„Ako nam se Oman ispriječi na putu, raznijećemo ga bombama.“ Bile su to drastične riječi kojima je američki predsjednik Donald Tramp početkom nedjelje zaprijetio državi na špicu Arapskog poluostrva. „Nemam nikakav rok, ne žurim“, dodao je u telefonskom razgovoru s novinarom Foks njuza Trejom Jingstom. Iran bi trebalo da podigne bijelu zastavu i preda se, citira Jingst američkog predsjednika.
Tako je Tramp reagovao na diplomatske napore Omana da zajedno s Iranom pronađe rješenje za pomorski saobraćaj kroz Hormuški moreuz. Oman već dugo djeluje kao posrednik između SAD i Irana. U toj ulozi zalaže se za diplomatsko rješenje čiji je cilj ponovno otvaranje Hormuškog moreuza za međunarodni pomorski saobraćaj.
Prije toga su iranski predstavnici izjavili da su blizu postizanja sporazuma s Omanom o pomorskom saobraćaju. Polazište je bio Memorandum o razumijevanju (MoU) koji su 17. juna sklopili SAD i Iran. Njime je bilo predviđeno da Iran tokom 60 dana nastoji da obezbijedi bezbjedan prolaz trgovačkih brodova bez naknade. Ali MoU je u međuvremenu odbačen.
Nakon toga je trebalo da Iran i Oman utvrde buduće upravljanje i pomorske usluge u Hormuškom moreuzu. Ta klauzula sada predstavlja pozadinu aktuelnih pregovora.
Rješenje koje omogućava očuvanje obraza
Prema analizi londonskog instituta Četam haus, tu se nalazi i jedna od centralnih tačaka spora. Iran je formulaciju o „suverenim pravima obalnih država“ mogao da shvati kao da Vašington prihvata njegove zahtjeve za većom kontrolom moreuza. Četam haus smatra da takvo tumačenje nije održivo prema međunarodnom pravu i objašnjava da suverena prava ne podrazumijevaju ni ograničavanje međunarodnog prolaza ni naplatu prolaska.
„Ne može biti ni iranske kontrole prolaza niti iranskih taksi“, navodi taj institut. Ali dodaje da bi „moguće bilo rješenje koje omogućava očuvanje obraza uz ograničene naknade“, zasnovane na stvarnim troškovima obezbjeđivanja plovidbe, zaštite životne sredine i drugim prihvatljivim izdacima.
Ipak, ostaje sporno pitanje kako bi takav aranžman konkretno mogao da izgleda. Četam haus kao mogući kompromis navodi zajedničko iransko-omansko upravljanje određenim pomorskim uslugama. Međutim, američki institut upozorava da bi Iran mogao da pokuša da trajno učvrsti uticaj koji je stekao ometanjem pomorskog saobraćaja i da ga iskoristi za upravljanje plovnim putem.
I za Trampa je kontrola pomorskog saobraćaja važno sredstvo pritiska na Iran. On odbija produženje Memoranduma.
Još u maju je rekao da bi SAD, ukoliko bi Oman zajedno s Iranom želio da kontroliše Hormuški moreuz, izvele vojni napad na Oman. Tome je prethodio izvještaj iranske državne televizije o nezvaničnom nacrtu sporazuma prema kojem bi Iran i Oman trebalo zajednički da regulišu saobraćaj. „Oman će se ponašati kao i svi drugi ili ćemo morati da ga raznesemo“, odgovorio je tada Tramp.
Oman, tradicionalni posrednik
I najnovija prijetnja usmjerena je protiv države koja već decenijama održava otvorene diplomatske kanale na Bliskom istoku. „Oman je tradicionalno uvijek imao ulogu posrednika između arapskih zalivskih država i Irana“, rekao je Markus Šnajder, šef regionalnog projekta za mir i bezbjednost na Bliskom istoku Fondacije Fridrih Ebert u Bejrutu, u maju u razgovoru za DW. Od svih zalivskih država ovaj sultanat je uvijek njegovao najbliže odnose s Teheranom.
I za Stefana Lukasa, osnivača analitičke kompanije Midl ist majnds, upravo se u tome nalazi posebnost te zemlje. „Oman je jedna od rijetkih preostalih država u regionu koje još uvijek imaju relativno stabilne odnose sa gotovo svim stranama u sukobu“, rekao je Lukas u maju za DW.
Za Oman je situacija osjetljiva. Zemlja pokušava da očuva svoju ulogu neutralnog posrednika, ali se sve više nalazi između dvije suprotstavljene strane. „Od početka rata Oman pripada zalivskim državama koje najviše insistiraju na deeskalaciji“, rekao je Šnajder u maju. Jer, dodao je, kao i ostale države u regionu, strahuje da će biti uvučen u sukob.
Protiv bilo kakve eskalacije
Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati već godinama na posebnu ulogu Omana gledaju s pomiješanim osjećanjima. Istovremeno, u zalivskim državama raste svijest da se trajna stabilnost ne može postići protiv Irana, već samo s Iranom. „Iran je došao da ostane“, citira američki istraživački Centar za strateške i međunarodne studije izreku popularnu među političarima u regionu. Dugoročno bi ekonomska povezanost mogla da predstavlja najefikasniji oblik odvraćanja.
Za Oman je takav razvoj događaja posebno značajan. Zemlja ima koristi od stabilnih odnosa sa što većim brojem aktera. „Prije svega, Oman se zbog svog geografskog položaja na Hormuškom moreuzu osjeća posebno izloženo“, rekao je Šnajder u maju. U skladu s tim, interes te zemlje da spriječi svaku dalju eskalaciju izuzetno je veliki.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
