Postoje kuće u kojima odavno niko ne živi, prozori kroz koje se više ne gleda i fabrike čije su mašine odavno utihnule. Vrijeme im je promijenilo lice, neke je prepustilo zaboravu, a neke sasvim izbrisalo sa mape naših gradova.
Ali, ima onih koji i u napuklom zidu, starom krovu i zaraslom dvorištu vide ljepotu. Koji ne prolaze ravnodušno pored onoga što je nekada bilo nečiji dom, radno mjesto ili čitav jedan svijet. Jedna od njih je Ljiljana Vujanović. Ona ne obnavlja stare građevine, već im, na svoj način, pruža priliku da ponovo žive.
Ljiljana u ovim objektima prepoznaje priču. O ljudima koji su tu radili, porodicama koje su od tog rada živjele i vremenu čiji tragovi polako nestaju. Zato njene minijature nijesu tek umanjene građevine. U njima je i ponešto od života koji se nekada odvijao iza tih zidova. Posebno je privlače stari industrijski objekti, a jedan od njih toliko ju je očarao da mu je posvetila čitavu godinu.
Upravo ta posvećenost detaljima otkriva koliko joj znači arhitektura jednog vremena, naročito ona industrijska, koja je nekada bila simbol života i razvoja naših gradova.
A sve počinje sasvim jednostavno. Komadom gline, ponekom grančicom, fotografijom i idejom koja tek treba da dobije oblik. Bez kalupa i unaprijed pripremljenih rješenja, Ljiljana strpljivo gradi zid po zid.
Možda ne može zaustaviti godine, niti sačuvati svaku zgradu od rušenja. Ali može sačuvati njen oblik, poneki detalj i priču koja se iza njega krije. I baš zato njen mali svjet ima neku posebnu vrijednost. Jer ono što u stvarnosti polako nestaje, u Ljiljaninim rukama dobija priliku da potraje.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
