Šir Matijas želi da se vrati u kibuc Holit, ali ne zna da li će to moći da podnese. Ova 23-godišnjakinja je odrasla u toj maloj zajednici na krajnjem jugozapadu Izraela, čije cvjetne staze čuvaju neka od njenih najsrećnijih sjećanja.
To je, međutim, i mjesto gdje su joj roditelje ubili naoružani pripadnici Hamasa 7. oktobra 2023, a njen brat Rotem teško je ranjen. Njihova majka, Šahar, svojim tijelom je zaštitila sina od metaka, spasivši mu život posljednjim činom ljubavi.
“Nedostaje mi Holit. To je veliko pitanje koje sebi postavljam svakog dana - mogu li se vratiti da tamo živim? Čini mi se da nemam odgovor, i mislim da ga neću imati dok ne pokušam”, rekla je.
Stanovnici kibuca bili su mala, bliska zajednica od oko 230 ljudi, koja je rastrgnuta u masakru prije dvije godine. Petnaestoro je ubijeno, uključujući dva tajlandska radnika na farmi, a još šestoro je oteto kao taoci. Preživjeli su evakuisani istog dana, kada je vojska stigla poslijepodne.
Zabranjen im je povratak u domove gotovo dvije godine, pa većina od tada živi u hotelima i privremenim smještajima. Više od hiljadu krava u kibuckoj mljekari jedini su stalni stanovnici mjesta koje je sada prepuno duhova i sjećanja, a njegov ulaz čuva jedan usamljeni vojnik.
Igralište je prekriveno dvogodišnjom prašinom, staze i terase su obrasle, a tišina koja je nekada privlačila stanovnike sada je sablasna - osim kada Izrael bombarduje Gazu. Toliko je blizu, na nešto više od jedne milje, da od snažnih eksplozija puca malter na plafonima i kidaju se električni kablovi u napuštenim kućama.
Sada je vlada odobrila povratak zajednice, a stanovnici su zajedno odredili datum – jul naredne godine, nakon završetka izraelske školske godine. Za Nir Sultan, čiji su svekar i svekrva takođe ubijeni u ovom kibucu, taj datum je istovremeno i preblizu i predaleko.
Napad je bio najsmrtonosniji od osnivanja Izraela - ubijeno je 1.200 ljudi, većinom civila, među njima, prema podacima izraelske vlade, i 39 djece. Još 251 osoba odvedena je kao talac, a najmlađa je bila beba od devet mjeseci.
“Djeluje hrabro vratiti se”, rekla je Sultan. “S jedne strane, ne znam da li je to dovoljno vremena, ali s druge, želim da se vratim danas, želim da budem kod kuće.”
U Holitu je počela izgradnja novog vrtića, zamišljenog kao hrabra poruka vjere da se život može vratiti - i kao način da privuku mlade porodice.
Objavljen je poziv za nove stanovnike, a već javili zainteresovani spremni da razmotre preseljenje uprkos tragediji i strahu - ili možda upravo zbog toga. “Možda shvataju da, ako nas ovdje nema, to će biti problem za Izrael”, kazala je Sultan.
Holit je prvobitno osnovan 1970-ih kao naselje na Sinajskom poluostrvu, dok je to područje bilo pod izraelskom okupacijom. Nakon mirovnog sporazuma kojim je Sinaj vraćen pod egipatsku kontrolu, Holit je premješten na svoju sadašnju lokaciju.
Holit je dio niza zajednica duž ruba onoga što Izrael naziva “pojasom oko Gaze” - zbog načina na koji se taj pojas proteže uz usku traku palestinske teritorije duž obale.
Osnovane kao dio državnog projekta koji je imao za cilj da obuzda Gazu naseljavanjem područja uz njene granice, mnoge od tih zajednica ukorijenjene su u sekularnoj, ljevičarskoj cionističkoj tradiciji. Među žrtvama napada 7. oktobra bilo je mnogo mirovnih aktivista koji su radili na izgradnji suživota i zalagali se za palestinsku državu.
Roditelji Šir Matijas bili su među osnivačima dvojezične škole u kojoj su djeca učila hebrejski i arapski, pod sloganom “jevrejsko-arapsko obrazovanje za jednakost”.
Njihov komšija Haim Kacman, ubijen dok je pokušavao da zaštiti drugog stanovnika, bio je akademik i aktivista koji je vikende provodio pokušavajući da zaštiti Palestince na okupiranoj Zapadnoj obali od nasilnih doseljenika.
Njegov brat, Noe Kacman, više je puta apelovao da nasilna smrt njegovog brata ne smije zasjeniti njegov životni rad, niti da se porodična tuga koristi kao opravdanje za nanošenje bola Palestincima.
Napad je na Nir Sultan ostavio drugačiji trag. Kao majka troje djece, ona smatra da je izraelski rat neophodan. I dalje ponekad ne može da vjeruje da je njena porodica preživjela nakon sati provedenih u sobi bez brave, skrivajući se. Njen suprug je držao vrata da ih spriječi da provale, dok su naoružani napadači više puta pokušavali da uđu.
“Moj san je bio da se Gaza otvori i da zavlada mir”, rekla je. “Sada mislim samo na sebe, da moram spasiti sebe i svoju djecu. Ako želim da moja djeca odrastaju kako treba, ne smijem dozvoliti da se to ponovo desi. A oni (Hamas) su rekli da će se to ponoviti.”
“Haim Kacman je vjerovao u suživot - i šta mu je to donijelo?” dodala je. “Zato je sada teško razmišljati drugačije.”
Trauma Holita i drugih zajednica napadnutih 7. oktobra izaziva morbidnu znatiželju kod nekih Izraelaca koji su bili pošteđeni neposrednih užasa tog dana.
Ponekad se nepozvani posjetioci pojave u kibuckoj mljekari i pitaju njenog upravnika, Liora Klajmana: “Ispričaj nam kako si preživio” - brutalno nehajan zahtjev da ponovo proživi dan ispunjen strahom i gubicima, što ga, kaže, i razgnjevi i uvrijedi.
Stanovnicima Holita ne treba spomenik. Šetnja s Nir kroz kibuc podsjeća na katalog užasa. Evo kuće u kojoj se sedmogodišnja djevojčica, skrivena u ormaru nakon što su joj roditelji ubijeni, javila komšijama telefonom moleći da je spasu. Oni su, rizikujući sopstvene živote, izašli napolje i odveli je na sigurno.
Evo kuće u kojoj su živjeli i ubijeni svekar i sverkrva Nir Sultan. Ronit, pedesetpetogodišnjakinja, donijela je boje i glamur Buenos Ajresa u Izrael i nikada nije prestala da uči. Doktorat joj je dodijeljen posthumno.
Roland, koji je imao 68 godina, bio je blag i veseo, talentovani kuvar i glumac koji je obožavao da se šali sa unucima.
Neke od oštećenih kuća su srušene, uključujući i porodični dom Šir Matijas, a ona još nije uspjela da provede noć u Holitu. Tokom dana se osjeća mirno kada dolazi u posjetu, ali s padom mraka vraćaju se užasi 7. oktobra.
Zato razumije zašto se neki stanovnici nikada neće vratiti. “Potpuno je razumljivo što ne želiš da se vratiš na mjesto gdje su ti prijatelji, porodica i komšije poklani.”
Ali nedostaje joj zelenilo, “nevjerovatni zalasci sunca” i spokoj tog mjesta, toliko tihog da se često jedino čuo smijeh djece dok su trčala i igrala se - “kao filmska muzika u pozadini”.
“Zaista osjećam prisustvo svojih roditelja tamo i neću odustati bez borbe. Daću sve od sebe da se vratim u Holit i pokušam ponovo da tamo živim.”
Prevod: N. B.
Bonus video:
