Kako spasiti drveće - prirodne klima-uređaje: Ako se osuše i uvenu, gradovi će postati još topliji

Drveće ovog sušnog leta pati od akutnog nedostatka vode. Ipak, ono je potrebno kao prirodni klima-uređaj u gradovima. Moraju li građani da zalivaju gradsko drveće? Šta sada pomaže drveću da prebrodi sušu?

Ako ovog ljeta, tokom suše, hodate ispod drveća, na mnogim mjestima imate osjećaj kao da je jesen: suvo lišće leži na tlu i šušti pod svakim korakom. Pogled prema gore otkriva krošnje koje su požutjele ili čak potpuno ogoljele. A to predstavlja problem. Jer upravo u gradovima velika, bujna stabla djeluju poput velikih klima-uređaja. Ako se osuše i uvenu, naši gradovi će postati još topliji.

Tokom vrućine i suše stabla zatvaraju pore na svojim listovima. Uvelo lišće je, dakle, zaštitni mehanizam kojim stablo smanjuje gubitak vode. Međutim, time se smanjuje i fotosinteza, stabla uzimaju manje hranljivih materija i počinju da gladuju.

Trenutno biljke, na primer u Njemačkoj, gotovo svuda pate od stresa koji su prouzrokovale suše. Čak i u dubljim slojevima tla u velikom delu zemlje vlada ekstremna suša.

U takvim uslovima gradsko drveće posebno teško opstaje. Jer u gradovima veoma malo vode prodire u tlo. Veliki dio kiše preko betona i asfalta otiče u kanalizaciju. I voda sa krovova se obično preko oluka i odvodnih cijevi odvodi u kanalizaciju.

Drveće kao prirodni klima-uređaj u gradovima

Gradsko drveće je posebno važno za zaštitu od vrućine – naročito u sve toplijem svijetu, u eri klimatskih promjena izazvanih korišćenjem fosilnih goriva. U krošnji je temperatura do tri stepena niža nego u okolini – zahvaljujući hlađenju isparavanjem koje nastaje tokom fotosinteze. Ali prije svega, drveće stvara hlad i tako sprečava zagrijavanje svoje okoline.

"Kada stojimo ispod drveta, subjektivno doživljena temperatura može biti i 10 do 12 stepeni niža nego pored njega“, kaže dr Matijas Bajer, ekohidrolog sa Instituta za geoekologiju Tehničkog univerziteta u Braunšvajgu. Bajer sa svojim timom istražuje vodni režim ekosistema u gradovima i šumama.

On kaže da su trenutno posebno ugrožena posađena stabla mlađa od jedanaest godina i sa prečnikom stabla manjim od 25 centimetara, kojima je potrebna dodatna voda kako bi preživjela. Odrasla stabla, prema Bajeru, uglavnom imaju razvijen korjenov sistem koji dopire do dubljih izvora vode.

Ali ni stara gradska stabla često ne mogu da razviju dovoljno dubok korijen, objašnjava ekohidrolog. "Ako su tla ekstremno zbijena ili stabla imaju samo veoma male sadne jame, ne mogu da razviju dovoljno snažan korjenov sistem."

Koliko je vode drveću potrebno da preživi sušu?

"10 do 15 litara dnevno – to je apsolutni minimum za mlado stablo ako mu zaista želimo pomoći", kaže Bajer. Preračunato, to znači najmanje jednu do dvije kante dnevno. Međutim, još je bolje dva do tri puta nedjeljno dati odgovarajuću veću količinu vode. Tako voda može da prodre i u dublje slojeve tla.

Odrasla stabla sa svojom velikom krošnjom, s druge strane, trebaju mnogo, mnogo više vode: između 200 i 400 litara nedjeljno. "Ako na takvo stablo prospete jednu kantu vode, to mu zapravo gotovo ništa ne znači. Pogotovo zato što je korijenov sistem kod starijih stabala već veoma razgranat i neposredno uz deblo često više nema mnogo korijenja."

Ipak, trebalo bi, kad god je moguće, pokušati da se spasu i stara gradska stabla, apeluje stručnjak za šumarstvo Jirgen Bauhus sa Univerziteta Albert Ludvig u Frajburgu. Prije svega ona koja pokazuju snažne znake stresa, na primer odbacuju zeleno lišće. "Čak i ako ne možemo da obezbijedimo cijelu količinu vode koja bi tim stablima zapravo bila potrebna, to bi bila neka vrsta hitne pomoći kako bi ostala živa."

Tu pomoć bi, prije svega, trebalo da pruže građani, kaže Bauhus. Jer, kako ističe: "Javna uprava, sa svim svojim drugim zadacima i praznim budžetima, sama to neće uspjeti." U nekim gradovima tokom ekstremne suše izlaze i vozila za zalivanje kako bi navodnjavala gradsko drveće. Ali gradovi i opštine, prema Bauhusu, uglavnom mogu da brinu samo o novozasađenim stablima, i to samo tokom prvih nekoliko godina.

Kako najbolje zalivati drveće

Prema Bauhusu i Bajeru, prilikom zalivanja je važno sljedeće: bolje je u kratkom periodu dati toliko vode da ona zaista prodre duboko u tlo, nego je ostaviti u gornjim slojevima tla, gdje veliki dio ispari.

Kod novih sadnji često se u zemlju oko stabla postavlja prsten od metala ili čvrste plastike. Ako njega nema, može se napraviti takozvana zalivna posuda, odnosno udubljenje oko stabla u kojem voda može da se skuplja. Pri tome je važno ne oštetiti površinsko korijenje.

Ako je tlo, kao sada, ekstremno tvrdo i zbijeno, mogu pomoći takozvane vreće ili jastuci za navodnjavanje. Voda kroz male otvore na njihovoj donjoj strani polako, ali neprekidno kaplje u tlo. Važno je da se voda duže vrijeme ne zadržava na površini zemlje, jer u tom slučaju može doći do truljenja, što šteti stablu. Vreće ili jastuke za navodnjavanje najbolje je postaviti nešto dalje od debla.

Pitka voda za drveće?

U Njemačkoj zbog nedostatka kiše ne nedostaje samo vode u tlu – na mnogim mjestima su i nivoi podzemnih voda izuzetno niski, pokazuju proračuni Saveznog instituta za geonauke i sirovine.

Iako se snabdijevanje pijaćom vodom u Njemačkoj trenutno još smatra sigurnim, lokalno već postoje nestašice. Tako je, na primjer, grad Minhen zabranio punjenje privatnih bazena ili prskanje travnjaka. Treba li u takvoj situaciji zaista zalivati drveće pijaćom vodom?

Kod ovog pitanja suočavamo se sa dva veoma oskudna resursa, kaže Jirgen Bauhus. Međutim, treba uzeti u obzir i ekonomsku vrijednost gradskog drveća. "Vrijednost odraslog stabla sa velikom krošnjom otprilike odgovara vrijednosti automobila srednje klase, dakle iznosu od 40.000 do 60.000 eura."

Svako osušeno stablo stoga znači veliki gubitak vrijednosti, jer se stara stabla ne mogu tek tako zamijeniti, kaže Bauhus – "za to su potrebne decenije".

Drveće kao ključni dio gradske infrastrukture

Kako bi gradovi i ubuduće ostali pogodni za život, moraju drugačije da upravljaju vodom kako bi sačuvali svoje drveće. Potrebno je, uopšteno, promeniti način razmišljanja, apeluje Bauhus. Drveće, parkove i zelene površine trebalo bi smatrati ključnom infrastrukturom gradova. Dakle, jednako kao električne vodove ili ulice.

"Danas je obavezno da nove zgrade moraju biti izolovane – zašto ne bismo imali slična pravila kada je riječ o vodi? Zašto ne bismo osigurali da što više vode prodre u tlo ili da se skladišti u cisternama kako bi bila dostupna tokom ovakvih sušnih perioda?"

Matijas Bajer poziva na stvaranje "saveza za vodu" koji bi činili političari, nadležne službe, građanke i građani i u kojem bi svi zajednički radili na rješavanju problema. "Ako zaista pronađemo praktične metode koje smijemo i možemo da primjenjujemo, možda čak i takve koje svako može da primijeni u svojoj ulici, onda se problemu može barem donekle stati na kraj."

Osim toga, potrebno je poboljšati i uslove u kojima gradsko drveće raste. Drveće bi trebalo "istrenirati" da razvija dublje korijenje, kaže Bajer. Za to mu je, prema navodima stručnjaka za šumarstvo Bauhusa, potrebno više neasfaltiranog tla oko mjesta na kojem raste, kako bi više vode moglo da prodre u zemlju.

A više vode u tlu ne bi koristilo samo drveću, ističe ekohidrolog Bajer: "Time se istovremeno može djelovati i protiv opadanja nivoa podzemnih voda."