Sofija ujutru provodi dva sata sređujući lice. Rutina ove sedamnaestogodišnjakinje izgleda ovako: prvo kapaljkom nanosi hidratantni serum, zatim serum sa vitaminom C, dvije kreme za lice i kremu sa zaštitnim faktorom.
Uz pomoć sunđera, ova srednjoškolka nanosi šminku na lice; korektor stavlja oko očiju i uz ivice nosa, smeđkastim stikom za konturisanje prelazi duž linije kose i jagodica, iznad obraza nanosi rumenilo u dvije nijanse, a zatim sve fiksira puderom.
Obrve oblikuje gelom i popunjava ih, zatim povlači linije sa dva ajlajnera, nanosi nekoliko slojeva maskare i dodaje detalje hajlajterom. Crvenom olovkom naglašava konture usana, a na kraju stavlja masku za usne.
“I na kraju sprej za fiksiranje, to je važno”, kaže Sofija, zatvara oči, zadržava dah i raspršuje maglicu po licu. “Gotovo.” Dvadeset proizvoda, sedam četkica.
Tek kada se maksimalno potrudi oko sebe i izgleda savršeno, osjeća se spremnom za dan. Zbog toga prije škole često ustaje u 5.30. “Ovako kompletna šminka daje mi sigurnost”, kaže Sofija.
Sofija, tinejdžerka iz naselja sa soliterima u blizini Minhena, nije jedina; milioni ljudi širom svijeta osjećaju isto. Mlade djevojke oblikuju svoj izgled kao umjetničko djelo. Na društvenim mrežama jedne drugima pokazuju kako da iz svojih dječjih soba izvuku “najbolju verziju” sebe.
To nipošto nije samo opsesija mladih žena. Iako se upravo za njih dugo smatralo da najviše pažnje pridaju izgledu - dijelom zato što ih društvo najčešće svodi upravo na izgled - Sofija predstavlja širi trend koji pogađa društvo u cjelini.
Izgled igra ogromnu ulogu u svakodnevnom životu. Prema studiji u kojoj je učestvovalo oko 93.000 ljudi iz 93 zemlje, ljudi u prosjeku provode četiri sata dnevno baveći se svojim izgledom. To uključuje šminkanje, stilizovanje kose, ličnu higijenu i vježbanje radi fizičkog izgleda. Žene su u prosjeku trošile oko 24 minuta više od muškaraca.
Zato ne čudi što je industrija ljepote i zdravog života postala ekonomski značajna gotovo koliko globalna industrija nafte i gasa ili automobilska industrija. Razlika je u tome što se očekuje da će industrija ljepote u narednoj deceniji rasti brže od automobilske. Konsultantska kuća McKinsey procjenjuje vrijednost tržišta ljepote, bez sektora zdravog života, na 580 milijardi dolara i predviđa rast od šest odsto do 2027. godine.
Istovremeno - i to je druga strana opsesije ljepotom - mnogi ljudi pate zbog svog izgleda.
“Vidim toliko svojih fotografija i svaki put primijetim nešto novo što mrzim na sebi”, kaže manekenka Štefani Gizenger.
Iako je ova 29-godišnjakinja 2014. pobijedila u devetoj sezoni emisije “Germany’s Next Topmodel” - što bi se moglo smatrati upečatljivom potvrdom njene ljepote - ona se i dalje bori sa odnosom prema sopstvenom tijelu i licu. Kao i mnogi drugi.
Dok jedni bez mnogo razmišljanja pribjegavaju operacijama ili estetskim injekcijama, drugi na takve zahvate i dalje gledaju sa nevjericom. Ali ni njima nije moglo da promakne jedno: ljepota nikada nije igrala ovako veliku ulogu.
Odakle dolazi tolika, pretjerana usredsređenost na spoljašnji izgled?
Unosni biznis ljepote
Sofija sjedi za svojim toaletnim stočićem, ispred ogledala osvijetljenog sa svih strana kao u frizerskom salonu. U kutijama i fiokama drži bezbroj olovaka, bočica, teglica i tuba. Dok se spremala, snimila je video za TikTok. Njen prati više od 400.000 ljudi, uglavnom mladih žena. Ponekad je prepoznaju dok je u kupovini, kaže Sofija; gotovo uvijek su to djevojčice između 11 i 14 godina.
Video “Get Ready With Me”, koji traje oko 90 sekundi, na TikToku je pregledan više od 1,6 miliona puta. U njemu Sofija djeluje kao sasvim obična djevojka koja se sprema za školu, uz nešto više šminke nego što je uobičajeno, i usput ćaska. Njena rutina uljepšavanja izgleda opušteno, gotovo kao da je završava jednako brzo kao što pakuje školsku torbu. Uljepšava se pred drugima, ali u videu izgleda kao da sve to radi isključivo zbog sebe.
Za Sofiju je bavljenje ljepotom hobi, ali i unosan posao.
“U dobrim mjesecima zaradim više nego oba moja roditelja zajedno”, kaže ona.
Kozmetičke kompanije joj bez prethodnog dogovora šalju kreme i sjenke za oči, a zatim sa njom ugovaraju saradnje. Za jedan video dobija između 2.000 i 7.000 eura bruto.
“Novac ponovo ulažem u druge stvari”, kaže Sofija. Pod tim misli na teretanu, odjeću, trepavice i nokte. Samo je kosa košta 500 eura svaka dva mjeseca; zbog toga ide kod frizera u Minhen, objašnjava.
A šta na sve to kažu njeni roditelji?
Sofija kaže da oni na telefonima nemaju ni TikTok ni Instagram.
“Ponosni su na mene zato što zarađujem, ali zapravo ne razumiju baš najbolje čime se bavim.”
Privilegija ljepote
Stvaranje ljepote - kao mukotrpan i disciplinovan posao - danas se naziva “estetskim radom”. Taj izraz jasno pokazuje da je ljepota postala roba koju treba proizvesti i koja ima vrijednost kao svojevrsni kapital, čak i kada se od nje ne zarađuje direktno.
Psihološki fenomen poznat kao “Pretty Privilege”, odnosno privilegija lijepih, opisuje način na koji privlačno lice može da izazove kognitivnu pristrasnost. Takvim ljudima se češće pripisuju bolje osobine ličnosti, lakše dolaze do boljih poslova, više zarađuju, postižu bolje rezultate na usmenim ispitima, pa čak i prolaze povoljnije pred sudom.
Zato idemo kod frizera, uređujemo bradu i čupamo obrve. Ništa od toga nam nije potrebno da bismo preživjeli. Ali da bismo živjeli u društvu - i te kako jeste. Problem je u tome što posjeta frizeru i malo parfema više nijesu dovoljni za taj “rad na ljepoti”. Pritisak da izgledamo dobro odavno je postao ogroman. Izgledati mlado, mršavo, zategnuto i seksi pretvorilo se u mantru kojoj gotovo niko ne može da izmakne. Kako smo došli do toga?
Ne želimo samo da se uljepšavamo - osjećamo da moramo, kaže britanska filozofkinja Heder Vidouz. Norme ljepote danas su dominantnije nego ikada zbog neprekidne bujice slika. Ona ukazuje na globalizovani svijet i bezbroj prizora kojima smo svakodnevno izloženi na društvenim mrežama, televiziji i bilbordima.
To što se određeni ideali ljepote tako snažno ukorjenjuju posljedica je njihove globalne homogenizacije i širenja, objašnjava Vidouz u knjizi “Perfect Me”. Nikada ranije nijesmo gledali toliko mnogo slika lijepih lica.
Posebno je problematično to što ovaj razvoj sužava teško izvojevanu raznolikost izgleda. Godine promocije samoprihvatanja, svjesnosti i pozitivnog odnosa prema tijelu kao da padaju u zaborav kada na red dođe “preuređivanje” sopstvenog izgleda.
Zanimljivo je da je današnji ideal - svojevrsni šablon za estetskog hirurga ili kozmetičara - zapravo globalni prosjek, mješavina osobina različitih etničkih grupa, navodi Vidouz.
Pune usne, gusta kosa i jaka brada, izražene jagodice, bademaste oči sa naglašenim pregibom kapka i dugim trepavicama, velike grudi ili izraženi grudni mišići - gotovo niko prirodno nema sve te osobine.
Drugim riječima, nijedna etnička grupa, prema tom idealu, nije “dovoljno dobra” bez intervencije; svi moraju nešto da mijenjaju ili dodaju kako bi se uklopili u standard koji u stvarnosti zapravo i ne postoji.
Fokus na lice
Gulkan Demir čvrsto drži malu torbu Luj Viton u krilu. Sjedi u stolici za tretmane u Diseldorfu, gdje je došla na ubrizgavanje filera u nos i usne. Ova tridesetogodišnjakinja nije prvi put tu; prije samo četiri mjeseca u usne joj je ubrizgano 0,7 mililitara hijaluronske kiseline kako bi izgledale punije.
“Veoma lijepo, prirodno”, kaže ljekar Henrik Hojveldop, komentarišući rezultat svog rada.
Ali Demir, što joj nije pravo ime, smatra da volumen nije dovoljan; želi još. Hojveldop pokazuje razumijevanje i dodaje: “Ja u svom licu imam 20 mililitara hijaluronske kiseline. Brada, vilica, jagodice, podočnjaci - sve sam jednom nadogradio.”
Ljekar želi tačno da zna šta Demir smeta na njenom licu.
Demir: “Nos. Kada napravim selfi desnom rukom, pojavi se ovo udubljenje, vidite li?”
Hojveldop: “Imate odličan, prav nos. Prirodno ste zaista veoma lijepi. Tu je manje uvijek više. Čak ni za usne nijesam siguran da treba išta da radimo.”
Demir: “Da. Posebno gornju usnu.”
Ono što Demir vjerovatno ne zna jeste da prednje kamere na pametnim telefonima izobličavaju lice, naročito nos. Isto važi i za veb-kamere.
Mnogi ljudi koji sebe često gledaju na snimcima i fotografijama sa kamera nezadovoljni su sopstvenim odrazom. To je još jedan razlog za procvat industrije ljepote: danas sopstvena lica posmatramo preko ekrana češće nego ikada ranije.
Vjerovatno nije pretjerano reći da je rad na ljepoti postao svojevrsna zamjenska religija kapitalizma, koja usmjerava ljudsko ponašanje i obećava smisao. Njena zapovijest glasi: moraš postati ljepši. Njeno obećanje spasenja: isplatiće se. Pripadaš ako radiš na sebi. Oni koji to ne rade doživljavaju se kao neuspješni, kao ljudi koji su zakazali zato što ne teže boljoj verziji sebe
Nekada je čovjek mogao da provede cijeli dan, a da sopstveno lice pogleda tek na nekoliko sekundi, recimo dok pere ruke u kupatilu. Danas sebe posmatramo minutima, ponekad i satima. Od pandemije koronavirusa, konferencije, sastanci i razgovori često se odvijaju putem video-poziva, a jedna stvar je uvijek prisutna: sopstveno lice. Neugodno osvijetljeno i izobličeno kamerom. Ko se nije uhvatio kako razmišlja da bi mogao bez poneke bore na čelu? Ili možda bez izbočine na nosu?
Hojveldop fotografiše pacijentkinju telefonom i otvara aplikaciju Facetune, pomoću koje može da preoblikuje, odnosno modeluje njeno lice. Na ekranu mijenja Demirin nos i bradu kao da slika sliku. Kao da je umjetnik.
Hojveldop: “Ovako bi izgledalo kada bismo malo podigli vrh nosa. Sitna promjena, ali bi cijelo lice djelovalo skladnije. Lično mislim da nije potrebno.”
Demir: “To kažete svaki put.”
Demir zakazuje ubrizgavanje hijaluronske kiseline u vrh nosa, po cijeni od 450 eura, sa efektom koji traje najviše dvije godine, kao i dodatnih 0,6 mililitara hijaluronske kiseline u usne, za 350 eura, sa trajanjem od devet do 12 mjeseci.
Plaća još 100 eura kako bi je lično tretirao Hojveldop, koji je poznato televizijsko lice. Dok joj kroz 25 uboda ubrizgava filer za takozvane “ruske usne”, ljekar ćaska o svom posljednjem odmoru u Antaliji.
Naziv “ruske usne” potiče od toga što su i izgled i tehnika nastali u Rusiji; usne u obliku srca podsjećaju na lutke babuške.
Ljekari Henrik Hojveldop i Dominik Betraj toliko su poslovno orijentisani da se stiče utisak da su studirali marketing, a ne medicinu. Nose trodjelna odijela, Rolekse i prstenje. Ljubazno se osmjehuju i elokventno govore o pionirskoj ulozi, ozbiljnosti i strategijama širenja.
Hojveldop i Betraj upoznali su se tokom studija medicine u Mađarskoj, kažu. Danas vode šest ordinacija za tretmane hijaluronskom kiselinom i botoksom.
U dokumentarnoj seriji televizije ProSieben svoj posao u industriji ljepote predstavljaju gotovo kao svojevrsnu religiju, nastupaju kao zvijezde, voze poršee, izlaze na zabave i treniraju u teretani.
Hojveldop je za Špigl rekao da trenutno polaže za pilotsku dozvolu. Posebno imućni klijenti, kaže, vole da do ordinacija budu dovezeni avionom.
U njihovoj ordinaciji: tamni mermer, ljiljani u visokim vazama, knjiga za stočić o Rijani. Asistentkinje bez ijedne bore, u štiklama, služe kafe late za šankom. Jedna žena dolazi na zakazani termin; mora da pokaže ličnu kartu jer izgleda toliko mlado. Sljedeća klijentkinja je u kasnim sedamdesetim i veoma sporo se penje stepenicama na sprat.
45 minuta bola
Četrdesetčetvorogodišnja Ane Fink (ime je promijenjeno) doputovala je vozom iz Istočne Frizije u Diseldorf kako bi za 2.500 eura “potpuno sredila lice”. Za nju to znači: hijaluronsku kiselinu u usne, u bradu radi vizuelnog izduživanja lica i ispod očiju, protiv udubljenja poznatog kao suzna brazda. Uz to, ponovo botoks u čelo i između obrva.
“To morate stalno da ponavljate, preventivno, jer će u suprotnom mišići ponovo početi da rade, a to ne želimo”, kaže Dominik Betraj.
Slijedi 45 minuta bola; Fink suze oči, psuje, a onda se tješi riječima: “Moja baka je govorila: ko hoće da bude lijep, mora da pati.”
Onaj ko trpi zbog ljepote biva nagrađen divljenjem - to je obećanje koje je još od bakinih vremena iznjedrilo industriju vrijednu milijarde. Bol, vrijeme i novac samo su žrtve koje, navodno, treba podnijeti. Ali, da li zaista moramo?
Proroci
Vjerovatno nije pretjerano reći da je rad na ljepoti postao svojevrsna zamjenska religija kapitalizma, koja usmjerava ljudsko ponašanje i obećava smisao. Njena zapovijest glasi: moraš postati ljepši. Njeno obećanje spasenja: isplatiće se. Pripadaš ako radiš na sebi. Oni koji to ne rade doživljavaju se kao neuspješni, kao ljudi koji su zakazali zato što ne teže boljoj verziji sebe.
A ta “religija” prirodno ima i svoje proroke: influensere. Najupečatljiviji primjer je rijaliti zvijezda i preduzetnica Kim Kardašijan (45), čije se bogatstvo procjenjuje na 1,7 milijardi dolara. Proslavila se porodičnim rijaliti programom “Keeping Up with the Kardashians”, a kasnije i kao supruga i bivša supruga Kanjea Vesta. Njen sadržaj na Instagramu prati 354 miliona ljudi, a gotovo sve se vrti oko potrošnje.
Kardašijan je lansirala modnu liniju, mobilnu igru, kozmetičke proizvode i steznike za oblikovanje tijela. Jedan od njenih novijih poteza je traka za lice od kompresionog materijala, koja košta 48 dolara i navodno tokom noći zateže obraze, vrat i bradu - obećanje ljepote dok spavate. Taj proizvod, koji ljekari zapravo koriste nakon operacija, rasprodat je za kratko vrijeme.
To funkcioniše i zato što se Kim Kardašijan istovremeno smatra svojevrsnim “nultim pacijentom” svijeta estetskih intervencija na tijelu. Ljudi dolaze kod plastičnih hirurga sa njenim izgledom kao uzorom.
Ljepota više ne zavisi samo od gena, već i od dubine novčanika. Industrija koja snažno raste to je odavno shvatila i neprestano izmišlja nova sredstva za unapređenje izgleda: jeste li čuli za LED maske za lice? Za injekcije sa spermom lososa? Za radiofrekventni mikronidling? Gotovo da nema tretmana koji ne postoji u pokušaju da se ljudi približe tom nedostižnom idealu ljepote.
Danas bi se to vjerovatno nazvalo “Kardašijan efektom”, a on se, naravno, ne odnosi samo na žene. I muškarci rade na “pločicama” na stomaku, jačaju mišiće vilice posebnim nastavcima za usta, podvrgavaju se operacijama radi ugradnje grudnih implantata, presađuju kosu na jednim djelovima tijela, a na drugim je uklanjaju laserom.
Način na koji doživljavamo sopstveni izgled mijenja se kada se promijeni grupa sa kojom se upoređujemo.
“Na internetu smo neprestano izloženi prenaglašenim stimulansima. To je kao kada bi ljudi jeli samo industrijski šećer. Tada bi im se čulo ukusa iskrivilo”, kaže psiholog Lars Penke.
TikTokerka Sofija vjeruje da bi i bez društvenih mreža mnogo pažnje posvećivala izgledu, ali kaže da je internet dodatno pojačao to interesovanje. Ima osjećaj da je njen izgled važan uvijek i svuda. Ponekad osjeća zavist, kaže, “prema djevojkama koje moraju da ulože manje truda od mene da bi bile lijepe. To mi je zapravo baš žao. Ne želim da budem takva”.
Sofija je imala devet godina kada je dobila prvi pametni telefon. Do tada je, kaže, izgled nije naročito zanimao, ali je potom na Instagramu počela da gleda sadržaje koji su se gotovo isključivo vrtjeli oko ljepote. Ubrzo nakon toga, majka, koja je po profesiji pjevačica, donijela joj je iz opere polovnu kutiju sa šminkom.
Sa deset godina Sofija se šminkala u bojama duge, brbljala na dječjem engleskom i objavila prvi video na YouTubeu. Danas krajnje pažljivo traži i najmanju manu na svom licu.
Kaže da je pritisak da budu lijepe neke djevojke iz njenog okruženja već sa 12 ili 13 godina doveo do anoreksije; neke su postale depresivne i završile na liječenju. Sada se mnogima približava 18. rođendan, a sa njim i nova vrsta slobode. Ipak, ne štede za vozačku dozvolu niti maštaju o ludim izlascima. Ono čemu se raduju jesu prvi estetski zahvati.
“Ako nastavim da se bavim društvenim mrežama, sigurno želim da ubrizgam filer u usne i da botoksom suzim lice”, kaže Sofija. “Vjerovatno i liposukciju. Uvijek ću, sigurna sam, pronaći nešto što bih željela da promijenim.”
Ako se ovaj trend nastavi, ljudi bi u budućnosti već od 25. godine mogli da planiraju mjesečne troškove za estetske intervencije samo da bi izgledali “normalno”. Oni koji to ne budu mogli da priušte mogli bi da odudaraju na način koji se smatra nepoželjnim i da trpe posljedice, sve do društvenog isključivanja. Tako se otvara put ka društvu podijeljenom na dvije grupe: one koji mogu da plate doživotni rad na izgledu, tretmane protiv starenja i liposukcije, i one koji za to nemaju novca.
Moći ljepote nije lako umaći, ali ona je istovremeno i pitanje novca. Ko želi pravednije društvo, mora da se zapita koliko prostora toj “robi” uopšte treba dati. Prvi korak mogao bi da bude da svako za sebe ispita da li je ono što smatra privlačnim zaista njegov lični ukus ili samo odraz onoga što se širom svijeta promoviše kao lijepo. Važno je i razumjeti da ni uklapanje u te ideale ni otpor prema njima nijesu samo privatne odluke, već utiču i na to koliko slobode drugi imaju u odnosu prema sopstvenom izgledu.
Kada govori o svom “estetskom radu”, Sofija često gotovo izvinjavajući se kaže: “Znam, površna sam.”
Ali nije. Ona je dijete svog vremena.
Pored kružnog svjetla za TikTok stoji stalak za note sa partiturom Betovenove romanse. Violinu svira od četvrte godine. Uči italijanski kako bi bolje pjevala Mocartove arije. U svoju sobu, veliku oko 12 kvadratnih metara, uspjela je da smjesti i klavir.
Sofija naslućuje da muzika može da joj pruži više od oblikovanja prolaznog fizičkog izgleda. Ipak, nastavlja.
“Znam da me upravo ona vrsta ljepote kojoj sada težim istovremeno čini nesigurnom. Znam da ljepota dolazi iznutra. Kada prihvatiš sebe takvog kakav jesi.”
Ona to zna.
Ali svakog jutra u 5.30 zazvoni alarm.
Priredila: N. B.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
