Bez velike pompe, događa se nešto izuzetno. Štetna praksa abortiranja ženskih fetusa samo zato što su ženskog pola postala je znatno rjeđa. Prvi put se raširila krajem 1980-ih, kada su jeftini ultrazvučni aparati omogućili lako utvrđivanje pola fetusa. Roditelji koji su očajnički željeli sina, ali nijesu htjeli veliku porodicu, ili im, kao u Kini, to nije bilo dozvoljeno, počeli su rutinski da prekidaju trudnoće sa ženskim fetusima. Globalno gledano, među bebama rođenim 2000. godine, nedostajalo je nevjerovatnih 1,6 miliona djevojčica u odnosu na broj koji bi se očekivao, s obzirom na prirodni polni odnos pri rođenju. Ove godine taj broj će vjerovatno biti oko 200.000, i još je u pada.
Pad tradocionalne naklonjenosti sinovima u regionima gdje je bila najizraženija je izuzetno brz. Prirodni odnos je otprilike 105 dječaka na 100 djevojčica. Pošto je vjerovatnoća od prerane smrti nešto veća kod dječaka, to dovodi do približne ravnoteže u reproduktivnoj dobi. Odnos prema polu pri rođenju, nekada ozbiljno narušen širom Azije, sada je znatno uravnoteženiji. U Kini je pao sa vrhunca od 117,8 dječaka na 100 djevojčica u 2006. godini na 109,8 prošle godine, a u Indiji sa 109,6 u 2010. na 106,8. U Južnoj Koreji sada je potpuno normalizovan, iako je 1990. godine iznosio zabrinjavajućih 115,7.
“Ekonomist” je 2010. godine na naslovnoj strani masovne abortuse ženskih fetusa nazvao “rodocidom” (gendercide). Globalni pad ove pošasti predstavlja blagoslov. Prvo zato što ukazuje na slabljenje tradicija koje su je podržavale: ukorijenjenog uvjerenja da muškarci više vrijede, i očekivanja u nekim kulturama da će kćerka, kada odraste, služiti porodicu svog muža, pa roditelji zato moraju imati sina koji će brinuti o njima u starosti. Takve seksističke ideje nisu nestale, ali je ohrabrujuće što dokazi ukazuju da su u opadanju.
Drugo, taj pad najavljuje ublažavanje štetnih posljedica koje je višak muškaraca izazvao. Abortusi zasnovani na polu osudili su milione muškaraca da ostanu neoženjeni. Mnogi od tih “golih grana”, kako ih zovu u Kini, gajili su duboko nezadovoljstvo zbog toga. Njihov bijes je bio društveno destabilizujući, jer su mladi, frustrirani neoženjeni muškarci skloniji nasilju. Jedno istraživanje koje je obuhvatilo šest azijskih zemalja pokazalo je da taj izvitopereni odnos između polova dovodi do porasta silovanja u svima njima. Druga istraživanja povezala su taj disbalans sa porastom nasilnog kriminala u Kini, zajedno sa autoritarnim policijskim mjerama koje su uvedene radi njegovog suzbijanja, kao i sa povećanim rizikom od građanskih nemira, pa čak i rata u drugim državama. Slabljenje naklonjenosti muškoj djeci učiniće veliki dio svijeta bezbjednijim.
U nekim regionima, u međuvremenu, pojavljuje se nova preferencija: prema djevojčicama. Ona je znatno blaža. Roditelji ne abortiraju dječake zato što su muškog pola. Nijedna velika zemlja još nema primjetan višak djevojčica. Umjesto toga, naklonost prema ženskoj djeci vidi se kroz druge pokazatelje, poput istraživanja javnog mnjenja i obrazaca plodnosti. Među japanskim parovima koji žele samo jedno dete, djevojčice se snažno preferiraju. Širom svijeta roditelji obično žele raznovrsnost. Međutim, u Americi i Skandinaviji veća je vjerovatnoća da će parovi imati još djece ako su im prva djeca muška, što sugeriše da više njih nastavlja da pokušava zbog želje za djevojčicom, nego zbog želje za dječakom. Prilikom usvajanja, parovi često plaćaju više za djevojčicu. Kada se podvrgavaju vantjelesnoj oplodnji (IVF) i drugim metodama izbora pola u zemljama gdje je zakonski dozvoljeno birati pol embriona, žene sve češće biraju da imaju ćerku.
Ljudi preferiraju djevojčice iz raznih razloga. Neki vjeruju da ih je lakše odgajati ili cijene osobine koje povezuju sa ženstvenošću. U nekim zemljama smatra se da je briga o starim roditeljima zadatak kćerke.
Međutim, nova naklonjenost djevojčicama, takođe, odražava rastuću zabrinutost zbog budućnosti dječaka. Dječaci su oduvijek bili skloniji da upadnu u nevolje: globalno, 93% zatvorenika su muškarci. U velikom dijelu svijeta zaostaju za djevojčicama i na akademskom planu. U bogatim zemljama 54% mladih žena ima tercijarno obrazovanje, u poređenju sa 41% mladih muškaraca. Muškarci su i dalje pretjerano zastupljeni na vrhu, u upravnim odborima, ali i na dnu - zatvoreni u svoje sobe, ogorčeni i povučeni.
U Americi i Skandinaviji veća je vjerovatnoća da će parovi imati još djece ako su im prva djeca muška, što sugeriše da više njih nastavlja da pokušava zbog želje za djevojčicom, nego zbog želje za dječakom
Vlade s pravom izražavaju zabrinutost zbog problema koje dječaci imaju. Pošto dječaci sazrijevaju kasnije od devojčica, postoje inicijative da im se školovanje odloži za godinu. Više muških učitelja, naročito u osnovnim školama gdje ih gotovo i nema, moglo bi im pružiti uzore. Bolja stručna obuka mogla bi ih usmjeriti ka zanimanjima koja su muškarci tradicionalno izbjegavali poput medicinskih tehničara. Prilagođavanje politika kako bi se pomoglo dječacima ne mora da znači ugrožavanje djevojčica - isto kao što propisivanje naočara nekome ko loše vidi ne šteti onima sa savršenim vidom.
U budućnosti će tehnologija roditeljima pružiti još više opcija. Neke će biti relativno neproblematične: kada postane moguće mijenjati gene kako bi se izbjegle teške nasljedne bolesti, oni koji budu mogli, sigurno neće oklijevati da to učine. Ali šta ako nove tehnologije za izbor pola postanu široko dostupne? Parovi koji se podvrgavaju liječenju neplodnosti već sada mogu da biraju spermatozoide sa X hromozomom ili da genetskim testiranjem odrede pol embriona. Takve tehnike su trenutno skupe i rijetke, ali će sigurno postati jeftinije.
Takođe, što je još važnije, sve je više vjerovatno da će roditelji koji začinju djecu na tradicionalan način koristiti jeftine testove na bazi krvi u prvim nedjeljama trudnoće kako bi saznali genetske osobine ploda. Ovi testovi već sada mogu da otkriju pol embriona. Neki koji priželjkuju djevojčicu mogli bi potom da koriste abortivne pilule kako bi izbjegli rođenje dječaka.
Kao liberalan list, “Ekonomist” radije ne bi ljudima govorio kakvu porodicu treba da imaju. Ipak, vrijedi razmisliti o tome kakve bi posljedice mogle uslijediti ako bi se pojavio novi disbalans - buduće generacije sa znatno više žena nego muškaraca.
To ne bi bilo tako loše kao svijet sa previše muškaraca. Višak neudatih žena vjerovatno neće dovesti do fizičkog nasilja. Štaviše, moglo bi se pretpostaviti da bi svijet u kojem dominiraju žene bio mirniji i bolje vođen. Ali, ako bi žene ikada postale izrazita većina, neki muškarci bi mogli da iskoriste svoju jaču pregovaračku poziciju na tržištu partnerstava tako što bi postali promiskuitetniji ili manje voljni da se obavežu na vezu. Za mnoge heteroseksualne žene to bi značilo teže pronalaženje partnera. Neke koje žele da se ostvare u vezi ne bi mogle da pronađu odgovarajućeg partnera.
Zato treba slaviti jenjavanje “rata protiv djevojčica” i požurivati dan kada će on potpuno prestati. Ali ne treba pretpostavljati da će ono što slijedi biti jednostavno ili bez problema.
Prevod: N. B.
Bonus video:
