Vladimir Putin, tvorac najgoreg rata u ovom vijeku, vjeruje da drevna sveštenička hronika blagosilja beskrajno krvoproliće. Istina o tom umjetničkom djelu, “Povijest minulih ljeta”, pomaže nam da sagledamo istinu o ratu Rusije. Njegov junak, danski poglavar Rjurik, vodi nas ka drugom umjetničkom djelu - Šekspirovom Hamletu. Biće nam potrebna umjetnost da bismo shvatili tragediju, jer se susret Putina i Donalda Trampa ranije ovog mjeseca na Aljasci ne može razumjeti, kako bismo željeli da vjerujemo, na osnovu utješnih pojmova poput nacionalnog interesa.
Putin je ciničan čovjek, utemeljivač politike post-istine u kojoj Tramp cvjeta. Međutim, na dnu najdubljeg cinizma često se krije jedna vrlo naivna ideja. Kod Putina je to ideja da Rusija ima drevnu, neprekidnu i svetu prošlost koja obuhvata Ukrajinu. “Povijest”, zbirka koju su u srednjem vijeku sastavili kijevski monasi, za njega je postala svojevrsno proročanstvo.
U tekstu koji je napisao prije invazije i u dugom intervjuu s Takerom Karlsonom prošle godine, Putin predstavlja život Rjurika kao polaznu tačku svete istorije u kojoj Rusija mora da napadne Ukrajinu. Na Aljasci, Putin je opisao Ukrajince kao “bratski narod” sa “istim korijenima” - koji se nasiljem mora osloboditi sopstvene zablude da predstavlja poseban narod.
Ono što Povijest zaista nudi jeste prikaz pojave Skandinavaca u istočnom Baltiku u ranom srednjem vijeku. Jedan od ranih protagonista je Rjurik iz IX vijeka. U zapisu za 862. godinu navodi se da Sloveni traže da njima vladaju Skandinavci. Ovaj malo vjerovatan obrt izgleda kao pozajmljen iz skandinavskih saga, jer su Danci i Šveđani voljeli da pljačku pravdaju “pozivnicama” lokalnog stanovništva.
Danac po imenu Rjurik je vjerovatno zaista pacifikovao zemlje u istočnom Baltiku. Ali nikada nije bio u Kijevu, udaljenom hiljadu milja od mjesta gdje bi mogao da pristane, niti su tamo bili njegovi ljudi. Proći će još jedan vijek prije nego što Skandinavci počnu da naseljavaju Kijev. Bez obzira na to, ništa što se dogodilo u srednjovjekovnoj istočnoj Evropi ne obavezuje buduće države da ratuju jedna protiv druge hiljadu godina kasnije - isto onako kako, recimo, istorija Karolinga danas ne zahtijeva da Francuska napadne Belgiju, niti prošlost Maja da Meksiko napadne Gvatemalu.
Priča o Rjuriku važna je iz drugog razloga: zbog pouke o mitskoj politici izmišljenih dinastija. Monasi u Kijevu, pišući vjekovima kasnije u državi koju poznajemo kao Kijevska Rus, željeli su da utvrde da su njihovi pokrovitelji nasljednici slavne tradicije. Zato su od Rjurika napravili heroja, dali mu da ostane u baltičkom regionu, podarili mu biblijski dug život, učinili da na samrtničkoj postelji dobije dijete i zatim dali da se to dijete prokrijumčari u Kijev kao njegov nasljednik. Pouzdano znamo da se to nije dogodilo. Računica se ne poklapa, a arheološki dokazi su jasni.
Monasi su koristili veoma daleku prošlost da podrže svoje tadašnje vladare, kako bi pokazali da su važniji od svojih rivala u baltičkom regionu. Osam stotina godina kasnije Putin koristi njihov tekst, Povijest, da uradi isto, ali u mnogo raskošnijem obimu. Prema tom tumačenju Moskva mora da vlada Kijevom - iako Moskva uopšte nije ni postojala u vrijeme događaja iz IX vijeka o kojima hronika govori.
Moskva je postala centar moći pod Mongolima. Nakon Rjurikovog vremena, drugi Skandinavci su preuzeli kontrolu nad Kijevom. Njihovi monasi su napisali Povijest kako bi pokušali da opravdaju svoju nadmoć. Ta država, kraljevstvo Kijevske Rusi, raspalo se nakon mongolskih invazija u 13. vijeku. Većim dijelom bila je uključena u Veliku Kneževinu Litvaniju. Novi grad Moskva, koji je tada bio u sjeveroistočnoj oblasti Rusi, pao je pod vlast kanova, koji su birali lokalne vođe da ubiraju porez u njihovo ime.
Nakon nekoliko stotina godina ovakvog poretka, vladari Moskve, oslobađajući se mongolske vlasti, odlučili su da žele ponosniju priču o svojoj prošlosti. Zato su se vratili oko 700 godina unazad, izvukli Rjurika iz Povijesti i izmislili dinastiju Rjurikoviča. Petar Veliki je, kada je 1721. osnovao Rusko Carstvo, otišao još dalje unazad i prisvojio skandinavski naziv Rus. Nove države traže mitove o drevnom porijeklu, što Petar (a sada i Putin) jasno pokazuju.
Danski poglavar Rjurik nije osnovao Kijevsku Rus niti bilo koju drugu državu; čak i da jeste, bilo bi apsurdno zamišljati da njena srednjovjekovna istorija opravdava bombe koje danas padaju na ukrajinske gradove. Njegova legenda nas uči o fikcijama moći i vodi nas ka drugoj legendi - o mehanizmima same moći.
O jednom sličnom Rjuriku mnogo više saznajemo u srednjovjekovnom zborniku “Gesta Danorum” (Podvizi Danaca), koji je krajem 12. vijeka napisao Sakso Gramatik. Naučnici se već vijek spore oko toga da li je riječ o istoj osobi; čini se da vjerovatno jeste, iako u oba izvora o njegovom životu postoje elementi legendi. Ovdje je Rjurik Danac paganski Viking, “pošast hrišćanstva”. Naslijedivši zemlje od oca u istočnom Baltiku, otplovio je da ubira danak. U ovom prikazu Sloveni su živjeli veoma blizu Baltičkog mora. Gesta Danorum se slaže s Povješću u jednoj osnovnoj tački: Danac koji vlada Slovenima. U to vrijeme i na tom prostoru, to nije bilo neobično. Rjurik se zatim vratio kući. Zabilježeno je da je upadao na obale ili vladao djelovima današnje holandske i njemačke obale tokom 870-ih godina.
Porodična istorija Rjurika, kako nam je prenosi Sakso, vodi nas ka poznatom mitskom pejzažu. Rjurikova karijera je, prema Saksu, počela kada je njegov otac ubio omiljenog sina boga Odina, a zatim bio osvećen od drugog Odinovog sina. Nakon očeve smrti, Rjurik je imao svoju baltičku avanturu ubiranja danka. Dok je u Povijesti on ostao u baltičkom regionu kako bi na samrtnoj postelji dobio korisnog sina, u Gesta Danorum on se vraća u Dansku sa kćerkom po imenu Geruta.
Kao danski princ, navodi Sakso, Rjurik je nadgledao rivalstvo dvojice poglavara, braće Fenga i Orvendila. Impresioniran Orvendilovim osvajanjima, Rjurik mu je dao Gerutu za ženu. Feng je zatim, iz ljubomore, ubio svog brata i sam se oženio Gerutom. Sve je to posmatrao Orvendilov sin - Rjurikov unuk. Mladić je glumio ludilo kako bi izbjegao da ga stric ubije i kovao plan za osvetu. Njegovo ime bilo je Amlet. Šekspir ga je nazvao Hamlet.
Rjurik stoji iza zavjese najveće Šekspirove drame. Ali on ne stoji na početku ruske državnosti. Putin, međutim, očigledno ulaže u svoju verziju istočnoevropske prošlosti i u ideju da je rat potreban, da tako kažemo, da bi ta verzija postala istinita. Čovjek može da vjeruje u nešto nestvarno i zatim to sprovede u djelo, povlačeći i druge u nasilnu transformaciju. Hana Arent je to nazvala totalitarizmom.
Može se činiti ludilom tvrdnja da zemlju treba osvojiti zbog nepostojećeg etnosa pogrešno pročitanog iz klimave priče u drevnoj Povijesti, u kojoj gradove osvajaju bebe, ratove presuđuju rvački mečevi, a vladar umire zbog proročanstva o konju. Ili je možda politika ta koja preobražava svijet, kroz smrt i razaranja, da bi odgovarao umjetnosti.
Prije više od jednog vijeka, u vrijeme kada je Rusko Carstvo kanonizovalo priču o Rjuriku, ukrajinski mislioci su išli drugim putem. Oni su osmišljavali društvenu istoriju (Mihailo Gruševski), objašnjavali neophodnost međukulturnog susreta za samospoznaju (Ivan Franko) i izgradnju države (Vjačeslav Lipinski), te prisvajali elemente klasične prošlosti Skitije i Grčke (Lesja Ukrajinka). Ovi autori danas doživljavaju renesansu. Dok humanističke nauke cvjetaju u ratom razorenoj Ukrajini, dok Ukrajinci objavljuju inovativne globalne istorije, država agresor sprovodi ekstremne oblike politike istorije, namećući zvanični pogled na vječnu, netaknutu Rusiju.
Ako jedan diktator poput Putina može da tvrdi da se prošlost “zamrzla” u nekoj tački, onda sve što se dogodilo u bilo kom drugom trenutku postaje metafizički pogrešno i podložno nasilnoj kazni. Ako bi bilo tačno da Ukrajina pripada Rusiji 2020-ih zato što jedan ruski diktator zna legendu o jednom Vikingu iz 860-ih, onda desetine miliona ljudi koji tamo zaista žive ne bi imali pravo glasa o sopstvenom identitetu: ne bi imali izbora osim da prihvate pogubljenja, mučenja, otmice djece.
Srednjovjekovna metafizika spaja se s propagandom post-istine. Kada je Putinov rat počeo, još 2014. godine, tvrdnja o drevnim pravima poklopila se s naglim usponom djelovanja na društvenim mrežama: zamagljujući rusku invaziju na Krim i druge djelove južne i jugoistočne Ukrajine, a zatim podržavajući bregzit, pa Trampovu predsjedničku kampanju. Putinov savjetnik Vladislav Surkov bio je u velikoj mjeri odgovoran za skretanje ruske politike ka post-istini, kako u unutrašnjoj, tako i u spoljnoj politici: ka modelu u kojem jedna država može da izvrši invaziju na drugu na osnovu bajke iz prošlosti, da negira da to čini koristeći sofisticirane metode na društvenim mrežama u sadašnjosti i da pritom ostvari značajan uspjeh.
Taj uspjeh bio je vrlo stvaran. Reakcija Obamine administracije na rusku invaziju 2014. bila je neodlučna i nedovoljna. Bregzit se zaista dogodio. Tramp je izabran za predsjednika. Danas često zaboravljamo da je ruska invazija na Ukrajinu zapravo počela prije više od decenije, i da je obuhvatila i Donbas. Taj gubitak sjećanja, koji je rezultat hibridnog ratovanja, ima posljedice za budućnost. Tramp predstavlja Donbas kao nešto što bi Ukrajina jednostavno mogla da prepusti, iako djelovi koje još drži čine njene odbrambene linije i gradove-tvrđave, sadrže važne prirodne resurse, a u stvarnosti Rusija pokušava da osvoji taj region već jedanaest i po godina.
Prema Putinovom tumačenju drevnog djela Moskva mora da vlada Kijevom - iako Moskva uopšte nije ni postojala u vrijeme događaja iz IX vijeka o kojima hronika govori
Hamlet nas vodi ka vrlo specifičnoj slabosti američke politike pod Trampom. Surkov, Putinov ideolog prve invazije, bio je opsjednut tom dramom. U svojim izvještajima iz tog perioda u Moskvi, Piter Pomarencev opisao je razgovor sa jednom profesorkom književnosti o radnji tog djela. Njoj je, kako je kazala, zaplet bio potpuno jasan: Norveška je infiltrirala svoje agente unutar danske elite, Hamlet je manipulacijama doveden u ludilo kako bi destabilizovao danski dvor, a državni udar norveškog princa Fortinbrasa bio je plan od samog početka.
Kako slabija država koja vodi rat u istočnoj Evropi može da oslabi jaču državu? U Šekspirovoj drami, Norveška tvrdi da se bori protiv Poljske, ali usput uspijeva da preuzme Dansku - mnogo snažniju državu koja ju je ne tako davno porazila. Ta paranoična (a možda i tačna) interpretacija koju je ponudila sagovornica Pomeranceva pruža svojevrstan nagovještaj.
Rusija je sada angažovana u ratu u istočnoj Evropi. I, u vezi s tim ratom, ona dominira dvorom svog snažnijeg rivala - Sjedinjenih Država. Pod Trampom, Putin više ne mora da strahuje od osude zbog svoje ilegalne invazije i brojnih ratnih zločina Rusije. Standardna sredstva odvraćanja budućih ratova - poput suđenja, reparacija i raspoređivanja trupa - unaprijed su odbačena, i to bez ikakve protivusluge. Američka vojna pomoć Ukrajini obustavljena je dva puta i, po svemu sudeći, biće jednostavno dozvoljeno da se istroši.
Fortinbras je dopadljiviji lik od Putina, a Tramp, za razliku od Hamleta, izgleda da uopšte ne mari za sopstvenu zemlju. Ali i zlikovci mogu imati tragične mane, a Trampova je - taština. Sudeći po konferenciji za štampu u Ankoridžu, Putin to veoma dobro razumije.
Zamka u koju je Tramp upao postavljena je još 2016. godine, kada je Kremlj preduzeo usaglašene napore da pomogne njegovoj predsjedničkoj kampanji i da porazi Hilari Klinton. Amerikanci potiskuju ovo saznanje: Tramp je svoje pristalice naučio da koriste riječ “prevara”, dok je medije zastrašio. Ionako imamo kratkoročno pamćenje i ne vjerujemo da nas stranci tako lako mogu prevariti.
Međutim, ruska politika je bila i te kako stvarna - i Putin i Tramp to znaju. Na “konferenciji za štampu” bez ijednog pitanja, Putin se zadržao na svojim mitovima o prošlosti, a zatim je Tramp govorio o svom ogorčenju što ljudi pamte da mu je Rusija pomogla u predsjedničkoj kampanji 2016. godine. To se nikada nije dogodilo, rekao je Tramp, a vjerovanje u suprotno bilo je rezultat “prevare” koja je, na njegovu žalost, spriječila da njegov “fantastičan odnos” s Putinom usmjerava njegovu politiku.
Tramp je, iz perspektive Kremlja, od samog početka bio čovjek Rusije. Kremlj je imao svaki razlog da vjeruje, prije deceniju, da bi Trampovo predsjedništvo bilo u njihovom interesu - kao sredstvo za unošenje haosa i slabosti u SAD. Ruska zvanična štampa jasno je pokazala 2024. da je Tramp njihova velika nada za pobjedu u Ukrajini. Koje god druge mamce Rusija mogla da ima, sama činjenica prethodne podrške, u kombinaciji s njegovom ličnom taštinom, je sasvim dovoljna. Neko drugi bi se možda s tim pitanjem nosio drugačije: u redu, podržali su me, ali to nije važno, svakako bih pobijedio; a sada kada sam pobijedio, pokazaću Rusiji koliko sam nezavisan.
Kao i Putin, Tramp je veoma ciničan čovjek, političar post-istine. A u osnovi njegovog cinizma leži jedna vrlo naivna ideja: da je on, zapravo, u potpunosti svoj. Trampova potreba da neprestano insistira kako ga Rusija nikada nije podržala zapravo daje moć Rusima koji jesu stali iza njega. Putin može samo klimnuti glavom: da, sve je to bila prevara. A zatim Tramp i Putin mogu da se povežu oko užasnih stvari kojima su, navodno, obojica bili izloženi. Reflektor mučeništva rezervisan je za Trampa i Putina, s obzirom na sve što smo “mi” - kako je Tramp rekao u Ankoridžu - zajedno izdržali. Ukrajinci su ignorisani. Na Aljasci, stradanje stotina hiljada ranjenih i ubijenih uopšte nije pomenuto.
Putinov pogled na Ukrajinu jeste ludilo, ali u njemu ima metode. Tvrdnja da je Ukrajina “bratska nacija”, kako je Putin rekao na Aljasci, istovremeno priziva staru priču o Rjuriku i predstavlja zahtjev za moć: ja, vojskovođa i diktator, mogu laž učiniti istinom ubijanjem ljudi, eliminisanjem dokaza o suprotnom. Tramp ne mora da razumije tu mistiku da bi u njoj pronašao utjehu. Rusija je drevna nacija, velika sila; mora joj se dopustiti da čini šta želi. Tramp sebi i nama može da govori da je to jednostavno priroda svijeta, a ne rezultat potčinjene američke politike, niti izopačenog rada američkog predsjednika zarobljenog sopstvenom taštinom. Na Aljasci su se te dvije priče spojile, naočigled svih.
Možda to i ne iznenađuje, budući da su priča o Hamletu i priča o Rjuriku zapravo jedna ista priča. Bez skandinavskih saga, bez svešteničkih hroničara u Danskoj i Kijevu, ne bismo imali čuvenu Šekspirovu dramu, a Rusi bi bili lišeni svoje legende o porijeklu. Moramo poznavati umjetnost da bismo razumjeli politiku mitskih dinastija i zbunjujućih zapleta. Razumjeti priče znači vidjeti kako su obmana i samoobmana započele rat, a sada ga produžavaju i pogoršavaju.
Ni “Povijest minulih ljeta” ni “Hamlet” ne bilježe činjenice onako kako bismo zamišljali da to čini konferencija za štampu dvojice predsjednika u Ankoridžu. Ali “priprema je ključ svega”. Umjetnost nas priprema da vidimo: na primjer, da je prepletenost dvojice ljudi važnija od politike koju bismo željeli da vidimo, i da država trune iznutra.
Autor predaje istoriju na Munk školi u Torontu
Tekst je preuzet iz “Fajnenšl tajmsa”
Prevod: N. B.
Bonus video:
