Svjestan sam da je ovo ozbiljno odstupanje od bontona. Ali možemo li makar na trenutak ostaviti po strani lijepe manire i pokušati da kontekstualizujemo napad Donalda Trampa na Iran? Intenzivno interesovanje Zapada za Bliski istok, kao i za zapadnu i centralnu Aziju, koje traje već više od jednog vijeka, te beskrajni pokušaji stranih vlada da oblikuju i kontrolišu te regione, nijesu nikakvi nasumični politički tikovi. Oni su u izvjesnoj mjeri povezani s određenim izvorima goriva koji se nalaze pod zemljom.
Trampovi ratni ciljevi su obično nekoherentni: po svemu sudeći neshvatljivi čak i njemu samom. Ali Iran ne bi bio tretiran kao "neprijatelj Zapada" da nije bilo događaja iz 1953. godine, kada je vlada Vinstona Čerčila ubijedila CIA da pokrene državni udar protiv popularne, demokratski izabrane vlade Mohameda Mosadeka.
Britanija je to učinila zato što je Mosadek nastojao da nacionalizuje anglo-iransku naftnu kompaniju - da spriječi stranu silu da prisvaja bogatstvo te zemlje. Sjedinjene Države su, uz podršku Ujedinjenog Kraljevstva, dva puta pokušale da ga svrgnu, i uspjele su iz drugog pokušaja, uz pomoć pojedinih oportunističkih ajatolaha. Na vlast je ponovo doveden šah Mohamed Reza Pahlavi. Ta anglo-iranska naftna kompanija je 1954. godine postala British Petroleum, kasnije BP.
Bijes zbog puča iz 1953. godine, u kombinaciji sa sve brutalnijom represijom pod šahovom diktaturom, pokrenuo je revoluciju 1979, koju su potom preuzeli ajatolasi, sa strašnim posljedicama za mnoge Irance. Oni danas ne bi upravljali zemljom da nije bilo nasilnog gušenja demokratije od strane naših vlada, zarad nafte.
Ako se odmaknemo od ove istorije, uočava se još nešto što bi trebalo da bude očigledno. Izjednačavanje kapitalizma sa "slobodnim tržištem" je jedna od najuspješnijih obmana u ljudskoj istoriji.
Istorijska i savremena pljačka resursa; policija, vojske i odredi smrti koji se koriste protiv onih koji pružaju otpor; prelivanje profita iz manje moćnih zemalja ka velikim silama; zastrašivanje radne snage; obmanjivanje potrošača; izvlačenje rente; prebacivanje troškova na živu planetu - sve je to sušta suprotnost "slobodi". To je duboko prisilno i izuzetno skupo.
Često se pritom jedva može govoriti o tržištu. Zemlja, sirovine i rad u mnogim slučajevima naprosto se otimaju. Javna dobra - bilo da je riječ o naftnim rezervama, šumama, vodovodnim sistemima ili željeznici - daju se, ili prodaju za djelić stvarne vrijednosti, privatnim monopolistima. Kada bogati zapadnu u probleme, država ih spašava, dok siromašni bivaju prepušteni sami sebi. "Kapitalizam slobodnog tržišta" je protivurječan pojam.
Vojna moć svijeta u velikoj mjeri postoji kako bi obezbijedila da profit od resursa - naročito nafte - završava kod banaka i akcionara, trgovaca robom i upravljača imovinom, hedž fondova i kompanija privatnog kapitala. U istu svrhu mobiliše se i infrastruktura ubjeđivanja - lobisti, mediji, algoritmi društvenih mreža - kako bi se osiguralo da na vlast dolaze najnemoralniji, najokrutniji i najratoborniji ljudi, jer će oni, bez obzira na ljudsku cijenu, održavati protok nafte i drugih sirovina u korist kapitala. Njihovi protivnici se demonizuju, a alternative odbacuju kao "nerealne", "nepopularne" i "nepriuštive".
Zbog toga dosljedno potcjenjujemo želju drugih ljudi za promjenama. Na primjer, jedno istraživanje pokazuje da 89 odsto svjetske populacije želi odlučnije djelovanje kako bi se zaustavila klimatska kriza. Ipak, ti isti ljudi vjeruju da su u manjini. Na vrhuncu pandemije kovida-19, istraživanja su dosljedno pokazivala da se velika većina nadala boljem svijetu nakon nje - svijetu u kojem bi zdravlje, dobrobit i zaštita životne sredine imali prednost nad ekonomskim rastom. Ali vlade su potrošile milijarde na obnovu naših disfunkcionalnih sistema.
Kako se industrije fosilnih goriva i njihovi finansijski pokrovitelji suočavaju s prijetnjom zelenih tehnologija, njihov stisak nad vladama i medijima se pojačava. Uložili su ogromna sredstva u poricanje klimatskih promjena i kampanje odvraćanja javnosti. Politika je postala grublja, manje otvorena i manje tolerantna. Demokratsko nazadovanje u velikoj mjeri pokreću interesi fosilnih goriva. Čitava planeta pati od prokletstva resursa.
Nafta nije stvorila kapitalizam, ali ga je u velikoj mjeri proširila i osnažila. Smanjimo li zavisnost od nafte, narušavamo neke od najnasilnijih i najizrabljivačkijih odnosa u svijetu. Time uskraćujemo gorivo diktatorima i ratnim mašinama, pučevima i atentatima, invazijama i nuklearnim prijetnjama. To, naravno, nije sve: i dalje će se voditi ratovi za vodu, zemlju i minerale - uostalom, vojna mašina ne može tek tako da stoji i rđa. Ali i to je mnogo.
Time bismo takođe uskratili gorivo najvećem nasilju koje su ljudi ikada činili jedni nad drugima: urušavanju naših života kroz klimatski slom. Te dvije krize - politička i ekološka - zapravo su jedno. Moramo se postaviti kao u stanju protiv rata, s istom hitnošću s kojom su se države tradicionalno pripremale za rat: pokrenuti vanredni program za izbacivanje fosilnih goriva iz naših života, brže i odlučnije nego što to bilo koja vlada trenutno planira.
Nafta nije stvorila kapitalizam, ali ga je u velikoj mjeri proširila i osnažila. Smanjimo li zavisnost od nafte, narušavamo neke od najnasilnijih i najizrabljivačkijih odnosa u svijetu. Time uskraćujemo gorivo diktatorima i ratnim mašinama, pučevima i atentatima, invazijama i nuklearnim prijetnjama
Ključna intervencija je inicijativa National Emergency Briefing, čiji će predstojeći film, koji će volonteri prikazivati u bioskopima širom zemlje, izvršiti pritisak na vladu da jasno objasni u kakvom smo se nezavidnom položaju našli i pokrene akciju punog obima.
Ako vas brine cijena, razmotrite sljedeće. Vladin Odbor za klimatske promjene procjenjuje da su dodatni troškovi jednog skoka cijena fosilnih goriva razmjera kakav je bio 2022. približno jednaki ukupnim troškovima postizanja neto nule do 2050. godine. Cjenovni šok izazvan Trampovim napadom na Iran vjerovatno će biti još veći. Od skokova cijena nafte ne dobijamo ništa zauzvrat, dok za program neto nule dobijamo novi, sigurniji i jeftiniji energetski sistem.
Ne želim da sugerišem da je lako poraziti mašineriju fosilnih goriva. Kapital će upotrijebiti sve što ima da nas zaustavi. To su u Ujedinjenom Kraljevstvu otkrili aktivisti pokreta Extinction Rebellion, kada su donošeni oštri novi zakoni o protestima kako bi ih ugušili. To su iskusili i aktivisti iz Standing Rocka u SAD, kada su pokušali da spriječe da naftovod pređe preko njihove zemlje. A branioci prirode na globalnom jugu to doživljavaju još brutalnije, dok ih paravojne formacije ubijaju. Kontrola nad resursima je pokretačka sila politike. Demokratija je, u ovom trenutku, tek igra svjetla na zidinama zamka.
Koncentrisana moć fosilnih goriva vodi ka koncentrisanoj političkoj moći. Da smo manje zavisni od fosilnih goriva, možda ne bi bilo predsjednika Trampa, predsjednika Putina, ajatolaha ni premijera Netanjahua. Fosilna goriva guraju svijet ka autokratiji. Srušimo li našu zavisnost od njih, srušićemo i veliki dio sadašnje tiranije. Zeleniji, čistiji, jeftiniji, humaniji, pravedniji - kakav bismo divan svijet mogli imati.
Autor je kolumnista "Gardijana"
Prevod: A. Š.
Bonus video:
