Hamneijeva sahrana je poslijeratna demonstracija prkosa

Sahrana pokojnog iranskog vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Hamneija, bila je više od nacionalnog oproštaja. More ožalošćenih u Teheranu poslalo je poruku Sjedinjenim Državama i Izraelu da je njihov pokušaj da slome Islamsku Republiku propao.

Umjesto da djeluje oslabljeno ratom koji je počeo američkim i izraelskim napadima 28. februara, Iran se predstavio kao prkosan, ujedinjen i odlučan da oblikuje ono što slijedi.

Taj prkos i sposobnost da opstane sada su osnova iranske pregovaračke strategije, kažu regionalni zvaničnici, diplomate i analitičari, opisujući sahranu kao trenutak u kojem je Teheran nastojao da izdržljivost pretvori u pregovaračku prednost.

Ne može „dijamant za lizalicu”

Rat je, kako kažu, naglasio iransku prednost u vezi sa Hormuškim moreuzom i omogućio Teheranu da zahtijeva da svaki sporazum o njegovom nuklearnom programu počne priznanjem da je njegova kontrola nad tim ključnim naftnim uskim grlom realnost koja se mora prihvatiti.

Vašington je 60-dnevnim prekidom vatre namjeravao da oživi diplomatiju s ciljem zaustavljanja Irana u razvoju nuklearnog arsenala, ali je umjesto toga otvoreno drugačije nadmetanje.

U tom nadmetanju, najmoćnija prednost Irana nije uranijum, već njegov geografski položaj, pri čemu Teheran nastoji da ratne dobitke pretvori u trajnu stratešku prednost tako što će obezbijediti prihvatanje svog dominantnog položaja oko moreuza.

Rok od 60 dana do konačnog sporazuma nakon dogovora o prekidu vatre i pratećeg memoranduma o razumijevanju još nije počeo da teče. U tom vakuumu Iran određuje tempo.

Iako bi se mogli ostvariti ogromni prihodi naplatom naknada brodovima koji koriste moreuz, Teheran na Hormuz gleda manje kao na ekonomsko sredstvo, a više kao na izvor političkog legitimiteta, rekao je za Rojters Aleks Vatanka iz američkog Instituta za Bliski istok.

„Simbolički dio je za Irance važniji od prihoda”, rekao je Vatanka. „Oni žele neku vrstu simboličkog prihvatanja da je moreuz iranski. Riječ je o prihvatanju Irana kao suverene sile nad moreuzom.”

Pozivajući se na persijsku izreku, Vatanka je dodao: „Zašto dati dijamant za lizalicu?”

Prema računici Teherana, Hormuz je dijamant. Ublažavanje sankcija i zamrznuta sredstva su lizalica.

Božanski blagoslov

Iransko rukovodstvo ponovilo je taj stav.

„Hormuški moreuz je naše najveće sredstvo moći; moramo na pravi način zaštititi taj božanski blagoslov”, rekao je predsjednik parlamenta Mohamad Bager Galibaf, dodajući da se Iran tamo „ni pod kojim okolnostima neće odreći svojih prava”.

Iran namjerno usporava pregovore kako bi učvrstio ono što vidi kao ratne dobitke prije povratka na nuklearno pitanje, kažu regionalni izvori i diplomate.

Za Teheran, koji negira da nastoji da proizvede nuklearnu bombu, uranijum može da čeka, ali učvršćivanje položaja na Hormuzu ne može, rekao je za britansku agenciju Alan Ejr, bivši američki diplomata i stručnjak za Iran.

„Iran je potpuno zadovoljan time da igra na vrijeme i jednostavno razvlači pregovore”, rekao je Ejr. „Želi kontrolu nad Hormuzom i vodi razgovore kako bi tu kontrolu institucionalizovao.”

To bi moglo značiti ugrađivanje njegovog uticaja kroz tranzitne aranžmane, mehanizme koordinacije ili naplate za usluge duž koridora kojim prolazi petina svjetskih zaliha nafte i tečnog prirodnog gasa, dok zalivske države čekaju da vide može li Vašington, odnosno da li je u stanju, da preokrene novu realnost.

Teheran vjeruje da je predsjednik SAD-a Donald Tramp, ograničen unutrašnjom politikom i oprezan zbog mogućnosti još jedne konfrontacije prije izbora za Kongres u novembru, pod većim pritiskom da obezbijedi dogovor nego što je Iran pod pritiskom da pravi ustupke.

„Iranci znaju da predsjednik Tramp želi da izađe iz ovoga; želi da nastavi dalje”, rekao je Ejr. „Znaju da mogu da ga pritisnu jer je vrijeme na njihovoj strani.”

Aron David Miler, bivši američki pregovarač za Bliski istok, rekao je da vojna kampanja Vašingtona nije uspjela da slomi iransku pregovaračku snagu, ostavljajući američku diplomatiju sa manjkavim prekidom vatre čija je primjena postala zasebno poprište nadmetanja.

Teheran, rekao je on, nema mnogo razloga da se ozbiljno uključi u razgovore o svom nuklearnom programu dok ne bude uvjeren da je nova realnost oko Hormuza prihvaćena i da je ostvaren značajan napredak u odblokiranju milijardi dolara zamrznutih sredstava koja se drže u inostranstvu.

„Rok od 60 dana uvijek je bio iluzija”, rekao je Miler. „Iranci neće preći na nuklearni dosije dok ne budu relativno sigurni da su postigli ovaj novi status kvo. Žele da budu sigurni da Tramp razumije, i da svijet razumije, da nema povratka na 27. februar”.

Iran neće odustati od Hormuza

Iran koristi ono što Miler naziva ključnom realnošću poslijeratnog poretka, ni američka vojna moć ni prijetnja američkom pomorskom blokadom nijesu suštinski promijenile njegov položaj u Hormuškom moreuzu.

„Neće ga se odreći”, rekao je.

Ebtesam Al-Ketbi, predsjednica Emirates Policy Centera, rekla je da je Vašington, time što je zaustavio rat a da nije riješio pitanja koja su ga izazvala, možda pomogao da Hormuz za Teheran preraste iz tačke pritiska u trajan izvor pregovaračke moći.

Zvaničnici iz Zaliva strahuju da je rat, pokazujući sposobnost Irana da utiče na događaje oko moreuza, stvorio prednost koje Teheran neće željeti da se odrekne čak ni u zamjenu za ublažavanje sankcija ili napredak u nuklearnom dosijeu.

„Oni zavrću ruku Amerikancima i svima ostalima”, rekla je Al-Ketbi. „Sada kada su pronašli ovo hormuško blago, neće ga ostaviti.”

Analitičari kažu da će Vašington vjerovatno morati da prihvati ponovno otvaranje moreuza pod uslovima koje će u velikoj mjeri diktirati Teheran.

„Niko neće pobijediti, ali Iran će izgubiti manje nego SAD”, rekao je Ejr.