Bavljenje sportskim penjanjem razvija skoro sve mišiće na ljudskom organizmu i smatra se jako važnim za razvoj čovjeka, a jako je bitna i borba sa samim sobom koja pojačava fokus, ali, kako kaže, član „Malog alpinističkog kluba“ Srđan Radović, ovaj ekstremni sport u Crnoj Gori prate velike predrasude.
Prema njegovim riječima, Crna Gora je bogom dana za sve vrste ekstremnih sportova, naročito za ekstremno penjanje.
"Crna Gora je za ovaj sport veoma pogodno tlo, a Podgorica ima tri lokacije, dvije sa jedne i druge strane magistralnog puta Podgorica – Kolašin, gradsko penjalište Ljubović, a ima izbušenih smjerova u Kotoru, u Nikšiću, Kolašinu i u Plavu", kaže Radović.
On ističe da u Crnoj Gori postoji dosta zaljubljenika u planinarenje, ali i talenata.
"Ljudi, međutim, imaju predrasude da je to nešto ekstremno i da su to ludaci kojima nije do života, koji nemaju familiju, djecu i osobe o kojima niko ne brine. Po zapadu, počevši od Hrvatske, Slovenije, Austrije u svakoj osnovnoj školi umjesto užeta i šipke uz koji smo se mi penjali postoji smjer od vještačke stijene uz koje klinci moraju da se penju za ocjenu", navodi Radović.
Postoje, objašnjava on, dva ogranka ekstremnog penjanja, jedan je kanjonig koji je jako popularan u Crnoj Gori.
"Ima dosta kanjona kod nas i sve te kanjone opremili su drugi ljudi sa strane, samo kanjon Nevidio prošli su Crnogorci i na njega nema spuštanja i rada sa užetom čemu bi trebalo da se posveti pažnja. Drugi pravac je speleologija koja podrazumjeva isto rad sa užetom, spuštanje u rupe i pećine, gdje ima dosta materijala za rad", kazao je Radović.
Veliki broj boltova za kačenje, kako ističe, finansirao je neko sa strane, zaljubljenik u penjanje.
"Svaki bolt košta oko 15 eura, puta 15 - 20 boltova na svaki smjer i puta 100 smjerova kojih ima kod nas, vidite koliko je to novca", navodi Radović.
On je najmlađi član u klubu koji broji 15-ak članova i postoji dvije godine, a potekao je iz NVO „OCP“ ili „Outdoor club Podgorica“, koji je osnovan prije pet godina.
Kaže da nijesu učestvovali još na takmičenjima jer sport kao sport nije za takmičenje, već više druženje i uživanje.
"Ovaj sport je za mene više od sporta jer poslije napornog i stresnog dana dovoljno je 15 minuta da čovjek počne da se penje i u potpunosti će da se opusti, što nijedan drugi sport ne može da vam pruži", ističe Radović.
Sportsko penjanje nije pretjerano skupo i sa 100 eura, koliko košta lična oprema, koja se sastoji od penjačica ili patika za penjanje, pojasa, otvoreni su za nove članove, dok u klubu imaju užad i malo skuplju opremu.
"Ja imam završen sportski kurs penjanja koji mi omogućava da se penjem samo gdje ima mjesta za kačenje i mogu druge da obučavam. Ovo je ekstremni sport jer srce malo jače zalupa i adrenalin radi malo više nego kod drugih sportova.
Čovjek se malo ogrebe na stijenu, ali to tek ukapira kod dođe kući zato što mu adrenalin ne da da ga nešto boli", objašnjava Radović.
Svi članovi MAK-a su potekli iz planinarskog društva „Komovi“ gdje , kako kaže Srđan, počinje druženje, a kasnije se ljudi orijentišu na penjanje ili free climbing
Poslije jednog penjačkog dana čovijek jako smiren, staložen, kako kaže, sve mu je lijepo i ništa mu u životu ne fali.
"Ovaj sport razvija sve mišiće, a često se dešava da dođu ljudi koji se aktivno bave nekim drugim sportovima i shvate nakon penjanja da postoje mišići koje oni još nijesu aktivirali. Posebno bih naglasio duhovno stanje, jer ovdje ljudi izmeditiraju, smire organizam i onda krenu da penju.
Poslije penjanja čovjek se na radnom mjestu mnogo bolje fokusira na rad, jer sva koncentracija, energija i fizička i duhovna je na jednom mjestu", objašnjava Radović.
U MAK-u postoje ljudi koji se bavi tradicionalnim penjanjem koja je za stepenicu više ekstremna, kao i ljudi koji se penju uz lednike i zaleđene stijene i vodopade.
"To je ekstremnije i ja se tim ne bavim, jer postoji mogućnost pada. Što se tiče sportskog penjanja, ako sve radite po pravilima, a postoje tri-četiri pravila, ne možete da se povrijedite. Veći je procenat povređivanja u fudbalu, gdje možete skoro svaki dio tijela da strada.
se za pet godina nije desila nijedna povreda u sportskom penjanju. Bilo je guljenja kože po ruci i lakših udara, a ozbiljnijih povreda ne", navodi Radović.
Ljudi koji penju, kako kaže, malo su zatvoreni, zato što ih veoma često osuđuju sa strane.
Čovjek se malo ogrebe na stijenu, ali to tek ukapira kod dođe kući zato što mu adrenalin ne da da ga nešto boli"
"Kad nas vide da smo se popeli na neku stijenu u opremi ne zavide nam jer postoje velike predrasude. Jednom smo organizovali spuštanje sa Vezirovog mosta, samo da se spuštimo užetom i popnemo, a ljudi su gledali u nas misleći kao da je u pitanju neka akcija spasavanja utopljenika. Policija uopšte nije htjela da nam da nikakav odgovor, iako smo pošli sa zahtjevom kod njih da nam odobre", sjeća se Radović.
Nekoliko članova MAK-a je dio Gorske službe spasa, a imaju završene kurseve za rad sa užetom, o spasavanju na brzim vodama.
Članovi MAK-a povezani su sa većinom klubova iz bivše Jugoslavije, a u cijeloj priči između saradnje sa klubovima iz Slovenije, ima i ljubanih situacija, a klubovi iz Srbije ih vrlo rado posjećuju.
Svi članovi MAK-a su potekli iz planinarskog društva „Komovi“ gdje , kako kaže Srđan, počinje druženje, a kasnije se ljudi orijentišu na penjanje ili free climbing.
On je jedan od rijetkih koji nije bio član MAK-a, a ograničenja u klubu i generalno u penjanju nema i kada su godine u pitanju.
Ima dosta anegdota, a sjeća se naročito priče o Njemcima koji su bili smješteni u hotelu na Smokovcu i koji su penjali jedan smjer, koji niko iz kluba nije popeo jer je vrlo težak.
"I kad su popeli taj smjer, mi smo pitali kako da napišemo dolje, da krstimo smjer, da mu daju ime, a oni su rekli „Hotel za jedan sat“. Ima dosta stranaca koji namjenski dođu sa svih krajeva svijeta da se penju ovdje kod nas, ima Njemaca, Italijana, Austrijanaca, Amerikanaca, Rusa. Oni budu po par dana kod nas i ugostimo ih, iako ih ne poznajemo ili se čujemo mejlom samo par puta", ističe Radović.
Dejan, novi projekat
Dejan Pavlović je budući član MAK-a za kojeg Srđan kaže da je njihov projekat, jer se popeo više nego što su očekivali.
"Kupiće opremu za 100 eura, a ostalo, uže i druge stvari, ima u klubu i moći će da penje ravnopravno sa nama, bez ikakvih predrasuda, bitno je da poštuje neka pravila od kojih život zavisi", kazao je Radović.
Pavlović je nedavno prvi put bio na penjanju na Smokovcu, a njegova iskustva su fenomenalna.
"Osjećaj je sjajan. Prije nego što sam došao na preporuku Srđanovu djelovalo mi je strašno teško i ekstremno, ali osjećaj je fenomenalan", kratko je prokomentarisao Pavlović.
Druženje vikendima
Vikendima se najčešće organizuje penjanje na stijenama, jer svi, kako kaže, pored penjanja rade neke druge poslove, pa im je penjanje osim kao sport, hobi, razonoda. Otvoreni su za nove članove, ali problem je, kaže Radović, što nemaju nekoga ko bi mogao da radi sa novim članovima.
"Penjemo se obično kako se dogovorima, jer smo svi dobri drugari i prijatelji i uvijek smo tu da uskočimo, pomognemo, a sama činjenica kad se neko penje da ga njegov partner dolje osigurava i drži mu život u rukama nas mnogo zbliži.
Naročito kad odemo u neki kanjon, gdje često nema signala za telefon, u dalekoj prirodi, daleko od civilizacije, penjanje vas zbližava, spaja. Ljudi se druže i to je nevjerovatno", ističe Radović.
Ljepota penjanja je što je čovjek stalno napolju, a jedini problem je u Crnoj Gori što se penje samo kada je toplo vrijeme. - Nemamo nikakvu mogućnost penjanja u unutrušnjem prostoru pa bi dobro bilo da nam neko izađe u susret novčano da možemo da opremimo neki prostor. Mi smo pokušavali nekoliko puta, ali uvijek je bilo komentara „evo ih oni ludaci koji se penju“.
Postoje velike predrasude o ovom sportu i kada je sigurnost u pitanju iako je ovo je sportsko penjanje gdje postoji kompletna instalacija gdje je svaka pločica u standardu. Sva oprema je osigurana od strane evropskih i svjetskih proizvođača, nju ne može da pravi bilo ko i svaka pločica mora da trpi 23 kilonjutna opterećenja - kazao je Radović.
Bonus video:
