SDT predložio Apelacionom sudu da ukine presudu u predmetu "Stanovi" i vrati ga ponovno odlučivanje

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) žalilo se na odluku Višeg suda u Podgorici kojom su oslobođeni svi optuženi u predmetu "Stanovi".

Oni su predložili Apelacionom sudu da ukine tu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

SDT je ranije optužio više funkcionera bivše vlasti - Predraga Boškovića, Budimira Šegrta, Suada Numanovića, Sanju Vlahović, Ivana Brajovića, Dražena Miličkovića, Damira Šehovića, Dragicu Sekulić, Osmana Nurkovića, Suzanu Pribilović, Jelenu Radonjić i Aleksandra Jovićevića, zbog postojanja osnovane sumnje da su, u periodu od 2016. do 2020. godine, kao članovi Komisije za stambena pitanja Vlade Crne Gore, u saizvršilaštvu, učinili produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja, za koje je propisana kazna zatvora od dvije do 12 godina.

Oni su, međutim, u maju 2025. godine prvostepeno oslobođeni odgovornosti.

"Prvostepena presuda je javno objavljena 16. maja ove godine, a njen ovjereni prepis je dostavljen Specijalnom državnom tužilaštvu 14. oktobra, sa pravnom poukom da se žalba može izjaviti u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa.

Žalba je izjavljena zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a predloženo je da drugostepeni ukine presudu prvostepenog suda i vrati predmet tom sudu na ponovno suđenje, a da naredi da se novi glavni pretres pred prvostepenim sudom održi pred potpuno izmijenjenim vijećem", saopšteno je iz SDT-a.

U obrazloženju žalbe napisali su da iako su zamjenici Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore, tokom glavnog pretresa, ali i u završnoj riječi podnijeli imovinsko-pravni zahtjev za naknadu štete, konkretno određujući njegov iznos u odnosu na svakog od optuženih, sud nije donio odluku o postavljenom imovinsko-pravnom zahtjevu.

"Što je bio obavezan, pa čak i u slučaju donošenja oslobađajuće presude, kada je dužan da uputi ovlašćeno lice da imovinsko-pravni zahtjev može ostvariti u parničnom postupku. Dakle, samo iz citiranog se može zaključiti da je izreka presude nerazumljiva i da sud prilikom donošenja odluke nije primijenio odgovarajuću odredbu procesnog zakonika, a to je bilo od uticaja na zakonito i pravilno donošenje odluke", navodi se u obrazloženju.

Tužilaštvo osporava i pravno stanovište suda da je Vlada Crne Gore, a ne Komisija, bila organ koji je odlučivao o rješavanju stambenih potreba funkcionera. U žalbi se navodi da je, prema tada važećoj Odluci o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera, Komisija bila jedini organ nadležan za odlučivanje o tim pitanjima, dok je uloga Vlade bila ograničena na davanje saglasnosti.

"Posebno je pogrešan a samim tim i neprihvatljiv stav suda 'da je Vlada imala drugačiji stav ili da je smatrala da Komisija za stambena pitanja Vlade ne može rješavati stambena pitanja pojedinih funkcionera jer nije ispoštovala odredbe Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera ili nije u potpunosti ispoštovala proceduru o rješevanju stambenih pitanja istu je mogla nakon dobijanja informacije na sjednicama Vlade na kojima je odlučivala o njima a pošto ih razmotri, vratiti na dopunu ili izmijeniti i ne dati saglasnost, u krajnjem slučaju odbiti već je isto prihvatila i donijela Zaključak sa kojim zadužila Komisiju da po njemu postupi' i da su informacije o stambenim potrebama koje je Komisija dostavljala Vladi 'pripremni akti', 'inicijative' i 'predlozi'", piše između ostalog u žalbi.

Ocijenjeno je i da očigledno pogrešan stav suda da je o stambenim potrebama odlučivala Vlada, a da je Komisija imala samo pripremnu i tehničku ulogu.

SDT pojašnjava da pojam "saglasnost Vlade" nije isto što i "odlučivanje", već da je riječ o akcesornom aktu koji prethodi upravnom aktu Komisije.

U dokumentu se navodi i da je Komisija, kao radno tijelo Vlade, imala zakonsko ovlašćenje da donosi odluke kojima se rješavaju stambene potrebe, a da su Vladini zaključci imali isključivo karakter izražavanja saglasnosti. SDT podsjeća i na praksu Upravnog suda Crne Gore, prema kojoj zaključak Vlade ne predstavlja upravni akt jer se njime ne odlučuje o pravima i obavezama fizičkih ili pravnih lica.

"Zaključak Vlade ne može se smatrati aktom odlučivanja, već aktom kojim se izražava stav saglasnosti", navodi tužilaštvo, pozivajući se na Uredbu o Vladi Crne Gore, kojom je jasno propisano da odluke i rješenja, a ne zaključci, imaju karakter akta odlučivanja.

U žalbi se dodatno ističe da su informacije koje je Komisija slala Vladi sadržavale samo opšte podatke i predloge zaključaka, bez konkretnih činjenica potrebnih za odlučivanje o pojedinačnim zahtjevima za stambene kredite. Stoga, navodi SDT, Vlada objektivno nije mogla donositi odluke o rješavanju stambenih potreba, jer nije imala uvid u pojedinačne zahtjeve i dokumentaciju.

Specijalno tužilaštvo navodi i primjer iz 2018. godine, kada je Komisija odlučivala o zahtjevu tadašnjeg funkcionera Ministarstva pravde I. S., kojem je na osnovu zaključka Vlade odobren kredit u iznosu od 20.000 eura. SDT ističe da je i taj slučaj dokaz da je Komisija donosila odluke o rješavanju stambenih potreba na osnovu saglasnosti Vlade, a ne obrnuto.

"Pogrešno zaključivanje suda u tom dijelu je još očiglednije kada se ima u vidu i da je u određenom broju slučajeva Komisija prekoračila i granice postavljenih zahtjeva, jer je podnosiocima dodijelila veće iznose kredita od onih koje su tražili u zahtjevima. Tako u slučajevima optuženog A. J. ali i V. M. i Ž. S., postoji očigledan nesklad između njihovih zahtjeva i odluka Komisije po njima, jer su pomenuti funkcioneri u zahtjevima tražili po 30 hiljada eura kredita, a Komisija je neosnovano odlučila da im dodijeli kredite u visini od po 40 hiljada eura. Navedeno je suprotno čl.116 Zakona o upravnom postupku, kojim je propisano da kad je upravni postupak pokrenut na zahtjev stranke, javnopravni organ zahtjev može usvojiti u cjelosti ili djelimično, odnosno odbiti, dok je i u čl.127 Zakona o upravnom postupku propisano i da drugostepeni organ može, povodom žalbe, izmijeniti prvostepeno rješenje u korist stranke koja je podnijela žalbu i mimo zahtjeva postavljenog u žalbi, a u okviru zahtjeva postavljenog u prvostepenom postupku, ako se time ne vrijeđa pravo trećih lica, što znači da upravnoprocesni zakon ni u kom slučaju nije dozvoljavao mogućnost prekoračenja granica postavljenog zahtjeva iz prvostepenog upravnog postupka", piše u žalbi.

Poseban dio žalbe SDT posvećen je činjenici da izvorna dokumentacija o radu Komisije za stambena pitanja za period 2016–2019. godine uopšte ne postoji u arhivi Generalnog sekretarijata Vlade, Državnom arhivu ni Upravi za imovinu.

"Upravo u tom kontekstu treba tumačiti i činjenicu da izvornici dokumentacije o radu Komisije optuženih, za period od 2016. do kraja 2019. godine, koji je prema optužnici vrijeme izvršenja krivičnog djela, očigledno ne postoje ni u arhivi Generalnog sekretarijata Vlade, ni u Državnom arhivu, ni u Upravi za imovinu, a upravo njihovo nepostojanje, očigledno usljed namjernog gubitka ili oštećenja, ukazuje na pokušaj da se prikriju ili unište tragovi i dokazi o krivičnom djelu koje je predmet optužnice, odnosno o nezakonitom postupanju Komisije koju su činili optuženi. Stim u vezi je i pitanje fotokopija tih isprava koje su predložene uz optužnicu kao dokaz za njene navode, a za koje sud u obrazloženju (strane od 209 do 212) navodi da ne mogu predstavljati dokaz na kojima se može zasnivati sudska odluka jer su neovjerene. I ovaj stav suda je u potpunosti pogrešan i prije svega suprotan čl.355 st.1 Zakonika o krivičnom postupku, koji u obrazloženju presude citira i sud ali ga očigledno pravilno ne tumači i ne primjenjuje, a u kojem je navedeno da se pismena koja imaju značaj dokaza, ukoliko je to moguće, podnose u izvorniku. Dakle, zakonodavac nije isključio mogućnost da se dokazi u krivičnom postupku podnose u formi kopija, ali je tu mogućnost ograničio očigledno samo na slučaj kada te dokaze nije moguće podnijeti u izvorniku - originalu, a baš to je slučaj u ovom postupku, jer originalna dokumentacija o radu Komisije optuženih, za period prema optužnici, očigledno ne postoji u arhivama Vlade i Uprave za imovinu i Državnom arhivu, kojima su se i Specijalno državno tužilaštvo i sudeće vijeće obraćali radi dostavljanja orginalne dokumentacije, a dobili su samo kopije, odnosno obavještenje da samo postoje kopije, pa je, prema citiranom slovu zakona, potpuno bilo zakonito i fotokopije kao dokaz o krivičnom djelu i krivici optuženih, kod nepostojanja izvornika, odnosno orginalne dokumentacije", piše u žalbi.

Dodaje se da činjenicu nepostojanja izvornika potvrđuje posebno akt Centralnog depoa Arhivskog odsjeka Državnog arhiva, broj 0201-066/22-23/192 i 23/199, od 21. oktobra 2022. godine, u kojem je navedeno da prema zapisniku o primopredaji arhivske građe između Državnog arhiva i Vlade Crne Gore, od 9. oktobra 2020.godine, u zapisniku se "ne nalaze podaci iz djelovodnog protokola šifra 08-004 a tiče se Komisije za stambena pitanja za 2016. godinu", a da „arhivska građa za 2017, 2018 i 2019 godinu, nije predata na čuvanje Državnom arhivi iz čega proizilazi da državni arhiv nije u posjedu iste“.

"Sud, pokušavajući očigledno da opravda svoj stav o tome da fotokopije, u nedostatku izvornika, ne mogu biti dokaz, u presudi navodi i da je to 'opšteprihvaćeni stav sudske prakse kako naše države tako i država u regionu', a potom se poziva na jednu odluku Višeg suda u Podgorici, kao drugostepenog, iz 2014. godine i odluke Vrhovnog kasacionog suda Srbije, Okružnog suda u Beogradu i Četvrtog okružnog suda u Beogradu, iz 2013., 2014. i 1991. godine i citira stavove sudova u Hrvatskoj i Republici Srpskoj, bez navođenja poslovnih oznaka i datuma odluka, ali ne samo da je takav rezon suprotan citiranom propisu iz čl.355 st.1 Zakonika o krivičnom postupku, već je i sudska praksa na koju se poziva sud, a koja datira od deset do preko 30 godina unazad, suprotna sudskoj praksi novijeg datuma Vrhovnog suda Crne Gore i Vrhovnog kasacionog suda Srbije", napisao je u žalbi specijalni tužilac Vukas Radonjić.

On se poziva na presudu Vrhovnog suda Crne Gore Kzz br.7/23, od 25. marta 2024. godine, u krivičnom predmetu protiv okrivljene O. I. i dr., u kojoj je "očigledno da je taj sud, a riječ je o najvišem sudu u državi, zauzeo stav da kopije aneksa ugovora, koje prvostepeni i drugostepeni sud nijesu prihvatili kao dokaz, jesu pravnovaljan dokaz jer su ti aneksi ugovora proizveli pravno dejstvo i na osnovu njih je izvršen transfer novčanih sredstava koji je za posljedicu imao nanošenje višemilionske štete oštećenim fizičkim licima, a pribavljanje protivpravne imovinske koristi pravnom licu":

"Odnosno baš kao što je i u ovom postupku gdje postoje kopije odluka Komisije optuženih čiji izvornici su proizveli pravno dejstvo u pravnom saobraćaju, jer je na osnovu njih izvršena isplata kredita javnim funkcionerima i zaposlenima, čime im je pribavljena korist, a Crnoj Gori nanijeta šteta, na način kako je to opisano u dispozitivu optužnice. Ovdje je posebno za istaći i da je ova presuda Vrhovnog suda Crne Gore donijeta upravo u predmetu u kojem je sudija Vesna Kovačević postupala kao predsjednik viječa iz čl.24 st.7 Zakonika o krivičnom postupku, što samim tim znači i da je bila upoznata sa pravnim stavom Vrhovnog suda u pogledu pravne valjanosti fotokopija kao dokaza u krivičnom postupku, i to znatno prije donošenja oslobađajuće presude, ali je očigledno svjesno ignorisala takav stav", piše u žalbi.