Kuba sama u Trampovom obruču

Za mnoge Evropljane moje generacije Kuba nije bila samo zemlja, već i simbol progresivnih ideala.

U našim selektivno idealističkim studentskim danima (moji su bili sredinom sedamdesetih), bila je to odvažna mala zemlja koja je zbacila korumpirani režim u sprezi s američkom mafijom. U narodnoj revoluciji koju su predvodili harizmatični Fidel Kastro i legendarni gerilski vođa Če Gevara, potom je odoljela razornom američkom ekonomskom embargu kako bi odbranila svoju nezavisnost. Hasta la victoria siempre! (Uvijek naprijed do pobjede!)

Kubanci sada tavore u očajnom siromaštvu, s malo ili nimalo struje, izloženi američkoj blokadi isporuka goriva koju je naredio Donald Tramp u okviru politike maksimalnog pritiska, usmjerene ili na rušenje komunističkih vlasti na ostrvu ili na to da ih primora da se otvore za američki kapitalizam. Odluka SAD da optuže Raula Kastra, Fidelovog 94-godišnjeg brata i nasljednika, koji i u penziji ostaje ključni posrednik moći, za ubistvo zbog obaranja dva američka laka aviona 1996. godine pokazuje koliko je Vašington odlučan da ukloni staru gardu. Fabrike i saobraćaj stoje zbog nestašice struje. Bolnice se očajnički bore da liječe pacijente, uz oskudne zalihe goriva potrebnog da agregati za hitne slučajeve ostanu u pogonu.

Ipak, malo ko izvan tvrdoljevičarskih margina evropske politike protestuje protiv očigledno nezakonitog gušenja kubanske ekonomije i naroda, a kamoli da se suprotstavlja američkom zavrtanju ruke Havani slanjem goriva ili agregata. Svijet neće ni prstom mrdnuti da zaštiti Kubu od Trampovog smrtonosnog stezanja obruča niti da spriječi promjenu režima. Čak je i ogorčenja sve manje.

To je djelimično zato što su tradicionalni prijatelji i saveznici Kube, Rusija, Venecuela, Meksiko i Brazil, ili onesposobljeni, ili zaokupljeni drugim problemima, ili imaju preča posla s Vašingtonom. Ali i zato što je nevolja Kubanaca u ogromnoj mjeri posljedica njihovih nesposobnih vladara, koji su učinili malo da pomognu sopstvenom narodu.

Činjenica da Kubanci nemaju ni slobodu ni prosperitet manje je posljedica američkog embarga nego višedecenijskog komunističkog lošeg upravljanja, koje je ugušilo ekonomsku inicijativu i slobodu izražavanja u ime egalitarizma svedenog na najniži zajednički imenitelj. “Kuba danas nije nimalo slobodna”, rekao je Herman Portokarero, bivši ambasador Belgije i EU u Havani, koji je pregovarao o sporazumu o političkom dijalogu i saradnji između EU i Kube iz 2016. godine. “To je tropsko ostrvo s mnogo plodnog zemljišta, koje je godinama uvozilo 80 odsto hrane.”

EU i Brazil su ponudili finansijske podsticaje i tehničku pomoć kako bi pomogli Kubi da pređe sa proizvodnje šećerne trske na proizvodnju hrane. “Pokušali smo, kao što su i Brazilci pokušali da nešto učine u vezi s tim, ali nismo uspjeli. Svaki put bismo naišli na zid ideologije, dogme”, rekao je Portokarero. Do milion, uglavnom obrazovanih Kubanaca emigriralo je u posljednje dvije godine.

Svijet neće ni prstom mrdnuti da zaštiti Kubu od Trampovog smrtonosnog stezanja obruča niti da spriječi promjenu režima. Čak je i ogorčenja sve manje

Dugi niz stranih “pokrovitelja” Kube presušio je u januaru, kada je Trampov munjeviti vojni napad obezglavio ljevičarsku vladu Venecuele, a predsjednika Nikolasa Madura i njegovu suprugu oteo kako bi im se sudilo u SAD. Time su okončane subvencionisane isporuke venecuelanske nafte koje su Kubu održavale na površini. Sa malo izvoza, zemlja nekako preživljava od novčanih doznaka kubanskih iseljenika, uglavnom iz SAD i Kanade. Čak se i njen čuveni rum “Havana Club” prodaje u uvezenim bocama, jer visoki troškovi energije čine proizvodnju stakla na Kubi neisplativom.

Rusija, koja je u sovjetsko doba bila glavni zaštitnik i ekonomski partner Havane, zaglibljena je u ratu u Ukrajini koji ne može dobiti. Nemoćno je posmatrala kako je njen ključni saveznik na Bliskom istoku, Sirija pod Asadovim režimom, srušen u građanskom ratu, dok je njen drugi regionalni saveznik, Iran, bio izložen bombardovanju SAD i Izraela. Moskva jeste u martu poslala jednu pošiljku nafte Kubi, koju su SAD propustile iz “humanitarnih” razloga. Nijedna druga zemlja, čak ni Meksiko i Brazil, u kojima su na vlasti ljevičarske vlade, nije se usudila da pošalje gorivo, iz straha od američkih sekundarnih sankcija.

Kina, koja ima prijateljske odnose s Havanom, nije se suprotstavila američkoj blokadi. Si Đinping ima važnija pitanja o kojima treba da razgovara s Trampom. Nema naznaka da je Kuba uopšte bila tema tokom njihovog samita ovog mjeseca. To nije dovoljno veliko tržište da bi Kina zbog njega marila. Što se Evrope tiče, ona je oko Kube podjeljenija nego ikad i zaokupljena ruskim ratom u Ukrajini i američko-izraelskim ratom protiv Irana, koji je ograničio snabdijevanje energentima i doveo do naglog rasta cijena goriva.

Unutar EU, Španija i Francuska su tradicionalno bile glavni saveznici Havane i najglasniji kritičari američkog embarga koji traje od 1962. godine. Godinama se iz Madrida moglo direktno letjeti za Havanu, ali se sada mnogi letovi obustavljaju jer je turizam doživio slom. I godinama je EU jednoglasno podržavala godišnju rezoluciju Generalne skupštine UN kojom se traži ukidanje embarga. Međutim, Mađarska je 2025. glasala protiv, dok su Češka, Estonija, Letonija, Litvanija, Poljska i Rumunija bile uzdržane.

Za mnoge na ljevici, poput veterana politike Džeremija Korbina i Žan-Lika Melanšona, pitanje Kube tiče se antiimperijalizma i suvereniteta. Za desnicu, međutim, ono se tiče antikomunizma i individualne slobode, naročito u zemljama centralne Evrope koje su decenijama živjele pod sovjetskom dominacijom.

Čak je i Španija, gdje se ljevičarska vlada ponosila time što se suprotstavlja SAD osuđujući rat protiv Irana i odbijajući da dozvoli korišćenje svojih baza za tu operaciju, neobično uzdržana kada je riječ o Trampovoj prisili prema njenoj bivšoj koloniji. Istina, lideri Španije, Meksika i Brazila prošlog mjeseca su izdali zajedničko saopštenje u kojem su osudili “tešku situaciju” s kojom se suočava kubanski narod. Pozvali su na poštovanje suvereniteta i međunarodnog prava, ali nijesu izričito pomenuli ni SAD ni naftnu blokadu, a obećali su samo povećanje humanitarne pomoći, ne i isporuke energenata.

Bilo da Vašington nametne “dogovor” sadašnjim kubanskim liderima ili dodatno stegne omču u nastojanju da ih svrgne, ne očekujte da Evropa učini bilo šta kako bi zaustavila sljedeću epizodu “Donroove doktrine”. Evropljani takođe imaju preča posla s Trampom. Možda ih s Kubom povezuje istorija, ali SAD na svojoj strani imaju geografiju i geopolitiku.

Autor je viši saradnik Evropskog centra za politiku

Kolumna je objavljena u “Gardijanu”

Priredila: A. Š.