Jalta je postala sinonim za izdaju: Hoće li Tramp, Si i Putin ponovo podijeliti svijet?

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski među onima je koji su izrazili zabrinutost da bi svijet mogao da svjedoči novom momentu "Jalta 2.0" ukoliko se predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Donald Tramp, predsjednik Kine Si Đinping i oredsjednik Rusije Vladimir Putin, kako se očekuje, sastanu na trilateralnom sastanku na marginama samita APEK-a u Kini naredne sedmice, piše britanski list Gradijan.

U diplomatiji je opštepoznato pravilo da, ako nijeste za pregovaračkim stolom, postoji rizik da se upravo o vama ili vašim vrijednostima pregovara i da postanete predmet podjele. Mnogi koji su isključeni sa samita u Šenženu, prije svega Ukrajina, ali i zemlje istočne Evrope i Baltika, Tajvan, pa čak i Iran, imaju razloga za zabrinutost da bi ih njihovi saveznici mogli napustiti u okviru složene geopolitičke trgovine kakvu Putin priželjkuje, a Tramp, čini se, podržava, piše Gardijan u tekstu na svom portalu.

Putin već dugo predlaže svojevrsno ponavljanje najznačajnijeg samita održanog tokom Drugog svjetskog rata, koji je, na insistiranje bivšeg lidera Sovjetskog Saveza Josifa Staljina, organizovan u februaru 1945. godine u zapuštenom odmaralištu iz carskog doba na južnoj obali Krima. Na tom sastanku Staljinu su se pridružili tadašnji američki predsjednik Frenklin D. Ruzvelt i britanski premijer Vinston Čerčil.

Tramp je sebe postavio u ulogu oduševljenog gosta, dok Si nastupa kao uzdržani domaćin, koji nerado prihvata status tradicionalne globalne supersile, navodi Gardijan.

Niko zapravo ne zna šta će se dogoditi ako se trojica lidera sastanu, pa čak ni da li će Kina dozvoliti išta više od krute, protokolom određene razmjene izjava. Kina već pokušava da pitanje nuklearnog razoružanja ukloni sa dnevnog reda.

Moguće je da će se sve svesti na kratku geopolitičku predstavu koju će Putin moći da predstavi domaćoj javnosti kao dokaz da Rusija - čak i sa ekonomijom sedam puta manjom od ekonomije Evropske unije - i dalje igra u ligi najvećih svjetskih sila.

Ali ako Putin ostvari svoje namjere, pokušaće da obezbijedi da ovaj sastanak postane prvi u nizu susreta u istom formatu, na kojima bi velike sile uspostavile novi svjetski poredak zasnovan na bezbjednosnim principima, u kojem bi liberalne vrijednosti imale tek sporednu ulogu.

Kako je glavni ruski pregovarač Vladimir Medinski rekao za rusku televiziju: "Zadatak je da se stvori sveobuhvatan sistem bezbjednosti u Evropi, koji će predstavljati novu, savremenu Jaltu ili Potsdam. Ako uspijemo da uspostavimo takav bezbjednosni sistem, obezbijedićemo mir u Evropi za naredne decenije, možda čak i vjekove. To je naš glavni zadatak."

Portparolka ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova izjavila je da bi samit mogao da označi "početak povratka sa puta koji vodi u potpuni haos ka stabilizaciji".

Za Zelenskog je zabrinjavajuće to što gotovo svaki razgovor Putina i Trampa, po njegovom viđenju, ide na štetu Kijeva.

Prvobitni samit na Jalti, izvan Rusije se uglavnom pamti kao trenutak ciničnih političkih nagodbi, pa čak i sramote, uporediv sa politikom popuštanja Hitleru oličenom u Minhenskom sporazumu iz 1938. godine. Tokom tih osam dana oblikovan je poslijeratni svijet, u kojem su zemlje koje nijesu učestvovale na sastanku bile prepuštene sudbini ili podijeljene od strane sila koje su bile na pragu pobjede u ratu.

Frenklin D. Ruzvelt, kojem je preostalo svega nekoliko mjeseci života, bio je odlučan da obezbijedi podršku Rusije za novu međunarodnu organizaciju po uzoru na Ligu naroda, kao i njeno uključivanje u rat protiv Japana.

Zauzvrat je prihvatio svršen čin ruskog prisustva u Poljskoj, a tragove tog iznevjeravanja pokušao je da prikrije tako što je ubijedio Staljina da potpiše deklaraciju kojom se potvrđuje da u zemljama oslobođenim nacističke vlasti treba da prevladaju principi "suverenih prava i samouprave".

Malo ko je vjerovao da diktator zaista namjerava da poštuje taj sporazum. Zapravo, tokom svih osam dana samita čast je bila prilično zanemarena.

Kada je Čerčil rekao Staljinu da je očuvanje nezavisnosti Poljske, zbog koje je Britanija prvobitno i ušla u rat, "pitanje časti", Staljin mu je odgovorio da je za njega to "pitanje života i smrti".

Čerčil nije imao načina da se suprotstavi Staljinu, koji je do tada već izvojevao pobjede kod Staljingrada i Kurska i komandovao vojskom koja je slomila njemačke snage.

Osjećaj srama zbog izdaje na Jalti u godinama koje su uslijedile najviše je rastao u Americi, toliko da je u maju 2005. godine, uoči putovanja u Moskvu na obilježavanje 60. godišnjice pobjede u Evropi, tadašnji predsjednik Džordž Buš Mlađi pred okupljenima u Letoniji izjavio da je Jalta "milione ljudi osudila na komunističko ropstvo".

"Kada su velike sile pregovarale, sloboda malih država nekako je postajala nešto čega se moglo odreći. Ipak, taj pokušaj žrtvovanja slobode zarad stabilnosti ostavio je kontinent podijeljenim i nestabilnim", rekao je tada Buš.

Takvo viđenje dijelilo se širom Evrope, piše Gardijan.

Republikansku tradiciju koju je Buš zastupao, Tramp je potpuno odbacio. U svojoj Strategiji nacionalne bezbjednosti iz 2025. godine, Tramp je pohvalio geopolitiku sfera uticaja, kakva je zagovarana na Jalti. Zapadnu hemisferu označio je kao američku sferu uticaja, uz istovremeno uvažavanje ruskih i kineskih interesnih sfera.

Nažalost, Tramp se nije mnogo obazirao na strategiju koja je za njega pripremljena. Zadržao je poštovanje prema Putinu i Siju, ali je sebi, kao i Izraelu, dopustio pogubno imperijalno prekoračenje granica moći na drugim mjestima, naročito u Iranu, navodi se u tekstu Gardijana.

Zbog toga SAD i Rusija uoči samita nastoje da obezbijede pomoć Kine kako bi se izvukle iz ratova koje su same odlučile da pokrenu, a koji su im nanijeli ozbiljnu štetu. Si se tako našao u ulozi Staljina, kao domaćin dvjema državama kojima je potrebna njegova blagonaklonost.

To Kinu čini donekle opreznom i nespremnom da iskoristi svoj uticaj ukoliko bi time pomogla SAD ili ako bi se takav potez mogao protumačiti kao suprotan kineskom predstavljanju sebe kao sile stabilnosti i mirnog suživota.

Govoreći na konferenciji Centra za politike Emirata u Abu Dabiju, profesor Mingao Džao sa Univerziteta Fudan izložio je klasičan kineski stav o nemiješanju u unutrašnje poslove drugih država.

"Rat između Rusije i Ukrajine strateška je greška koju je napravio ruski predsjednik. Rat u Iranu strateška je greška predsjednika Trampa. Kina se bavi upravljanjem posljedicama tih sukoba", kazao je on.

Nasuprot tome, dr Vang Huijao, predsjednik Centra za Kinu i globalizaciju i jedan od prvih zagovornika trilateralnog samita, smatra da je učešće Kine neophodno. Pozvao se na takozvanu Kindlbergerovu zamku - period haosa izazvan nedostatkom globalnog liderstva.

Rekao je da Kina nastoji da pomogne podržavanjem multilateralizma i da bi mogla da pruži garancije Iranu, što iransko rukovodstvo priželjkuje. Ipak, čak je i on kinesku ulogu u stabilizaciji prilika posmatrao prvenstveno kroz prizmu razvoja globalne ekonomije.

Ukratko, Kina bi mogla da pomogne Trampu da se izvuče iz sukoba na Bliskom istoku. Uostalom, otvoreni pomorski putevi neophodni su za zadovoljavanje njene nezasite potražnje za naftom.

Međutim, Kina Ukrajinu posmatra isključivo kao evropsko bezbjednosno pitanje, u kojem nije spremna da iznevjeri Putina, niti da podrži rješenje postignuto bez saglasnosti Evrope.

Kina trenutno radi na popravljanju odnosa sa Evropom, nakon što je njen višak industrijskih kapaciteta 2025. godine doveo do preplavljivanja evropskog tržišta kineskim proizvodima, što je zaprijetilo deindustrijalizacijom Evrope.

Kinesko prihvatanje Putinove vizije nove evropske bezbjednosne arhitekture izazvalo bi bijes Njemačke i Evropske komisije.

Za neke, poput Džona Ajkenberija, teoretičara liberalnog internacionalizma, sama pomisao na američkog predsjednika koji sa autokratama dijeli svijet potpuno je neprihvatljiva. On smatra da postoji mogućnost stvaranja održivog saveza demokratskih država.

Međutim, Čarls Kupčan, viši saradnik Savjeta za spoljne odnose, kaže da su novi samiti poput onog na Jalti budućnost.

"Moramo da naučimo da sarađujemo uprkos geopolitičkim i ideološkim podjelama. Sada živimo u svijetu u kojem SAD i njihovi demokratski saveznici više nijesu dominantna koalicija. Ko dolazi do izražaja? Kina, Indija, Indonezija, velike zemlje globalnog juga - sve one nastoje da održavaju odnose sa različitim silama, a većina ima snažnije ekonomske veze sa Kinom nego sa SAD. Moraćemo da naučimo da sarađujemo sa autokratskim režimima i da prihvatimo suživot sa njima. Postoje li rizici takvog pristupa? Naravno. Da li bi Tramp mogao da žrtvuje Tajvan i Ukrajinu? Moguće, ali sumnjam u to. Ipak, moramo da probijemo led. Ti razgovori moraju da počnu sada i predsjedniku Trampu odajem priznanje što ih je pokrenuo", rekao je Kupčan.