NOVINARSKO IZVJEŠTAVANJE U KOLAŠINU PRIJE 120 GODINA

Zbog dopisa iz Kolašina završavali u tamnicama

Novinari su nerijetko oštro i slobodno kritikovali tadašnje vlasti
3368 pregleda 0 komentar(a)
Kolašin, slikano 1936. godine
Kolašin, slikano 1936. godine
Ažurirano: 14.04.2019. 21:59h

Prema onome što se može naći u arhivama lokalnih hroničara, novinarsko izvještavanje iz Kolašina bilo je detaljno i aktivno i prije 120 godina.

Već u prvim brojevima nikšićkog lista „Onogošt“, čije je štampanje počelo 1899. godine, u rubrici „Naši dopisi“ Kolašinci su pisali o prilikama u varoši, sa manje ili više kritike i blagonaklonosti prema tadašnjim vlastima. Slično kao i danas, različiti dopisnici različito su gledali na uslove života u gradu, način na koji se njima upravljalo i postupanje upravitelja i predsjednika opštine.

Pisali su i o trošenju narodnog novca, stanju ulica, rasvjete, postupanju pojedinih glavara...Hvalili, ali i kudili.

U skladu s tim, različitit je bio i odnos vlasti prema njima. Pored javne osude, neki od autora izvještaja iz tog grada završavali su u zatvoru.

Među prvim kolašinskim novinarima bio je učitelj Arso Minić, koji je bio dopisnik u raznim novinama. Prema podacima do kojih je, pripremajući svoju knjigu, došao lokalni hroničar Branislav Jeknić, zbog izvještaja o pripremama za osveštenje crkve na Blatini, Minić je poslat u tamnicu. Dopisnik „Onogošta“ je u oktobru 1899.godine oštro kritikovao način na koji gradske vlasti prikupljaju novac za doček i pripremu trpeze za mitropolita Mitrofana. Kako je pisao Minić, glavari plemena sa Milovanom Medenicom na čelu, kako bi pripremili što raskošniju trpezu za mitropolita, naređuju oficirima da se „od svakog starješine prikupi po 50 novčića bez razlike“.

„Zaista žalosno! Ima pojedinih siromaha, koji nemaju nigdje ništa, pa zar da mu se uzme posuđe ako ga ima? Poslanici uzimaju u kamatare pare na žito jadnih siromaha i to pet novčića na kilo i po. Zar nije grehota? Ova je godina u ovim krajevima bila dosta slaba i nerodna. Ima pojedinih koji nijesu našli fruta više od 20 oka, pa i ovi da dadnu po 50 novčića“, napisao je Minić u svom novinskom tekstu.

On dalje navodi primjer „siromah Milija Radovanov, koji je imao je dvije kokoške i obje prodao za 45 novčića“. Kako je napisao dopisnik „Onogošta“, Miliji je falilo još pet novčića, koje ni na koji način nije mogao nabaviti.

„Gospodin Medenica (Milovan) da je osjećao siromaštinu i nevolju ovog naroda, on bi rekao - neka da ko što hoće drage volje, a mi činovnici sporazumjećemo se ko će šta dati, nego ovako neređivački: „Namiruj, pa čim bilo!” Narod ako mora pod nagon plaćati, da se čine pojedine svečanosti, koje nijesu zakonom ustanovljene, a dosta je siromašnom narodu da plaća i ono što je zakonom određeno“, oštro kritikuje Minić način prikupljanja novca za svečanost.

Na kraju teksta dopisnik piše kako, vjerovatno, Medenica neće „visokom gostu objasniti da je je narod priredio tpezu, „već će čekati pohvalu kao da je on sam sve to učinio i priredio“. Odmah nakon što je utamničen, Minić se žalio vojvodi Božu Petroviću na Cetinju. tvrdeći da se boji da će biti u zatvoru „pušten da propada bez ikavih dokaza“.

Objašnjavajući zbog čega je pritvorio dopisnika, Medenica tvrdi da se Minić „dirnuo njegovog dostojanstva, dostojanstva plemena i glavara“.

„Dirnuo se i dostojanstva i samog dočeka mitropolita, ističući da je taj doček „suvišan i po zakonu neosnovan”. Gospodin brigadir serdar Miro za to stavio ga je u zatvor, glavari u ime plemena gdje je rečeni učitelj izjavili su da ga više neće za učitelja ni na kakav način, iznoseći protiv istog više škandaloznijeh postupaka, do sada oprošćenijeh mu od strane plemena. Pa iako je bio opominjan i globljen od strane Okružnog i Plemenskog suda. Pokušao je ponovo vrijeđati kao što je gore rečeno. Plemenici doći na daviju tamo protiv toga, ma i ja čim budem posao na granici svršio”, odgovorio je vojvodi Petroviću.

Detalji daljeg postupanja prema Miniću nijesu poznati, ali Jeknić kaže da ima podatke da je dotadašnj blatinjski učitelj, imenovan za učitelja u kolašinskoj četvororazrednoj osnovnoj školi u školskoj 1901/1902. godini. Učitelj je bio u toj školi i naredne dvije godie. Da mu kritika glavara u izvještajima nije mnogo naškodila učiteljskoj karijeri govori i podatak da je 1904. godine, po naredbi Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova, izabran u školski odbor kolašinske škole.

“Ne bilo se mrčiti, kad nijesi htio kovati“

Pored toga što su tadašnji dopisnici bili aktivni u izvještavanju iz varoši, i sugrađani su često slali svojevrsne demantije na njihovo izvještavanje. Takođe, 1899. godine na dopis u „Onogoštu“, čiji se autor potpisao „Kolašinaca“, reagovao je Lj. A. Bulatović.

On novinaru zamjera što ne vidi blatom pokrivene ulice, te stanje puta prema Tari i groblju...Kritikuje i što je svojim dopisom „samo malo naljutio predsjednika“ i mnogo problema varoških nije vidio. Na kraju mu i poručuje „ne bilo se mrčiti (prljati), kad nijesi htio kovati“.

Varoš dobija pare od države, a nema ništa što imaju druge

Kritikovani autor „Kolašinaca“ ipak je u više navrata pisao za „Onogošt“ britke tekstove o stanju u gradu. Tako, u maju 1899. godine, izvještava da Kolašin, uprkos visokoj državnoj novčanoj pomoći, nema gotovo ništa što imaju druge „pa i najmanje varoši“. Smetao mu je nedostatak fenjera i česme.

„Tom jeste uzrok jedino nemar i nerad dosadašnjih. Ova varoš imala je dosta državne novčane pomoći na opštinsku potrebu. Ali što je bolje kad se ta pomoć nije šćela i nije umjela na opštinsku korist upotrebiti? Oštinski novac ne smije i ne može da se troši na ono bez čega opština ne može...“, napisao je Kolašinaca u svom dopisu.

On, tom prilikom, hvali Novu uredbu varoških opština, kojom su opštinama ustupljeni prihodi od klanice, kantara, trgovačkih dozvola i drugih taksi.

Preporučujemo za Vas