Godinu dana nakon svrgavanja diktatora Bašara al-Asada u Siriji, malo toga se promijenilo u očajničkoj potrazi Amine Bekai. Ona ponovo upisuje ime svog nestalog supruga u internet pretraživač, nadajući se odgovorima na 13 godina staro pitanje. Uzalud, piše danas agencija Rojters.
Bekai nema kome drugom da se obrati.
Nacionalna komisija za nestala lica, osnovana u maju, prikuplja dokaze o prinudnim nestancima za vrijeme Asadove vladavine, ali još nije ponudila porodicama nikakve naznake o sudbini oko 150.000 ljudi koji su nestali u njegovim zloglasnim zatvorima.
Među njima su i muž Amine Bekai, Mahmud, kojeg su 17. aprila 2012. godine uhapsile sirijske bezbjednosne snage u njihovom domu nedaleko od Damaska, i njen brat Ahmed, uhapšen u avgustu iste godine.
Asadovo svrgavanje u početku je probudilo nadu da bi zatvorska dokumentacija mogla pokazati porodicama da li su, kada i kako, njihovi najmiliji umrli. Masovne grobnice koje su Asadove snage kopale širom Sirije mogle bi biti ekshumirane. Žrtve bi mogle biti dostojno sahranjene.
Ništa od toga se nije dogodilo.
"Prošla je godina dana. Nisu uradili ništa… Da li je moguće da čak nisu ni došli do dokumenata o ovim ljudima? Da nam pokažu istinu — to je ono što želimo", rekla je Bekai za Rojters.
Gase se nade
Kako su pobunjenici prošle godine osvajali sirijske gradove na putu ka zauzimanju Damaska, prvo su žurili ka zatvorima, otvarajući vrata i oslobađajući hiljade zbunjenih zatvorenika.
Dana 8. decembra 2024, samo nekoliko sati nakon što je Asad pobjegao u Rusiju, pobunjenici su oslobodili desetine zatvorenika iz zatvora Sednaja, koji je Amnesti internešenal nazvao "ljudskom klaonicom" zbog sistematskog mučenja i pogubljenja.
Među oslobođenima nije bilo ni najmilijih Amine Bekai.
"Kada su zatvori otvoreni, a oni se nijesu vratili – to je bio šok. Tada je nada nestala, potpuno se ugasila", rekla je Bekai. Ali i dalje zahtijeva da sazna kako, kada i gdje su njen muž i brat mogli stradati.
Bez ikakvih informacija od nacionalne komisije, Bekai je rekla da je postala "opsjednuta" internet potragom, pregledajući fotografije mrtvih zatvorenika i skenirane zatvorske dokumente koje objavljuju sirijski mediji koji su ušli u zatvore i bezbjednosne centre nakon Asadovog pada.
"Sve što nam preostaje jeste da sjedimo i tražimo", kazala je.
Takvi dokumenti otkrili su ključne informacije.
Sara al-Katab posljednji put je vidjela svog supruga kako 9. februara 2019. ulazi u policijsku stanicu na jugu Sirije da se "pomiri" s Asadovom vladom nakon godina provedenih među pobunjenicima.
Od tada nije dobila nikakve vijesti o njemu.
U tabeli umrlih zatvorenika u Sednaji, u koju je Rojters imao uvid nakon Asadovog pada, nalazilo se i njegovo ime - Ali Mohsen al-Baridi. Datum smrti naveden je kao 22. oktobar 2019, uz opis "srčani i respiratorni zastoj" i nalog da tijelo ne bude predato porodici.
Rojters je svoje nalaze proslijedio Sirijskom centru za pravdu i odgovornost, organizaciji koja radi s porodicama nestalih, a oni su obavijestili Saru al-Katab.
Komisija traži pomoć i nadzor
Nacionalnu komisiju osnovao je novi predsjednik Sirije Ahmed al-Šara, bivši pobunjenički lider. Medijska savjetnica komisije Zeina Šahla rekla je za Rojters da mandat obuhvata svaku nestalu osobu u Siriji, bez obzira na okolnosti.
"Kada je riječ o bolu porodica, možda zaista djelujemo sporo. Ali ovaj posao mora da napreduje pažljivo, naučno i sistemski, a ne ishitreno", rekla je.
Sljedeće godine komisija se nada da će pokrenuti bazu podataka o svim nestalima koristeći dokumenta iz zatvora i drugih lokacija. Ekshumacija masovnih grobnica zahtijeva tehničku ekspertizu i vjerovatno neće biti moguća prije 2027, rekla je Šahla.
Komisija je održala sastanke sa sirijskim aktivističkim grupama i pojedinim porodicama. U novembru je potpisala sporazum o saradnji s Međunarodnim komitetom Crvenog krsta iz Ženeve i Međunarodnom komisijom za nestala lica, koje imaju globalno iskustvo u tim pitanjima.
Sirijska komisija se nada da će to dovesti do više obuka za osoblje i pristupa opremi koje nedostaje, uključujući laboratorije za DNK analize ekshumiranih posmrtnih ostataka.
"Pozdravljamo svaki vid saradnje i podrške, sve dok pitanje ostaje u nadležnosti naše komisije", rekla je Šahla.
Rodbina i aktivisti zahtijevaju bolje
Vladin pristup razočarao je organizacije koje su u izgnanstvu razvile stručnost o prinudnim nestancima tokom Asadove ere, reklo je šest grupa za ljudska prava.
Mnogi su se nadali da će to znanje moći da primijene na terenu sada kada je Asad pao, ali kažu da ih je centralizovani pristup vlade isključio, usporio napredak i ostavio porodice u neizvjesnosti.
"Kada imate čak četvrt miliona nestalih ljudi, ne možete tako raditi. Morate decentralizovati posao", rekao je Ahmad Helmi, sirijski aktivista koji vodi inicijativu Ta'afi, posvećenu nestalim zatvorenicima i preživjelima.
Aktivisti takođe optužuju komisiju da "monopolizuje" dokumenta vezana za pritvore.
U septembru su sirijske vlasti na kratko su uhapsile Amera Matara, aktivistu koji je osnovao virtuelni muzej posvećen iskustvima zatvorenika, optuživši ga da je ilegalno pristupio zvaničnim dokumentima u lične svrhe.
U novembru je komisija upozorila porodice da ne vjeruju dokumentima o pritvorima objavljenim na nezvaničnim internet platformama, poput onih koje Bekai pretražuje, i zaprijetila pravnim mjerama protiv tih medija.
"Komisija želi monopol nad ovim pitanjem, ali nema alate, kompetenciju ni transparentnost. Traži povjerenje porodica, ali ne daje rezultate", rekao je Matar.
Šahla je odgovorila da je komisija "centralno, zvanično tijelo ovlašćeno da otkrije sudbinu" nestalih osoba i da porodicama treba jedno mjesto na kojem mogu dobiti tačne informacije.
Agnes Kalamar, direktorica Amnesti internešenala, rekla je da komisija treba redovno da objavljuje informacije o napretku i da razmotri pružanje finansijske pomoći porodicama nestalih.
"Najvažnije što nacionalna komisija trenutno može da uradi jeste da porodice osjete da ih neko čuje i podržava", rekla je ona za Rojters.
Dok Sirija obilježava godinu dana od Asadovog pada, mnogi i dalje nose isti teret koji ih je pritiskao i tokom njegove vladavine: odsustvo odgovora.
Alija Darađi posljednji put je vidjela svog sina Jazena 1. novembra 2014, kada je otišao od kuće da se nađe s prijateljima blizu Damaska. Nikada se nije vratio.
Tokom protekle godine, starija žena je provodila vrijeme u "šatorima istine" – protestnim okupljanjima na kojima se zahtijevaju informacije o nestalim Sirijcima, što je pod Asadom bilo nezamislivo. Iako joj je solidarnost značila, nije joj donijela ono za čim srce najviše žudi.
"Nadali smo se da ćemo pronaći njihova tijela, da ćemo ih sahraniti, ili da ćemo saznati gdje su", rekla je Darađi.
Bonus video:
