Neobičnog toplog majskog dana, norveški ministar za klimu Vidar Helgesen šeta kroz veliki parking i broji električne automobile. "Dva, tri, četiri, pet...", oduševljen je ministar brojem Tesla u samo jednom parking redu.
Postoji dosta povoljnosti za kupce Tesle ili bilo kog drugog električnog vozila u Norveškoj. Nema visokih poreskih stopa kao za kupovinu ostalih automobila, a možete i da vozite trakama koje koriste autobusi.
Ako vozite električno vozilo, onda ne morate da plaćate putarinu, brojni parkinzi vam daju besplatno punjenje za vozilo, a sve ih se više gradi uzduž autoputeva.
Norveška se nada da će do 2025. prodavati samo električna vozila, što mnoge zbunjuje jer je glavna industrijska grana te države upravo proizvodnja nafte.
Međutim, to ne znači da će država odustati od fosilnih goriva i kritičari smatraju da je to kontradiktorno i licemjerno.
Dakle, Norveška želi da odvrati sopstvene građane od korišćenja fosilnih goriva, dok u isto vrijeme predstavlja jednog od najvećih svjetskih proizvođača nafte i podiže proizvodnju namijenjenu izvozu.
Njujork tajms smatra da to efektivno znači da u svojoj državi pokušava da smanji emisiju štetnih gasova, a potpuno suprotno u inostranstvu.
Atraktivne državne subvencije dalje motivišu norvešku naftnu kompaniju Statoil da juri za novim poljima nafte i gasa na Arktiku.
Piter Erikson, sa Instituta za životnu sredinu u Štokholmu, je izračunao da emisija štetnih gasova od nafte koju Norveška izveze tačno deset puta veće od emisija unutar Norveške.
Zato mnogi traže da Norveška treba da bude odgovornija u smislu da smanji isporuku fosilnih goriva.
"Norveška je globalni lider u akciji za borbu protiv klimatskih promjena, ali njena ekspanzija u pravcu proizvodnja nafte i gasa urušava odličan posao koji rade u svojoj zemlji", navodi Erikson.
Erikson objašnjava da Pariski sporazum o klimatskim promjenama mjeri koliko je država uradila unutar svojih granica, ali ne i uticaj koji ima na cijelu planetu.
Norveška namjerava da smanji za 40 odsto emisiju karbon-dioksida, što je iznad ciljeva Evropske unije. Ta država već svu struju generiše iz hidroelektrana, a fjordovima su počeli da plove električni feriboti i trajekti.
Ali, nafta i gas su ključni za norvešku ekonomiju i čine 12 odsto bruto društvenog proizvoda, a trećinu norveškog izvoza. Ni Pariski sporazum nije zaustavio niti usporio međunarodnu trku za polja na Artkiku, a Norveška tu vodi ispred Rusije, Kanade i Sjedinjenih Američkih Država.
Upravo je Arktik "žrtva" globalnog zagrijavanja, jer temperature tu rastu duplo brže nego u ostatku svijeta. Ono što je opet paradoksalno jeste što bi sve manje leda u morima oko Arktika moglo da oslobodi trgovačke rute, pa bi Norveška mogla jefitnije da izvozi naftu u Aziju.
Norveški Grinpis je tužio norvešku vladu sa tvrdnjom da su nove bušotine na Arktiku u suprotnosti sa potpisanim obavezama u Pariskom sporazumu.
Iz Statoila odgovoraju da će u svim scenarijama biti dalje potražnje za gasom i naftom i da nema razloga da se sad prestane sa bušenjem jer vode računa o zaštiti životne sredine.
Ono što svakako Norveškoj ne ide u prilog jeste što je njihova nafta puno skuplja od one iz ostatka svijeta, a padanje cijena bi se najviše odrazilo na konkurentnost najskupljih.
Takođe, ovo pitanje je tema polemike u samoj Norveškoj, naročito nakon što su se pojavili predlozi da se nafta traži kod čuvenog Lofoten ostrva, gdje je čuveno mrestilište bakalara, pa su se pobunili i ribari i zaštitnici životne sredine.
Ministar Helgesen je svjestan efekata na planetu. "Ovo bi bio odličan topli dan u julu, ali sada je tek maj", pričao je tada on. On pokušava da bude uzor svojim sunarodnicima i vozi električni "golf". Može da vozi i po 170 kilometara sa jednim punjenjem, ali se mnogo brže troši zimi.
Nada se da će uskoro biti testiran i avion na električni pogon, koji bi se koristio za letove unutar države.
"Mi smo jasni - ne želimo da nafta i gas budu glavni oslonac naše ekonomije u budućnosti. Mi i dalje bušimo i tražimo naftu, ali istovremeno tražimo način da napravimo osnove za druge grane koje će održavati norvešku ekonomiju", poručuje on.
Ali, to nije tako jednostavno i predstavlja egzistencijalni izazov. Naftna industrija ima političku moć, kreira bogatstvo, stvara dana mjesta, teško je oduprijeti se prilikama u plitkim vodama sve toplijeg Artkika.
"Mi smo petroholičari. Razumijemo da do klimatskih promjena dolazi gorenjem fosilnih goriva. U isto vrijeme previše zavisimo od prihoda od prodaje nafte. Kao alkoholičari, želimo da prestanemo, ali ne znamo kako", zaključuje novinar Tomas Nilsen.
Bonus video:
