U novembru 2024. godine srušila se nadstrešnica na željezničkoj stanici u Srbiji i usmrtila 16 ljudi. Najvjerovatniji uzrok loše izvedenih radova bila je korupcija. Izbili su masovni protesti, o kojima su izvještavali nezavisni novinari.
Neki su potom pretučeni od batinaša dok je policija posmatrala. Polovina je pretučena od policije. Tokom 2025. godine u Srbiji je zabilježen najmanje 91 fizički napad na novinare, prema podacima Nezavisnog udruženja novinara Srbije. Napadači se rijetko kažnjavaju, što "ohrabruje nova krivična djela protiv novinara", kaže Jelena Petković, lokalna ekspertkinja za bezbjednost medija.
Srbija ima sve spoljne odlike demokratije. Ne zatvara novinare zbog onoga što pišu. Ipak, na desetine načina otežava im posao i život - osim ako ne podržavaju vlast.
KRIK, istraživački medij koji često razotkriva korupciju u srpskoj vlasti, pogođen je sa više od 30 tužbi u posljednjih nekoliko godina, od kojih je 17 i dalje aktivno, kaže Stevan Dojčinović, glavni urednik. On mora provoditi i do pet dana mjesečno na sudu. Režimski mediji ga optužuju da radi za CIA i Džordža Soroša, jevrejskog milijardera. Kružile su lažirane fotografije na kojima je sa vođom kriminalne grupe, ali i stvarne intimne fotografije, s ciljem da bude osramoćen. "To je ostavilo ogroman, težak trag", kaže on.
U međuvremenu, svi zemaljski emiteri su pod kontrolom države ili u vlasništvu prijatelja desničarskog populističkog predsjednika Aleksandra Vučića, pa govore ono što on želi da govore. Zoran Kusovac, medijski konsultant, prepričava da se jedna njegova prijateljica razvela od muža, TV urednika, djelimično zato što joj je bilo dosta Vučićevih noćnih poziva.
Širom svijeta, medijske slobode se povlače. Na indeksu koji je osmislila organizacija Reporteri bez granica (RSF), globalni rezultat nazadovao je od 2014. - sa 67 od 100 (toliko danas ima Amerika) -na ispod 55 u 2025. (koliko je loše i u Srbiji). "Po prvi put u istoriji indeksa, uslovi za bavljenje novinarstvom su ‘teški’ ili ‘veoma ozbiljni’ u više od polovine zemalja svijeta, a zadovoljavajući u manje od jedne od četiri“, navodi RSF. I drugi nalaze sličan trend. Podaci V-Dem-a, istraživačkog projekta sa sjedištem u Švedskoj, sugerišu da se globalni prosjek pogoršao od 2004. sa 0,66 (na skali od 0 do 1) na 0,49 - otprilike razlika između Meksika i današnje Indije pod hindu-nacionalistima.
Nijedna vijest koja je "dostojna štampe"
Najveći pad ne dešava se u diktaturama, gdje je ozbiljno novinarstvo odavno gotovo nemoguće, već u zemljama koje i dalje tvrde da su demokratske. Vlasti u takvim sistemima obično ne pokušavaju da u potpunosti uguše kritiku. Umjesto toga, preoblikuju podsticaje za one koji skupljaju informacije, tako da obični ljudi slušaju obilje hvalospjeva vladajućoj partiji, a tek povremene škrte tonove neslaganja. Cilj je da moćni ostanu na vlasti i da se smanji nadzor nad tim kako tu moć zloupotrebljavaju.
Analiza časopisa The Economist našla je snažne veze između gušenja medija i korupcije. Posmatrajući 80 godina podataka iz oko 180 zemalja koje je prikupio V-Dem, utvrđeno je da je smanjenje medijskih sloboda u jednoj zemlji snažan prediktor da će se korupcija u toj zemlji kasnije pogoršati. Ovo je važilo i nakon kontrole ranijih i trenutnih nivoa korupcije, promjena u prihodima i globalnih trendova.
To nije samo slučaj da se loše stvari poklope. Analiza je vremenska: testira da li promjena jedne varijable pouzdano predviđa buduću promjenu druge. U statističkom žargonu, to se zove "Grejndžerova uzročnost" - i pronađeno je dosta takvih veza.
Bez prodornog, istraživačkog novinarstva lakše je funkcionerima da pronevjere novac a da ih niko ne vidi, ili da sklapaju poslove "ispod stola" bez otpora. Statistička veza je značajna: ako je sve drugo jednako, zemlja u kojoj sloboda štampe propadne sa nivoa Kanade na nivo Indonezije, predviđa se da će skliznuti u korupciju ekvivalentnu tome da se Irska pretvori u Latviju.
Strah i usluge
Izgleda i da postoji povratna sprega: rast korupcije takođe dobro predviđa da će mediji kasnije postati manje slobodni - vjerovatno zato što oni na vlasti, kad imaju mnogo toga da kriju, imaju dodatni motiv da začepe usta radoznalim novinarima. "Ako izvještavamo o korupciji… naši novinari bivaju doksovani“, kaže Vahju Đatjmika, direktor indonežanskog nedjeljnika Tempo. Jednom novinaru poslata je odsječena svinjska glava; drugi su dobijali desetine nenaručenih isporuka hrane - podsjetnik da "velike face" o kojima pišu tačno znaju gdje mogu da ih nađu.
Ove povratne sprege uvećavaju štetu, pa se puna cijena loših politika osjeti tek postepeno. Institucije imaju inerciju: model sugeriše da, u prosjeku, prođu oko četiri godine nakon stezanja obruča oko medija da bi se ispoljila makar polovina konačnog porasta korupcije. Lider može danas ućutkati medije, ali birači možda neće primijetiti kasniji skok u muljažama sve do poslije narednih izbora.
Još jedan obrazac: kako medijske slobode opadaju, elite rjeđe nude razložna obrazloženja za svoje politike. I to, takođe, obično prethodi porastu korupcije. To se uklapa u rast populizma širom svijeta - pokreta koji se više oslanja na emociju nego na razum. Populistički lideri obično nastoje da oslabe institucionalne kočnice sopstvenoj moći, uključujući medije; a to otvara vrata korupciji i zloupotrebama.
U zbiru, statistička analiza zaključuje da populistička politika, korupcija i pritiskanje kritičkih medija ne samo da idu zajedno, već se međusobno pojačavaju. Vlade koje danas guše štampu sjutra će vladati gore.
Mnoge zemlje su na ovom opasnom putu. "Velika promjena koju vidimo posljednjih godina jeste da navodno demokratske zemlje usvajaju mnoge tehnike koje smo tradicionalno viđali u autoritarnim režimima", kaže Džodi Ginzberg, čelnica Komiteta za zaštitu novinara (CPJ). Te tehnike obično ne idu dotle da se novinari zatvaraju ili ubijaju. Umjesto toga, najčešće spadaju u tri glavne kategorije: retoričke, pravne i ekonomske.
Retorički trik je da se kritički novinari predstave kao prijetnja naciji. Autokratski režimi to odavno rade; sada to čine i mnogi izabrani lideri. Vučić negativno izvještavanje opisuje kao "čisti terorizam". Predsjednik Argentine Havijer Milej gura frazu: "Ne mrzimo dovoljno novinare". Pristalice indijske vladajuće partije kritičke reportere nazivaju "presstitutes" (spoj riječi "press" i "prostitutes").
Donald Tramp je nedavno objavio da je bilo "pobunjenički, možda čak i izdajnički" to što je Njujork Tajms objavio "lažne" izvještaje da bi "oklevetao i ponizio predsjednika Sjedinjenih Država". Dodao je: "Oni su pravi neprijatelji naroda i treba nešto da uradimo povodom toga". Bijela kuća objavljuje listu "medijskih prestupnika", imenujući pojedine reportere koje optužuje za laganje, profesionalne propuste ili "lijevo-ludaštvo".
Takva neviđena retorika američkog predsjednika pogoršava već neprijateljsku atmosferu za reportere. Povjerenje Amerikanaca u medije je na istorijskom minimumu, prema Galupu. Samo 8 odsto republikanaca u Americi vjeruje da mediji izvještavaju pošteno ili tačno, što je pad sa 33 odsto u 2007, godini kada je predstavljen iPhone, uvodeći eru "mamaca bijesa".
Demonizacija novinara kod Trampa potkopava tabu da i drugi političari rade isto, kaže Ginzberg. "Trampov udžbenik preuzimaju globalni lideri svuda", slaže se Tibo Brutin, direktor RSF-a.
Borilački govor s vrha može podstaći digitalne rulje da uznemiravaju reportere. Žene novinarke snose najveći teret: globalna studija UNESCO-a pokazala je da je 75 odsto doživjelo onlajn zlostavljanje, a 42 odsto uznemiravanje ili prijetnje nasiljem uživo. Kad su žrtve pitane ko je podsticao zlostavljanje, najčešći odgovor - poslije anonimnih počinilaca - bili su "politički akteri".
U gotovo svakoj demokratiji, sloboda izražavanja je zagarantovana zakonom. Zato bi trebalo da bude teško vladama da krivično pravo koriste kao palicu protiv novinara. Ali nalaze zaobilaznice. Jedna je da se koriste parnični postupci. Posljednjih godina u Evropi se bilježi porast zlonamjernih tužbi bogataša, osmišljenih da finansijski slome uporne novinare ili parališu medije. Izvještaj iz 2023. naveo je više od 800 takvih slučajeva, uz napomenu da to samo "zagrebe površinu… problema". Tramp je prihvatio ovu taktiku, tužeći ABC, BBC, CNN, Njujork Tajms i druge, ponekad tražeći milijarde dolara odštete.
Druga dosjetka je da se medijske kuće napadnu zakonima koji nijesu povezani sa novinarstvom. U septembru je turska vlada preuzela kontrolu nad Can Holdingom, konglomeratom koji uključuje TV stanice, optužujući ga za utaju poreza i pranje novca. U Tanzaniji, gdje je predsjednica Samija Suluhu Hasan preuzela vlast 2021. obećavajući liberalne reforme, novinari su hapšeni zbog „"zdaje" dok su pratili očigledno namještene izbore u oktobru.
Optužujući novinare za "obične" zločine, vlasti mogu širiti ideju da su nepouzdani. Takođe mogu zastrašiti druge da se samocenzurišu. "Ono što je uvijek teško izmjeriti su priče koje nikad nijesu napisane, ili pitanja koja nijesu postavljena jer se ljudi plaše", kaže Ginzberg.
Digitalna tehnologija je promijenila značenje novinarstva: svako sa telefonom može proširiti šokantne snimke globalnoj publici. Režimi s lošim namjerama to s pravom vide kao prijetnju i uzvraćaju široko sročenim internet-zakonima koji se mogu pretvoriti u oružje protiv kritičara. Neki zabranjuju širenje "lažnih vijesti", što negdje znači svaku tvrdnju koju vlast negira. Novi zakon u Zambiji kriminalizuje "neovlašćeno otkrivanje" "kritičnih informacija", definisanih kao sve što se "odnosi na javnu bezbjednost, javno zdravlje, ekonomsku stabilnost [ili] nacionalnu bezbjednost".
Indeks američke organizacije Fridom Haus pokazuje da internet sloboda opada u kontinuitetu već 15 godina. To nije samo priča o autokratama koji gase internet tokom protesta (kao u Iranu u januaru) ili izbora (kao u Ugandi u istom mjesecu). U protekloj godini, polovina od 18 zemalja prethodno označenih kao digitalno "slobodne" (od ukupno 72 ocijenjene) postale su manje slobodne. Globalno, najdosljednije pogoršanje u posljednjih 15 godina bilježi se u mjeri "da li vlast ili drugi moćni akteri manipulišu onlajn izvorima informacija". Mnogi koriste vještačku inteligenciju da prave lažne pro-vladine priče na lažnim sajtovima koji liče na poznate medije.
Treća kategorija pritiska - ekonomska -naročito je moćna jer vlade imaju mnogo novca, a medijske kuće obično nemaju. U 160 od 180 zemalja koje je RSF obuhvatio, mediji mogu dostići finansijsku stabilnost "uz teškoće" ili "nikako".
U Indoneziji, kvalitet novinarstva je opao u posljednjih pet-šest godina "uglavnom zbog finansijskog pritiska", kaže Đatjmika iz Tempa. Državno oglašavanje ide medijima koji se dodvoravaju. Veliki privatni oglašivači izbjegavaju kritičke medije, plašeći se da ne naljute političare. Oni "Tempo ne vide kao bezbjedan brend jer radimo istraživačko novinarstvo".
Kad donatori ili NVO podržavaju nezavisne medije, vlasti donose zakone o "stranim agentima" da ih ograniče - trik koji je usavršio Vladimir Putin. Još jedan manevar je da se "prijateljski" tajkuni podstaknu da kupe i ukrote kritičke medije.
Kad se više ovih tehnika kombinuje, efekat može biti porazan. U Indiji, najvećoj demokratiji svijeta, novinari su, u teoriji, slobodni da pišu šta hoće. Ali oni koji pokušaju da razotkriju zloupotrebe vladajuće hindu-nacionalističke partije Bharatiya Janata Party suočavaju se s pljuskom obeshrabrivanja. Abhinandan Sekri, direktor digitalnog medija Newslaundry iz Delhija, kaže da je u posljednje četiri godine oko 80 puta dobijao zvanična obavještenja da su on ili njegova firma sumnjivi za utaju poreza. Pro-vladini mediji tuže Newslaundry za "klevetu" i "kršenje autorskih prava" kad kritikuje njihovu pristrasnost. Poreske službe upadaju u redakciju. Policija dolazi da ispituje Sekrija: jednom šest sati, drugi put 13.
Sekri nije lako zastrašiti. Kaže da može nastaviti jer u njegovom životu nema ništa sumnjivo, nema ženu ni djecu o kojima bi brinuo, hindu je, i dolazi iz privilegovane sredine pa poznaje advokate koji ga brane pro bono. Ipak, odbrana iscrpljuje. A većina novinara je mnogo ranjivija na pritisak.
Najugroženiji nijesu "visokoprofilni u Delhiju", kaže Sekri, već oni "koji razotkrivaju sumnjive poslove nekog lokalnog bog-čovjeka u malom selu". Neki od tih "bog-ljudi" mogu biti osvetoljubivi. Jagendra Singh, koji je pisao o navodnim vezama političara u Utar Pradešu sa "pješčanom mafijom" koja krade kamione pijeska sa javnog zemljišta i prodaje ga cementarama, umro je od opekotina nakon posjete policije. Policija je rekla da je to bilo samoubistvo.
Nezavisno novinarstvo i dalje preživljava u Indiji, u onlajn medijima poput Wire i Caravan, kao i na društvenim mrežama i YouTube-u. Ali svaki reporter stoji pred izborom: između života u odricanju i opasnosti dok govori istinu, ili života finansijske i fizičke sigurnosti dok hvali vlast.
Gotovo svi sagovornici u ovom tekstu pomenuli su promjenu u odnosu Bijele kuće prema slobodi medija. Američki medijski ekosistem kod kuće je dovoljno sofisticiran i raznolik da izdrži, ali američka politika utiče i na zemlje gdje je novinarstvo krhkije. Orkhan Mamedov, urednik Meydan TV-a, nezavisnog medija iz Azerbejdžana, korumpirane petrodržave na Kavkazu, kaže da je predsjednik Ilham Alijev ranije puštao političke zatvorenike zbog pritiska iz Amerike. Ali ove godine je pritisak prestao, žali se Mamedov; Trampova porodica ima poslovne veze sa azerbejdžanskom elitom, a Alijev ga je lukavo podržao za Nobelovu nagradu za mir.
Demokratija umire u mraku
"Kad se Tramp vratio na vlast 2025, Alijev je sve zatvorio. Oko 100 novinara je pobjeglo ili je u zatvoru. Shvatili smo da više ne možemo da radimo ni sa kim unutar zemlje. Bilo je preopasno za njih", kaže Mamedov. Alijevove taktike su "užasne", dodaje. "Svaki put kad nekoga uhapse, mora predati telefon i računar. Vlada onda objavi lične fotografije pronađene [na njima]".
Amerika je ranije finansirala stotine nezavisnih medija u zemljama sa slabim građanskim slobodama. Tramp je zamrznuo ta sredstva, osakativši Meydan i mnoge druge. "Moramo da smislimo kako da platimo kolegama pravne troškove, hranu, osnovne potrebe u zatvoru", kaže Mamedov. U avgustu je uhapšen čovjek kojeg je Meydan angažovao da dostavlja potrepštine zatvorenim novinarima, pod optužbom za "krijumčarenje novca".
U nekim zemljama život je postao toliko težak za nezavisne novinare da mnogi, poput Mamedova, rade iz inostranstva. Na konferenciji takvih izgnanika u Kuala Lumpuru atmosfera je bila sumorna. Učesnici su brinuli koliko je teško izvještavati na daljinu. Informacije se teško prikupljaju; telefoni možda nijesu bezbjedni.
Od skandala sa špijunskim softverom Pegasus iz 2021, kada je otkriveno da su uređaji mnogih reportera bili zaraženi izraelskim programom, teško je bilo gdje ubijediti uzbunjivače da razgovaraju s novinarima. "Jedan izvor mi je rekao: ‘Sada znam zašto je moja žena izgubila posao u državnoj službi’", prisjeća se Nelson Rauda, novinar iz El Salvadora kome je telefon hakovan.
Ni egzil nije uvijek bezbjedan. Neki režimi utišavaju kritičare i izdaleka. Iran je angažovao ubicu u Njujorku da pokuša da ubije Masih Alinežad, iransku novinarku koja se bori za prava žena. Bjelorusija je 2021. preusmjerila putnički avion da zarobi Ramana Prataseviča, disidentskog urednika. Od tada, kaže Mamedov, svi novinari u egzilu strepe da bi im let mogao biti preusmjeren. A Pratasevič danas, poslije dvije godine u pritvoru, hvali korumpiranu diktaturu koja ga je otela.
Bonus video:
