Gotovo da ne postoji Kolašinac koji je pohađao poslijeratnu kolašinsku nižu gimnaziju ili, kasnije, do sredine 70-ih godina minulog vijeka osnovnu školu, koji se s poštovanjem ne sjeća profesora fizike i matematike Alekseja Ivanoviča Šašina. Skoro četiri decenije poslije njegove smrti vrlo je lako naći sagovrnike koji nadahnuto pričaju o jednom od tri Rusa „bjelogardjeca“ koji su prije Drugog svejtskog rata došli u varoš na sjeveru i obogatili je svojim obrazovanjem i kulturom.
U maloj sredini gdje neko „sa strane“ teško zavređuje priznanje, u godinama specifičnim u političkom smislu, Šašin je, kako pričaju njegovi savremenici, uspio da ostane dosljedan svojim stavovima i da se ne promijeni. Uprkos tome, živio je u skladu sa učenicima, kolegama i komšijama. U tim odnosima, kažu Kolašinci, nije bilo mnogo prisnosti, ali nije falilo poštovanja.
Aleksej Ivanovič je, sjeća se profesor istorije u penziji Pavle Vuksanović, iz Beograda u Kolašin došao 1935. godine sa Milosavom Tomovićem. Donio je u crnogorsku provnciju specifične manire, ogromno znanje i tugu za svojom domovinom, koju je kao maturant morao da napusti poslije Oktobarske revolucije.
Donio je u crnogorsku provnciju specifične manire, ogromno znanje i tugu za svojom domovinom, koju je kao maturant morao da napusti poslije Oktobarske revolucije
„Bio je elektroinženjer, ali koliko znam nikada nije radio taj posao. Šašin je bio širokog obrazovanja i kulture. Govorio je nekoliko jezika. Uvijek je bio na specifičnoj distanci u međuljudskim odnosima, na koju ovdje nijesmo navikli. No i pored toga, ubrzo je stekao poštovanje sugrađana”, priča Vuksanović koji je bio Šašinov učenik, a kasnije i kolega.
Još jedan njegov učenik sjeća se Rusa po specifičnim nastavnim metodama. Za njega je, kaže advokat Zoran Rakočević, bilo poznato da je tokom cijele školske godine, za razliku od ostalih kolega, ali i od tadašnje prakse, davao opisne ocjene.
„To je bilo neobično. Imao je opisne ocjene „slabo“, „zadovoljio“ i „uspješno“. Nikada nije imao učenike miljenike i one koje ne voli. Odmjeren, ozbiljan, a opet je poznavao vrlo neobične načine da zapamtimo neku formulu. Smišljao je stihove za svaku. Pamtim ih i danas polije toliko godina. Na primjer, Šašin je za površinu isječka (sektora) kruga smislio stihove: „Površina sektora dva su važna slučaja- Piše mi moj dragi Pjer, poluprečnik puta „r“. Drugi slučaj, druže moj, ispod- 360 broj, gore slova svega tri „r na kvadrat puta tri“. Uvijek je pisao grafitnom olovkom, uglavljenom u čauru od metka, sjeća se Rakočević.
Način na koji je živio Aleksej Ivanovič za Kolašince je bio čudan. Nije imao mnogo prijatelja, poslije završene nastave išao je kući. Kasno se saznalo da je vrlo talentovan muzičar, jer nikada nije svirao pred bilo kim.
Šašin se nikada nije vratio ni nakratko u svoju domovinu
„Komšije iz susjednog stana čuli su kako perfektno svira, tada vrlo popularnu, tamburicu. Kada su otkrili to, skupljali su se u susjednom stanu slušali i uživali. To je trajalo sve dok je Šašin otkrio da ima „publiku“. Tada je prestao da svira. Rijetko se smijao i mislim da je uvijek nosio sa sobom ogromnu tugu za carskom Rusijom, za životom koji je napustio, za porodicom.
Sjećam ga se srećnog jedino sredinom 60-ih godina prošlog vijeka kada je od Opštine dobio stan. Tada sam već bio na čelu komisije za dodjelu tih stanova i sjećam se svakog detalja. Prvo je, više od mjesec, pažljivo razgledao svaki kutak svakog stana u zgradi, crtao neke skice, dolazio po nekoliko puta i tek nakon svega toga se odlučio koji će biti njegov. Ushićeno ja kazao „Konačno, imam svoju kuću”, priča advokat Rakočević o bivšem profesoru.
Šašin se nikada nije vratio ni nakratko u svoju domovinu. Jedan od njegovih kolega , pokojni Milutin Bulatović je prilikom boravka u Moskvi, sjeća se Vukasanović, uspio da pronađe sestru Alekseja Ivanoviča. Stracica je svom bratu u Kolašin poslala jedino srebrni držač za čašu i poručila da je sve to što je ostalo od njihove nekadašnje porodične imovine.
„U memoriji mi je još svjež jedan događaj. Ko učenik šestog razreda tadašnje gimnazije bio sam izabran na čelo delagacije koja je u starom hotelu Bjelasica trebalo da se sretne sa delegacijom iz SSSR. Njima sam pričao o profesoru Šašinu i želio, da uz pomoć tadašnjeg direktora organizujem njihov susret. Kada sam to profesoru kazao na času, razbjesnio se i to jedini put da je bio takav. Izveo me na tablu postavljao teške zadatke i na kraju kazao -„Moja domovina je Rusija, ne SSSR.. Oči su mu bile pune suza dok je to govrio. To je bio jedini put da je o Rusiji pričao”, kaže Rakočević.
Šašin je u Kolašin donio i prva znanja o očuvanju životne sredine. Bio je u to vrijeme jedini ribolovac koji je ribu skidao s udice i vraćao u vodu. Predlagao je mještanima ima da umjesto pucanja u životinje, kupe fotoaparate.
„Šašin je obogatio Kolašin, iako to sve što je znao nije iskorišteno na najbolji način...Na znam nijednog drugog čovjeka, koji je stranac, a koji je, uopšte se ne trudeći, opčinio Kolašince“, kaže Rakočević.
Bonus video:
