ako ne naučimo kako da identifikujemo te strategije i pozabavimo se njima, kvalitet izbora će nastaviti da opada. To će vremenom dovesti u pitanje osnovni legitimitet demokratije, jer je narod sve više frustriran izborima koji ne donose promjene. Demokratija je, uprkos svojim ograničenjima, poželjni politički sistem većine stanovnika Afrike, Latinske Amerike i postkomunističke Evrope, prema istraživanjima organizacija Afrobarometar i Latinobarometar.
Međutim, kao navodi FP, ta podrška ima svoje granice. Ako demokratija nastavi da proizvodi nestabilnost i tenzije a da ne donosi odgovornost i inkluziju, autoritarne alternative će početi da izgledaju sve primamljivije.
Mnoge tehnike namještanja izbora usavršene u Americi
„Forin polisi“ navodi da se u Sjedinjenim Državama mogu dobiti ekspertski savjeti za suptilno i legalno predizborno namještanje. Iako se smatra najmoćnijom svjetskom demokratijom, upravo su mnoge tehnike namještanja koje se danas koriste usavršene u Americi. To je posebno tačno za dvije najkorištenije metode ostvarivanja predizborne prednosti: prekrajanje izbornih jedinica i obeshrabrivanje glasača da izađu na izbore.
Iskrivljene izborne granice su problem na svim izborima za Kongres. Ankete stalno pokazuju da na Kongres samo 10 do 20 odsto Amerikanaca gleda povoljno. Ali, i sa tako slabim odobravanjem, samo osam od 435 predstavnika nije uspjelo da ponovo bude izabrano 2016. U članku se navodi da je to jedna od najnižih stopa fluktuacije u svijetu - mnogo niža nego ekvivalentna cifra u zakonodavnim tijelima u subsaharskoj Africi koja se po drugim mjerilima smatraju znatno manje demokratskim.
Bonus video:
