(P)Ogled s mora

Arhitektura na Prčanju: Džeziranje na temu pižula

Šetalište na Prčanju, autora arhitekte Ivana Miloševića, je hvale vrijedna intervencija u univerzalnoj prostorno-vremenskoj dimenziji
73 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 17.08.2013. 08:28h

Calvin: The only permanent rule in Calvinball is that you can never play it the same way twice! (Calvin and Hobbes, Bill Watterson)

Teške misli more moju tananu dušu ovih dana...

Kada je ministar održivog razvoja i turizma, gospodin Branimir Gvozdenović, najavio da će neizostavno naložiti da Normal Company vrati bivši Hotel Crna Gora u prvobitno stanje, tj. u stanje prije rušenja - čitava ta mučna, na momente i vrlo patetična epizoda koja se tiče zlehude sudbine najstarijeg podgoričkog hotela - odjednom se volšebno preselila iz zone očekivanih ishoda - u zonu uvrnutog, monti-pajtonovskog humora.

Vjerovatno bismo i mi - ostali građani - uživali u tim bizarnim skečevima koje - naročito u posljednje vrijeme - izvode redom svi naši najviši državni dužnosnici i njihovi najbolji prijatelji - kada ti skečevi ne bi savršeno oslikavali upravo našu, naglašavam - našu - nimalo svijetlu stvarnost.

A u ruke Mandušića Vuka, zna se, svaki novi hotel biće i velelepniji i profitabilniji od starog - i vladika iz svoje vitrine vadi maketu novog hotela - Hotela Hilton - i daje je u ruke Mandušiću Vuku - koji iz svoje kese vadi oku zlata, u komadu, i pruža taj sjani, pozamašni komad - vladici na dar, u znak zahvalnosti (to vam se uhvati kao stanovita nadgradnja stare priče, u duhu novog vremena).

Života mi, ne mogu više o Hotelu Crna Gora, nemam više snage...

Dakle, nastavljam tamo gdje sam stao prije dvije-tri nedelje, tj. subote - pokušaću da ovdje i sad odbranim tezu da je šetalište na Prčanju, autora arhitekte Ivana Miloševića, hvale vrijedna intervencija u univerzalnoj prostorno-vremenskoj dimenziji.

Instant odbrana teze bi se sastojala u preporuci da potražite na Netu stare fotografije Prčanja - pa kad iskopate neku sa početka prošlog vijeka, ili još stariju, na kojoj u prvom planu figurira tzv. pižul - to vam je ona kamena klupa - biće vam sve jasno.

Novi, Miloševićev pižul na Prčanju, formalno se oslanja na te stare prčanjske pižule, u to nema sumnje - to je, u suštini, ista ta priča, stara priča - ali ovoga puta ispričana na nov način - i to bez izravnog podilaženja tradiciji - što je rijedak čin na ovim našim prostorima, teško opterećenim svakojakim tradicijama.

OK, ako vas stvarno zanima šetalište koje je Ivan Milošević, mladi crnogorski arhitekt, podgorički đak, izveo na Prčanju - onda vas, za početak, molim da o kvalitetu te intervencije u izuzetno složenom povijesno-kulturnom kontekstu ne sudite na prečac - na varijantu: sviđa mi se/ ne sviđa mi se. Da bismo shvatili, a zatim i osjetili u čemu se tačno ogleda kvalitet Miloševićevog poteza na Prčanju - moramo prvo da znamo i ponešto iz graditeljske povijesti Prčanja.

Župna crkva posvećena Rođenju Bogorodice - ili Bogorodičina crkva na Prčanju - prvorazredni je povijesno-kulutrni spomenik barokne arhitekture u Boki. Postoje stare fotografije, potražite ih molim vas - gdje je na nevjerovatan način naglašena jedna od ključnih karakteristika pročelja Bogorodičine crkve - a ujedno i baroka, kao povijesnog stila - a to su ti jaki kontrasti svjetla i sijenke u funkciji dramatičnosti i ekspresivnosti cijele arhitektonske kompozicije.

Detalj sa šetališta na Prčanju (Foto: Ivan Milošević)

Crkva je građena u periodu od 1789. do 1909. godine - po projektu, kako se najčešće navodi - venecijanskog arhitekta Bernardina Makarucija (Bernardino Maccaruzzi) - što svakako treba uzeti s rezervom. U tekstu "Graditeljsko nasleđe Boke Kotorske u tekstovima Milana Zlokovića" (BOKA/ Zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti, Br. 23/2003), Draginja Maskareli navodi da je Zloković, nakon istraživanja sprovedenih 1951. godine, zaključio da je "idejni projekat arhitekte Makarucija pretrpeo znatne korekture od strane domaćih majstora, koji su očevidne nedostatke tog projekta znalački otklonili i predložili i izveli delo koje svojim izmenjenim proporcijama samo u glavnim crtama potseća na osnovnu arhitektonsku koncepciju mletačkog arhitekte".

Zna se da su Bokelji prilikom izgradnje reprezentativnih objekata u vrijeme mletačke vlasti (1420 - 1792), u pravilu naručivali idejni projekat od glasovitog arhitekte, stranca, tj. Mlečanina - a zatim su sve što se ticalo procesa realizacije projekta prepuštali protomajstoru - opet najćešće Mlečaninu. Protomajstor bi prvo prilagodio idejni projekat specifičnostima lokacije - a zatim bi pristupuo izvođenju takvog, prilagođenog projekta - uz konstantne korekcije, svakako.

Protomajstor je bio na čelu tima majstora kamenara - mahom Dalmatinaca - među kojima su u klesarskom umijeću prednjačili Korčulanci. U inicijalnoj fazi izgradnje crkve (1789 - 1807), upravo su Korčulanci bili zaduženi za arhitektonske detalje - što je u svakom pogledu bio najosjetljiviji dio realizacije - a treba naglasiti i da je kompletna spoljašnja obrada crkve izvedena upravo od korčulanskog kamena.

Kako bilo, nemoguće je ne primijetiti Bogorodičinu crkvu na Prčanju - kako zbog skladnih proporcija raskošnog pročelja, tako i zbog njene monumentalnosti - tj. impozantnog volumena. Uz to, crkva se nalazi iznad krovova prvog reda prčanjskih palaca, na uzdignutom, ravnom platou, kojemu se pristupa velelepnim baroknim stepeništem - što svakako doprinosi utisku o veličanstvenosti župne crkve koji će putnik namjernik odnijeti iz Prčanja.

Crkva svetog Nikole sa samostanom, koja se nalazi nekih stotinjak metara južno od Bogorodičine crkve, u nivou ceste - drugi je nezaobilazan povijesno-kulturni spomenik na Prčanju - ako riješimo da ovom prilikom ipak izostavimo spomenike profane arhitekture, tj. brojne prčanjske kamene palace. Opet je riječ o baroknoj crkvi - sa zvonikom "na preslicu" ovoga puta - koja je sagrađena 1735. i osveštana 1767. godine.

Novo šetalište, dugo 106 metara, preteže se, otprilike, između ta dva ključna prčanjska sakralna spomenika - što će reći da je kontekst intervencije bio vrlo zahtjevan.

Kako ovdje imamo tek nekoliko formalnih poteza - prije nego što nastavim moram naglasiti, po ko zna koji put, da obim intervencije ni na koji način ne utiče na sud o njenom kvalitetu - vrlo često su upravo zadaci skromnog obima i najzahtjevniji - i to iz razloga što, po samoj prirodi stvari - ne postoji margina za bilo kakvu grešku.

Dakle, opet treba tragati za starim fotografijama - ovoga puta za iznimno rijetkim fotografijama iz pedesetih ili šezdesetih godina prošlog vijeka - na kojima u prvom planu figuriraju ta dva zapanjujuće neinventivna, neprekinuta niza betonskih pižula, tj. klupa. Betonska struktura je formirana tako što je jedan niz betonskih klupa postavljen na drugi niz betonskih klupa - valjda u primarnoj funkciji ograde.

To bi bila prva varijanta savremene interpretacije teme tradicionalnog pižula - u materijalu apsolutno neprimjerenom kontekstu Prčanja.

Druga varijanta, očigledno realizovana nešto kasnije, opet je podrazumijevala niz betonskih klupa - tj. još snažniju betonsku strukturu. Ovoga puta imamo čistu infrastrukturnu poziciju - koja je podrazumijevala i jasno zadovoljavanje funkcije sjedenja - na tim klupama se moglo sjedjeti, moglo se čak i ležati - a inovativnost ove intervencije, opet u duhu tradicionalnog pižula - ogledala se u naslonima - što je svakako bio ustupak konforu, tj. novom vremenu.

Obje ove istorijske varijante nisu vrijedne pomena, naravno - ali i te kako mogu poslužiti kao polazna tačka u analizama najnovije, Miloševićeve intervencije. Svaki dobar arhitekt, a Milošević to definitivno jeste - krenuo bi u ovom slučaju od problema orijentacije - da li pogled korisnika primarno usmjeriti ka graditeljskom nasljeđu Prčanja? - što je bio slučaj u drugoj varijanti betonskog pižula (sa naslonom) - ili ostati ambivalentan po tom pitanju? - što je bio slučaj u prvoj, apstraktnijoj varijanti betonskog pižula.

Odgovor se krije, kao i obično - u simultanom zadovoljavanju oba ova principa - tako da Milošević daje i autentični, kameni, zidani pižul, u funkciji ograde primarno okrenute kontra moru - ali dodaje i te tipske klupe, koje bez sumnje pripadaju integralu XXI vijeka - i koje su definitivno okrenute ka moru - što će reći da je na vama da se postavite kako vam u datom trenutku najviše odgovara.

Sam dizajn pižula, sa tim bijelim kamenim blokovima koji su značajno podvučeni ispod gornje kote pižula i dati u nejednakim intervalima - što je džezerski sinkopirana verzija teme pižula - i te bijele kamene kocke koje jasno odvajaju šetalište od ceste - to su vam samo majstorski potezi koji savršeno fiksiraju čitavu tu stvar.

Da ne pominjem obradu na koti samog šetališta - gdje imamo te tradicionalne kamene ploče - koje su mogle biti, možda, za par nijansi tradicionalnije - i te nevjerovatne, uske betonske poteze, opet u nejednakim intervalima i opet u okviru džeziranja na temu pižula, tj. spuštanja kote pižula na nivo čistih, bijelih kamenih blokova - gdje je riječni oblutak finalni sloj.

Otkuda taj genijalni potez, otkud riječni oblutak na Prčanju? - pitamo se mi - a odgovor nam se sam nameće: taj oblutak je tu da bi jasno ukazao na činjenicu da je ovdje riječ o intervenciji koja definitivno pripada ovom prostoru - ali i ovom vremenu.

Što se tiče pogleda sa mora...

OK, vi preuzimate dalje...

Galerija

Preporučujemo za Vas